Prije nekoliko godina kada bi me netko pitao volim li svoje prijatelje, sa sigurnošću bih odgovorila: Da, iznimno sam im sklona jer to zaslužuju. Ali nakon brojnih iskustava odlaženja bez razloga, zaboravljanja na zajednička planiranja koja su nam kroz realizaciju trebala ostvariti samostalnost i potvrditi naše vrijednosti, do bezrazložnog poricanja da smo se družili i da se poznajemo, s velikom zadrškom kažem: Jako, ali se broj onih za koje to kažem sveo na jednoznamenkasti.

Idem korak dalje: Mogu li ja ovakva kakva sam bila ili kakva sam danas voljeti svoju djecu onako kako sam mislila da se djeca trebaju voljeti? Znam, ovo graniči s apsurdom: svojoj djeci dajem hranu, topli dom, čistu odjeću i obuću, svoju prisutnost, ali ljubav – ne bih rekla, jer ja još nisam saznala kako izgleda energija prave ljubavi. Znam da su me se moja djeca bojala, za neposluh „sudila“ je kuhača i uvijek bila na vidnom mjestu. Nisam li agresiju naučila u svojoj obitelji i prenijela je na svoju nedužnu djecu?

Ako me se djeca stvarno boje, onda je u pitanju emocija straha, a strah je među najubojitijim emocijama koje prate čovjeka. Osjećam da nemaju potpunu slobodu u komunikaciji sa mnom i osvještavam da je veliki problem u odnosu supružnika, djece i roditelja upravo izostanak konstruktivne komunikacije na koju svi imamo pravo. Naša djeca bi nam mogla biti veliki učitelji da ih istinski saslušamo, a njihovo povjerenje da se imaju kome obratiti u nevolji otvorilo bi im put slobode i uvjerenja da neće biti kažnjeni za učinjenu pogrešku zbog neznanja. Na ovaj način dijete ne bi bilo izdano od strane roditelja.

 Svaka seansa propitivanja mojih odnosa s drugima završava pitanjima: Tko sam zapravo ja, koja je moja uloga u ovom životu i hoću li imati vremena i dovoljno znanja da spoznam kakva sam i kakvo me djelovanje može dovesti do napretka u međuodnosima?

Na prvi dio pitanja godinama dograđujem odgovor jer smatram da svako ljudsko biće može postići savršeno samoostvarenje koje je upisano kao savršeni naum u Božanskom umu. Iz ovoga proizlazi da je naš najveći zahtjev spoznati Božanski naum našeg života. Čovjek ne mora imati predodžbu o tome, jer se duboko u njemu skriva čudesna nadarenost koja se oslobađa kada se postigne podudarna vibratornost unutarnjeg energetskog nositelja s pohranjenim u božanskom naumu za nas. Drugi dio pitanja je u tijesnoj vezi s prvim, jer savršen plan podrazumijeva ispunjenja želja u životu, poput zdravlja, bogatstva, ljubavi i savršenog samoostvarenja.

Ovo je kvadrat života namijenjen svakome od nas. Ukoliko se ostvari, donosi savršenu sreću. Kada to od Božanskog nauma zatražimo, slijede velike promjene u našem životu jer je svatko od nas odlutao od namijenjenog nam puta. Savršeno samoostvarenje nikad nije težak rad, već je ispunjavajuće zanimanje, tako da nam se njegovo ostvarenje čini kao radosna igra. Kada se to dogodi nestat će misli poput onih koje nam se dnevno javljaju nekoliko puta: umorna sam, nemam više motiva za djelovati, više ne razmišljam svojom glavom, povrijeđena sam, želim vratiti istom mjerom, smišljam kako da se osvetim, stidim se nekih događaja, moje fizičko tijelo pati, izlaz je tu, ali ga ne vidim... Rješenje je u postavljanju pravog pitanja i izvršenju Savršenog plana kroz suočavanje i rješavanje novonastalog stanja nakon konstatacije istog.