Ljubav je kazna, pisala je Margerita Jursenar, mi smo kažnjeni ljepotom zajednišva, kažnjeni smo sudbinom da ne ostanemo osamljeni u svojoj samoći. Per aspera ad astra, trnovit je put ka zvjezdama, aljubav je nježan izazov, Adrianina nit kroz osježajni labirint, zlažana iskra na kraju tunela. Da, treba dovoljno voljeti da bi bili spremni zbog ljubavi patiti, da bi ljubav osjećali kao bol, kao nježnu tugu, kao okrutnog ubicu snova, kao kradljivca ljepote trentka, kao vatru koja peče, kao zvijer koja ždere, da treba dovoljno voljeti da onda osjetimo da smo ta bol mi sami, da smo ubica, kradljivac, vatra, zvijer mi sami, vječno zatvoreni u svojoj kobi i svojoj ćudi.

Ti više nisi dječak iz Šenoine

tvoje tadašnje slabosti

su postale tvoje snage

ubio si dječaka u sebi,

nažalost

ti si danas samo čovjek.

 A moja ljubav?

 Ostala je netaknuta u onom djelu mene

kao sjećanje,

kao dobra vila,

kao svježina jutra u kojem

volim dan,

i sunce

i život.

Ja neznam da li sam i koliko ranjiva

jer me nisu ranjavali

ljubav je uvijek pobjedila strahove.

Ja neznam da li mogu plakati

zbog ukradenog vremena ili izgubljenog sna

jer ljubav je stvarala moje vrijeme

branila sne

živjela život.

Ti više nisi dječak iz Šenoine,

ubio si dječaka u sebi.......

a u meni

u meni još uvijek živi djevojčica

i sjećanja na nedeljna jutra

u kojima smo željeli da nedelja nikada ne prođe

da bi naše igre u pjesku vječno trajale.

 Ti si ubio ljubav

ubijajući sebe u sebi

a ja sam joj dala tvoje ime

i ona je lijepa

ona je jutro u kojem se budim i volim dan,

ona je podne u kojem pozdravljam sunce u zenitu,

ona je suton u kojem se pale oči neba.

S njom u sebi

ja pozdravljam skitnicu mjeseca

i sjećanja na jutra

u kojima sam voljela tebe u sebi.

Danas imam samo ljubav.

I sretna sam.

Bilo je to davno

na ravnicama uz veliku rijeku

tamo gdje je ostao dio mene

tamo gdje smo položili ispit zrelosti

tamo gdje smo prvim poljubcima učili opraštati

tamo gdje je ljubav izržavana deminutivima.

Dođi jedno veče i donesi snove,

snove ogrljene čekanjem trentka,

trenutka koji nismo spoznali.

Kairos nam pruža još jednom svoj pramen

dođi s buketom ljubavi i

mirisom uzbuđenja

Dođi, ispruži ruke

i voli me, jednostavno voli

u zemlji koju smo zajedno

gradili u snovima...

 

To je bilo davno, jako davno u vremenu oluje ruža, to je bio poziv koji nikada nisam poslala na potrebnu adresu i danas znam da je bolje ovako.

http://umijece-vremena.blogspot.com