Sinoć sam ti ostavila …svoje suze…

Ostavila sam ih na tvome ramenu…a nisam to htjela…

Nisam htjela da suzama isperem ,sve one poljupce …s kojima sam pisala ljubav…po tvom tijelu…

Nisam htjela…al…bol…ona neobjašnjiva bol…što stegne grlo i ne dozvoljava usnama ni jednu riječ …bila je …gorka…

I …onaj trenutak …kad te …nakon sve one  bliskosti…moram pustiti da kreneš…dalje…

E, taj…baš taj trenutak…boli…

Boli me toliko jako da …poželim vrištati…

Al …nemam glasa…

Bol mi ne dozvoljava ni da vrištim…i onda …kao da ti suzama…pokušavam reći…ono što usnama ne mogu…

 

 

Znam da me ne voliš…gledati tužnu…

Znam da… voliš moj osmjeh…al…gorak okus one boli…nije mi dopustio… da te ...osmjehom ispratim…

 

A …samo nekoliko trenutaka prije…i duša se moja smijala…

I ona svijeća na našem stolu…uz onu čašicu crnog vina,što sam je ispijala…polako…i ona je radosno treperila…osjećajući ono moje zadovoljstvo …zadovoljstvo što si tu…što te …opet imam …pored sebe…

 

 

Jer...nisam te samo usnama ljubila…ljubila sam te pogledom …dodirom…i dahom svojim…

Ljubila sam te i kad mi usne nisu bile na tvojoj koži…

Ljubila sam te i …kad si otišao…i sad te još uvijek ljubim…

I sad…kad si toliko daleko…i sad…kad me još uvijek guši ona bol u grlu…onaj…odlazak iz tvojih ruku…

Ljubim te…i sad…kad skrivam ,od ovih lica što me okružuju…kad skrivam da mi…svaki minut bez tebe…stvara užareni grč u mom trbuhu…

Jer…ti si…sa svime onim što si mi dao…što mi daješ…ti si sa svime tim…ugravirao sebe…u mene…

I …kad nisi tu…kad te nema pored mene…svako slovo …svako ono ugravirano slovo tebe…stvara prazninu na mojoj koži… i u mojoj duši…

Stvara prazninu koja…boli…peče…guši…i lomi me… baš kao i onaj trenutak…kad te.…nakon sve one bliskosti,nakon svih onih milovanja…nježnosti i…osmjeha… …moram pustiti da kreneš…dalje…

 

 

Al…izdržat ću…

Šutnjom ću sebi dati snagu…

Šutnjom ću gasiti ovu vrelinu što peče… zbog tvoje…udaljenosti…

I šutnjom ću  za tebe…sačuvati…onaj…osmjeh u duši……koji ćeš prepoznati…kad mi opet dođeš…

 

Volim te,Šašavko!!!