Svemir je živuća materija izrastao iz drevnoga sexa, vrhunskog čina ljubavnoga žara vječnih suprotnosti u beskraju Božjega sna. Ostanimo dio te ljepote, sjedinimo se s njom jer tako sjedinjeni sudjelujemo u Božjem snu, sudjelujemo u ljepoti njegova trajanja. 

Svemir i čovjek, vječno sjedinjenje u ljubavnom činu, beskonačani i nesagledlivi, izrasli iz plamenih jezika ljubavi žive u Tinovoj pjesmi.

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima
žive

Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.

I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Da, mi smo tek na početku vremena, ovo svijetlo koje nam dodiruje oči je prije milijardu godina krenulo prema nama. Ljubav nas grli svojim plamenim dlanovima i mi postajemo svijesni da sudjelujemo u njenom nastajanju. 

Cijeli svemir se skupio u ovaj trenutak u kojem se toplina nastajanja Ljubavi širi cijelim našim tijelom.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.