Promatram ovu Klimt- ovu sliku i prisjećam se jedne fotografije iz djetinjstva i čujem, vidim, mirišem i osjećam vrijeme. Godine skupljene u ovaj trenutak, treptaj oka u kojem se zgusnuo cijeli jedan život.

Blaženi osmijeh na licu majke, snenost u očima djeteta koje promatram odaju sreću i ljepotu davno začetog sna, sna koji još uvijek traje.

 

Smijeh i san, to nježno oružje, nam je darovala majka priroda da bi se obranili od uljeza u privatnost i ljepotu ljubavi.

Suze su krv ranjenog srca, znače tugu i bol, ali smijeh iz srca ponekada puni oči suzama  sreće.

Da to smo mi na izvoru ljepote, prije ulaska u kristalni dvorac, u ovu čudesnu tvrđavu sunca, tvrđavu koju branimo od dosade i prolaznosti, od nesretnih stanja, od tuge i plača. Često je branimo sjećanjima na osjećaje ne dozvolivši novima da procvjetaju u nama.

A čudesna vatra početka nas nosi u vječnost i beskraj ka vratima vremena, ka izvoru sna ostavljajući tragove na tijelima, tragove vidljive tek  pri usporedbi fotografije iz prošlosti i našeg sadašnjeg zrcaljenja u ogledalu.

Panta rei, smiješim se razmišljajući o prolaznosti i primjećujem da se jedino osmijeh nije promijenio. On izlazi iz sretnog srca i zaustavlja vrijeme, pobija drevnu misao i sličan je vječnom osmjehu neba, osmijehu tog čarobnjaka koji živi i ne osjeća vrijeme.

Antički filozofi se nisu smijali, oni su čovjeka nazivali smijućom životinjom, a Demokrit se, za razliku od drugih, smijao i u snu. Smiješio se nebu, a nebo mu se osmjehivalo treperavim očima punim tajni. S osmijehom u srcu on je među osmjesima neba vidio treperenje atoma, mliječnu stazu, onu čarobnu svijetlost dalekih zvijezda i naslutio druge svjetove, svjetove bez sunca i mjeseca, a onda je gledajući u  beskraj  božjeg sna nazirao i svjetove sa većim i blještavijim suncem i mjesecom. Drugi su ga proglasili luckastim smiješećim filozofom i antipodom uvijek plačljivom Heraklitu.

 

Heraklit, vječni mizantrop, je tvrdio da čovjek, neosjećajući to, cijeli svoj vijek odspava, dok mu bog vremena, skriven na dalekom otoku, nemilosrdno ždere život.

Još uvijek promatram staru fotografiju i uranjam u iskre davno prohujalog vremena. Sreća, smijeh i ljubav me nose ka dalekom Efesu, koljevci u kojoj je rođena istina o prolaznosti.

Jedno od, s vremenom nestalih, sedam svjetskih čuda još uvijek dominira gradom. Kao u davno pročitanim pričama, pred Dianinim hramom stoji Heraklit i promatra plamene jezike na žrtveniku.

 

"Sve izlazi iz vatre i širi se njenim plamenim jezicima. Vatra je rodila bogove i oni žive u njoj.Ona je gospodar nad našim sudbinama, ona uvijek zna što čini i uvijek je pravedna u svom djelovanju. Zapalimo vatru i gledajmo njene iskrice, one odlaze u nebo, postaju dio univerzuma, nestaju i iz njih nastaju uvijek druge, nove iskrice. Zapalimo vatru u sebi i slijedimo njen plamen, izgarajmo za ideju koja nas vodi ka vječnosti." prisjećam se njegovih misli.

"Vrijeme je vatra, čudesan ples iskrica u koji nemožemo ući, ali ju možemo osjećati u sebi. Trenutak je iskra, blješteći treptaj oka, pa slijedimo trenutke, ne zaustavljamoj se, budimo vatra koja nema prošlosti jer prošlost je pepeo na kojem ne niče život. Život je pokret i vječno nastajanje, uvijek novi plameni jezici koji hrle u beskonačnost."

Tisuće godina sjedinjeno u osmijeh kojim spoznajem davnu izreku o prolaznosti, vječnosti i beskraja. Heraklit se nije smijao, a tvrdio je da je smijeh vatra koja nas nosi u plave daljine uvijek nove sreće.

