Jedan od brojnih vrijednih prenositelja dubrovačke tradicije i neizostavni sudionik javnoga života Grada u razdoblju između dvaju svjetskih ratova bio je i Vlaho Turčinović čije smo se šezdesete godišnjice smrti sjetili 27. kolovoza 2012. Misom u Zbornoj crkvi Sv. Vlaha čiji je dugogodišnji crkovinar bio.

Vlaho Turčinović rođen je u Dubrovniku 11. kolovoza 1878. od oca Šimuna i majke Mare r. Tepšić u obitelji koja potječe iz sela Petrače u Župi dubrovačkoj. Nakon osnovne škole u Dubrovniku, završio je nekoliko razreda gimnazije kod franjevaca u Rožatu i 1893. godine stupio u državnu službu. Nakon što je nekoliko godina bio pisar pri Kotarskome poglavarstvu u Dubrovniku, zaposlio se u tadašnjoj dalmatinskoj pokrajinskoj vladi u Zadru (Namjesništvu) gdje je proveo razdoblje od početka XX. stoljeća do kraja Prvoga svjetskog rata. Bio je upravitelj tzv. pomoćnih ureda, vodio je administrativne službe dalmatinske vlade. Nakon završetka rata i talijanske okupacije Zadra preselio se s dalmatinskom Pokrajinskom vladom u Split, odakle je nakon preustroja državne uprave premješten također kao šef pomoćnih ureda na rad oblasnoj vlasti u Dubrovniku (od 1923.), a nakon ukidanja oblasti i formiranja banovina radio je u upravi Zetske banovine na Cetinju, kojoj je Dubrovnik tada pripadao. Ostatak života proveo je u Dubrovniku u kojemu je umro 27. listopada 1952. i pokopan je na Dančama. Od uže obitelji imao je brata Nika koji je bio vlasnik krojačnice. Vlaho Turčinović nije imao djece. U duhu svojih kršćanskih načela udomio je jednu siromašnu djevojku koju je odgajao sa ženom, a kad je ona umrla ponovno se oženio kako bi dijete imalo pomajku.

Njegovo se djelovanje i zalaganje, ponajviše u razdoblju između dva svjetska rata, proteže na dva polja: prvo je kazališni život, a drugo je crkveno-karitativni rad. Turčinović je, nažalost, rijetko spominjan i široj javnosti sasvim nepoznat, a gotovo isključivo se spominje kao poticatelj kazališnog amaterizma u Gradu. Istina, on se kao ljubitelj dramske umjetnosti od rane mladosti bavio različitim oblicima kazališnog amaterizma, prvo kao član Dubrovačke diletantske kazališne družine koja je djelovala u razdoblju do Prvoga svjetskoga rata, a potom i kao vrlo aktivni predsjednik Dubrovačkoga kazališnog društva u kojemu ga je svojstvu pripala čast da se posmrtnim govorom oprosti od književnika Iva Vojnovića. U doba kada dubrovačko kazalište nije imalo stalni profesionalni ansambl (steći će ga tek pred kraj Drugoga svjetskoga rata), uloga kazališnih dobrovoljaca u razvoju i održavanju kazališne kulture bila je iznimno važna, a njihove su izvedbe često bile na tako visokoj razini da je iz njihovih redova kasnije formirano nekoliko poznatih glumačkih profesionalaca. Turčinović se okušao i u pisanju, ponajviše prigodičarske poezije i kratkih dramskih tekstova. Njegova se rukopisna ostavština danas čuva u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU u Zagrebu kamo je dospjela poklonom njegovoga pra-nećaka, povjesničara Trpimira Macana. Bio je i dugogodišnji član dubrovačke podružnice Hrvatskoga kulturnoga društva „Napredak“ od samog osnivanja podružnice 1928. godine.

No, ovdje valja istaknuti njegov vjernički rad, kao osobe koja je voljela svoju Katoličku Crkvu, imala snažan osjećaj crkvenosti i bila društveno angažirana kroz karitativni rad. Vlaho Turčinović bio je više od dvadeset godina, sve do smrti, crkovinar (član uprave) Zborne crkve Svetoga Vlaha. Prema tadašnjemu crkvenome ustroju, crkvama kao bogoštovnim zgradama upravljalo je crkovinarstvo (vijeće, crkveni odbor) koje se najčešće sastojalo od župnika (ili upravitelja crkve) i trojice svjetovnjaka koji su svoj angažman obavljali dobrovoljno i besplatno, a u ovome su slučaju ostala dvojica crkovinara bili književnik dr. Ernest Katić ml. i trgovac Lujo Kraja. Kao član crkvinarstva Parčeve crkve u suradnji s njezinim rektorima, prvo s dum Matom Vlahušićem, a kasnije s dum Vladimirom Taljeranom i dum Nikom Kusalićem brinuo se oko njegovanja i promicanja kulta svetoga Vlaha, o redovnom obavljanju bogoštovnih čina i pučkih pobožnosti te materijalnom održavanju, uređenju i uresu ove crkve. Kad je nakon Drugoga svjetskoga rata javni okvir Feste na razne načine bio ograničavan (npr. zabranom podizanja Parčeva barjaka na Orlandov stup), Turčinović je osobno svake godine do smrti na Kandeloru podizao bijeli barjak na pročelje crkve Svetoga Vlaha. Bio je aktivni član odbora „Milosrđe“ kojega je za potpomaganje gradskih siromaha utemeljio biskup Josip Marija Carević, a siromašnijim je sugrađanima pomoć tada bila posebno potrebna u zimskim mjesecima kada im je trebalo osigurati ogrjev u čemu se Turčinović redovito angažirao. Kao neumorni član svih pothvata koje su bile povezane s crkvenim životom, od samoga je osnutka bio član Crkvenoga pjevačkoga zbora pri Katedrali (pjevao je drugi bariton) i prvih je godina bio njegov potpredsjednik, a dugogodišnje ga je prijateljstvo vezivalo s braćom dum Nikom i Antunom Gjivanovićem kao i s piscem i slikarom dum Nedjeljkom Subotićem. Slobodno se može reći kako se nijedna inicijativa u katoličkom vjerskom životu u Dubrovniku nije mogla ni zamisliti bez gospara Vlaha Turčinovića bilo kao autora ili izvođača, bilo kao publike. Stoga ga se njegova Katedralna župa s pravom spominje i o dijamantnom jubileju njegova prelaska u Vječnost.