Svaki čovjek, svako živo biće, dušom svojom hodočasti
beskrajem purpura, rijekom vremena plovi bez glasa
sanjajuć osjeća ljubav, živeć život pun strasti
u sonati vjetra lepršav do sudnjeg časa.
Svaki čovjek, kao noćni leptir putnik je bio
putevima snova na Pegazu do Lunina hrama jezdio
u treptaju nebeskog oka, u srcu uzdrhtalom ljubav je krio
u kozmičkom cvjeću, kristalima sreće u suzi neba se gnjezdio
Svaki čovjek, taj pustolov vječni, taj sanjalica drevni
bisernu suzu na pješćanom žalu života svoga traži,
osjećajem se ka suncu vije, satirući trag gnjevni
u dušama drugih uvijek nježno tugu blaži.
Svaka duša snena, sretna ka izvoru hrli
purpurom sna plovi, ljubičastim žalom kroči,
dahom zlaćanih snoviđenja srce, nježno dušu grli,
kao oceanska vrulja cvjetovima vrije i daruje tijelu nove moči.
Uzdrhtala svjetlost spoznaje je bila tek jecaj tišine, vapaj nepostojanja u tijelu. U jednom ljubičastom sutonu dotaknuta simfonijom mirisa osjetih uzdrhtalost osjetila i otvorih vrata galerije misaonih slika davnih susreta. U zraku se zrcale snoviđenja iz vremena poezije ruža i postaju trenutak vječnosti i uživanja. Vidim rascvijetani perivoj na obali mora i klupu na kojoj su se duše šuteći gledale pijući nektar iz božanskog vrela. Naši pogledi su šaptali poezijojm sna. Učila sam ponovo osjećati sebe, uranjala sam u dubine svijesti da pronađem sedefastu školjku u kojoj se krilo moje šesto čulo. Dotaknuto udarcem sudbine u danu ljetnog solsticija uronilo je u rijeku zaborava. Znala sam da postojim u tijelu, ali se nisam osjećala u njemu. Mirisom si me vratio u djetinjstvo, u svijet bajki, u svijet oluje ruža, u svijet ljubavne poezije. Mirisna simfonija je prosula anđeoski glas, a ti si šaputao svjetlosnom dimenzijom istinskog postojanja. Ljubim djelić neba na kojem postojiš, ljubim sva kvantna polja u kojima nema drugih struna do onih koje skladaju sonatu života. Ti svjedočiš širenje svemira, ti širiš boje ljubavi mojim uzdrhatlim srcem, ti stvraša moj ljubičasti san. Tvoje oči su jedino svjetlo koje imam, miris rasutih zvijezda na Elizejskim poljima duše, a koža tvoja, taj nježni bumbak neba, drhti kao što drhti put zvijezde padalice u ovom ljubičastom sutonu. Osluhnuh šaputavu svjetlost koja je skladala odu vječnoj ljubavi.
Ti kčeri beskraja, imaš svijetlosno tijelo anđela, kosu jahačice vjetra, dlanove sijačice sreće, ti mirise pretvaraš u zvjezdani prah kojim našu malenu planetu pretvaraš u cvijetnu livadu u ovom čudesnom sunoćavanju.
Udahnula sam ljubičastu ljepotu tvoga glasa i osjetila tvoje dodire, nježna milovanja u mirisu tek procvalih ljiljana. Pružila sam ruku ka drvu spoznaje i ubrala plod osjećanja osjećaja. Tvoje oči su uzburkavale svjetlosne valove svijesti i pretvarale ih u kristalni most između mene i tijela. U pjenušavoj kupki snova, u mirisnoj kupki sreće si postao mjesec i skinuo mi odoru nepostojanja, ljubio si me ustima gorućeg sunca i ja osjetih okus vanilije, cimeta i meda u sjeni tvoga pogleda. Zagledah se u zrcalo trenutka i vidjeh sebe razbijenu u konture spoznaje. Afrodizijaci novoizrastajuće svjesnosti su me opijali tvojim dahom, a u pustinju osjećanja osjećaja se spustio anđeo spasenja. Treperava svjetlost se prelamala u kristalnoj prizmi uma i ja složih novi kolaž mog misaono- osjetilno- osjećajnog univerzuma.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Vježbe proprioceptivnog pamćenja" str. 51.
bglavac
edin.kecanovic
