Prisjećam se vremena kada sam živjela u potpunom neskladu sa sobom i životom, ne osjećajući ništa osim fizičke boli postojanja u pustoši svoga srca. To je bilo ono vrijeme koje nazivam olujom ruža, vrijeme u kojem sam sve doživljavala čitajući poeziju tuge i tražila spas u literaturi. To je smirivalo, ali nije liječilo. Bila sam samo svoja sjenka u dinamici života, izgubljena u kaosu energetskog polja čije titraje nisam osjećala. Bila sam prognanik iz sebe same, bjegunac iz ljepote i lakoće postojanja. A onda se vratih na početak, u pustinju iz koje se uzdigao čovjek da još jednom odživim samoću, ali ovaj puta ne kao bijeg od ljepote, nego kao svjesno sudjelovanje u njoj, u svim njenim mjenama u trenutku trenutka neke nove istine.
Iznenada vidjeh modernog Dedalusa u portretu mladog umjetnika.
"Vi tražite ljepotu trenutka?" upita me
"Ljepotu kao umjeće življenja, kao umjetnost, kao ljubav." odgovorih.
"Oduvjek postoje tri uvjeta da bi ljepotu stvarno doživjeli, integritet, simetrija i izraz. Kao prvo, svjesno izdvajamo nešto što osjećamo kao hipotetički lijepo od ostatka univerzuma, a onda to sjedinjujemo u osobnost i osjećamo da li je to dio našeg doživljaja ili spoznajemo da je to tek nešto izvan nas. Umjetnost je ljepota, a ljepota je uvijek dio nas. Osjetivši ravnotežu i simetriju njenih djelova u nama, doživljavamo i njen konačni izraz ljepote." Joyce- ovski zaključi Dedalus.
"Kakav mora biti taj odnos" upitah nesigurna
"Savršen, jer sve što je lijepo ima dušu koju moramo osjetiti, dušu u kojoj su sjedinjeni svi njeni djelovi. Duša i mudrost ljepote je izraz koji nas obasjava svjetlošću etičke i estetske spoznaje."
Literatura pomaže, ali tek onda kada smo je doživjeli srcem, osjetili poruku, sjedinili se s njom.
Sjaj i tajna umjeća življenja, tajnovitost osjećaja ljubavi, spoznaja njegovog postojanja u nama krije se u našoj etičnosti i mogućnosti osjećanja osjećaja sklada između doživljaja izraza i stvarnosti doživljaja ljepote umjetnosti.
Poučena mislima James- a Joyce- a prisjećam se vremena nesklada i neravnoteže između duše i tijela, onog vremena kada sam vjerovala da doživljaj nema ljepotu.
Sjedinjujem ta sjećanja u ovaj trenutak i osjećam, doista osjećam ljepotu ovog umjetničkog djela. Upijam njenu energiju, udišem svježinu ovog čudesnog doživljaja. Osjetivši umjetnikovu dušu mi se sjedinjujemo sa djelom i doživljavamo njegovu ljepotu. Umjetnost je melem za dušu, lijek za emocije, eliksir za osjećanje osjećaja, za ljubav. A ljubav je najvrednije umjetničko djelo naše duše, njena moć. Istiski doživljaj ljubavi se krije u skladu i ravnoteži između srca i tijela, između snova i života, između nas i svijeta u kojem živimo. Ljubav je trojsvo koje nosimo u sebi.
Ljubav.
Gasi se dan, jedan od mnogih u kojima gnječim sjećanja i trčim uz rijeku, palim oči neba da ne zalutam u slijepoj ulici nekadašnjeg života.
Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
na srebrenom sagu mjesečine
zaplesasmo naš prvi tango.
Muzika njegovih riječi je dodirivala srce
Tvoja duša je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje sate.
Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa,
ali i svemir ima dušu
i vrijeme će jednoga dana stati.
Jednoga dana
dok ti budem cvijećem kitio kosu
trenutak će postati vječnost.
Tada mu šapnuh, tiho najtiše što sam mogla
Tvoje usne su dio mene,
a naše ruke u klupku neznanja
sjedinjuju stvarnost u vrulju novih snova.
Pričinilo mi se da je vrijeme stalo, postalo trenutak koji još uvijek traje.
Kao ljetna kiša
kapala su milovanja...
širio se ozon sreće.
Nebom je klizila ponoć
šireći miris vlažne svile
i jecaj tek probuđenog srca.
Trg cvijeća je toga jutra šutio suncem i ja osjetih miris maja u bijelom pupljku koji mi je poklonio. Sreća dotaknu misli, zaustavi želje i ja u ogledalu istine prepoznah siluetu tuge u odlasku.
http://sretan-trenutak.blogspot.com
bglavac
edin.kecanovic
