Čarobna je bila noć u zagrljaju mjesečine i vilinske muzike. Bila je to noć svih noći, noć puna zvjezdanog praha i plavog satena bez pahuljastih oblaka. Plameni jezici su milovali nebo, a lahor sa planine je u krošnjama prastarih jablanova šumio baladu o blagdanu ljubavenog čara. Treptajem oka i drhtajem srca sam lepršala stazom ka zvjezdama i pitala  se hoću li u ovoj čarobnoj noći sresti jednu od Ladarica?

Na vrhu svjetlosne planine, uz jezero sreće srna i lane su mi iz dlana ispijali kapi kristalno čiste vode, a moja zaljubljena duša je čekala da Danica objavi praskozorje ljubičastog sna. Miluj me nježno šaptalo  je vrijeme, okupaj se u božanskom vinu, neka ti u sretnome trenutku uvijek nove zvijezde na duše tvoje nebu kao nove istine sinu. Te noći odsanjah san o beskrajnoj i bezuvjetnoj sreći.

U malenoj šumi na vrhu svijeta, oblakom skrivano, suncem okupano postoji mjesto na kojem vjekuje vilinska dobrota. Uz jezero kristalnoga sjaja, smaragne divote, sjedi vila mala svjetlošću zlaćanom obasjana, vjetrom milovana, sjedi čudesno biće, biće nit boginja nit žena, treperava i snena jedna vila malena. Stoljećima odolijeva zovu trstenice tajnovitog Pana, osmijehne se sretno i zapjeva pjesmu koju je kao pastirica, u onom davno sjetnom vremenu, pjevala mladome pastiru. Djevojka vilinskoga glasa, danas Ladarica prelijepoga stasa, skida s neba zvjezdani prah i prosipa ga jezerom sreće da u svakom svitanju zaiskri njegov sjaj. Jedne je noći skitnica mjesec prosuo snagu svoje moći i iz vjekovnoga sna probudio pastira poklanjajući mu oblik treperavog leptira. Vila i leptir zaustaviše vrijeme, promijeniše njegov tijek, vratiše se u vrijeme snova, treperavi, lepršavi i sneni, malena vila i leptir, krenuše u zagrljaj žuđenih izazova. A galija istakana od svile, od tkiva drevnih snoviđenja plovi oceanom već davno zaboravljenih želja.
Rođeni iz svjetla, svjetlom ovjenčani, djevojka i mladić satkani od nebeskoga tkiva izrasli iz svilenkaste opne malenih leptira stajahu na hridi velikoga mora, oslobođeni prokletstva nekog zlog vilenjaka, zakoračiše u san o postanku svijeta.

Sanjala sam divan san, rekoh pjesniku. Smiješila si se u snu, reče mi nježno  dječak očiju boje sna. Bio si leptir, a ja sam bila vila, nastavih. Ljuvena sreća nam je darovala svilenkasta krila, pjesnik nastavi stih. Lepršali smo beskrajem sna, nastavih. Zagrljajem smo uranjali do koraljnog spruda na dnu oceana, otvrajajući oči šapnu pjesnik. Bila je to noć svih noći, noć puna zvjezdanog praha i vilinske pjesme, rekoh promatrajući san u njegovim očima. Bio sam ja i bila si ti u legendi rodoslovlja, u bajki porijekla, u tajni o postanku svijeta, reće pjesnik. Zar smo sanjali isti san?, upitah. Mi sanjamo uvijek isti san, reće dječak očiju boje sna.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://pjevaju-vile-slovinske.blogspot.com