"Smijeh i plač su blizu, oni su znakovi da duša živi, da vatra u nama gori. Suzama radosti i tuge gasimo prošle trenutke i hrlimo novima. Iza požara ostaju zgarišta koja treba zaboraviti, na njima se više nemože živjeti jer na njima više vatra ne može planuti. Vrijeme je vatra koja plamti ka budućnosti i nikada ne gori unatrag." njegova misao guši tugu i pojačava smijeh u meni.

Suze i osmijesi neba su suprotnosti koje već tisućljećima čine harmoniju univerzuma. Sjedinjeni u drevnoj stini oni pale vatre u našim umovima i rasplamsavaju vrijeme u njima.  Istina u odori ljepote drevniih misli o sjedinjenju neba i zemlje, sjedinjenju tame i svijetla, sna i života, ta istina blješti još uvijek u nama ogrnuta odorom vjerovanja. 

U mitovima je ispričana cijela filozofija prirodoslovlja. Univerzum je bio pun tajni i u njegovim zakonima su živjeli bogovi, bog vatre, u bog sunca, bog univerzuma, svemoćni Zeus.

Homer i Hesiod su pišući ucrtali put ka nastajanju misaonih slika kojima su drevni filozofi počeli tumačiti tajne univerzuma i bogovima oduzimati moć.

U iskrama vremena pamtimo trenutke u kojima su živjeli Tales, Parmenid i Heraklit, pa onda trenutke Demokrita, Platona, Euklida, Arhimeda, Ptolomeja, a za njima su slijedili Kopernik, Kepler.

Tri tisuće godina kasnije su Newton i Einstein dokazali da su snovi na samom svitanju civilizacije bili prve stepenice ka dokazivanju stvarnosti.

Tražeći istinu iskrim iskrama vječne vatre u sebi i vraćam se još jednom u prošlost.

 

Nad Efesom je sunce u zenitu. Ljudi su tu i nisu tu, oni prolaze pored mene nošeni nevidljivom rijekom vremena. Pričinja mi se da vidim osmjeh i suze radosnice na licu starca koji je otkrio dinamiku svijeta i prisjećam se priče o nastanku Efeza.

"Pitao jednom jedan čovjek boga podno Parnasa gdje da sagradi grad. Kreni prema moru, odgovori mu bog, i tamo gdje vidiš ribu i vepra zajedno sagradi grad. I čovjek krenu ka moru. Ogladnio ulovi jednu ribu, zapali vatru i počne je peći. Vjetar, rasplamsa vatru i prevrnu zdjelu sa uljem i ribom, vatra se proširi do obližnje šume i potjera vepra ka moru. Kada je vatra šumu pretvorila u pepeo, čovjek ugleda vepra kako jede njegovu ribu. Na zgarištu nekadašnje šume čovjek poče graditi Efes. To je bio otac Heraklitovih praotaca. Kasnije će doći drugi i vatrom uništiti grad i hram. Ostat će zgarište i sjećanje da je Heraklit rekao da sve teče i mijenja se i da samo mijena stalna je."

Ovo je bio moj sretan trenutak, trenutak spoznaje prošlosti, iluzija, san iz kojeg se moram probuditi da bi osjetila dinamiku života i ponovo osjetila tu čudesnu vatru u sebi.

Misao me spaja sa tamnom energijom i brža od svijetlosti, otkriva tajne koje priroda već milijunima godina ljubomorno čuva.

Tko neočekivano neočekuje, neće to neočekivano nikada ni pronaći, reče Heraklit i ja gledajući staru fotografiju osjetih vatru koja nikada neće prestati gorjeti, spoznah da smo dio svemira, da sudjelujemo u procesu univerzuma, te vječno živuće vatre iz koje smo nastali.

 

 

Zatvaram oči da osjetim vatru u sebi, da osjetim tijelo koje se kao plameni jezici giba na vjetru istine. Osluškujem treperenje ćelija u sebi, osjećam njihov ples, njihovo dugogodišnje gluho kolo dobija tonove i ja prepoznajem  starenje u sebi.

 

Osjećam nešto neočekivano u sebi, znanje koje osjetih u sebi osjećanjem osjećaja, osjetih istinu skrivenu u tamnim dubinama svijesti. FENIX se probudio u meni, osjećam pepeo, taj čudesni prah iz kojeg sam nastala, pepeo iz kojeg ću jednoga dana, slobodna kao ptica, ponovo poletjeti ka suncu.

Panta rei, ta drevna misao, oživljava prohujale godine u srcu koje pamti osjećaje i ovaj treptaj oka postaje cjelina, trenutak, iskrica proizašla iz plamenih jezika te čudesne ljubičaste vatre koju nazivamo vrijeme.