Život je moguće razumjeti sjećajući se prošlih trenutaka, ali da bi uistinu živjeli moramo se zaustaviti u trenutku postojanja i osjetiti njegovu moć, a onda misaono hrliti ka slijedećima. Tu misao sam pročitala u dnevniku oca egzistencijalizma, Sorena Kierkegaarda i vjerujući toj misli pokušavam u prošlim trenutcima pronaći uzrok stanja u kojem se danas nalazim.
Zatvaram oči, slijedim tračak mog unutarnjeg svjetla i vidim da se u mojoj svijesti događa nešto slično ratu svi protiv svih, osjećam se kao slabašni šerif u westernima Sergia Leone-a, šerif koji nije u stanju postojeće zakone provesti u djela, pa je moj život postao jadan, osamljen i satkan od neprerađenih elemenata zbilje koji se gube u snovima kojima isto tako neznam razlog. Čini mi se da za šaku dolara prodajem te neodsanjane snove i u svakom trenutku sve više umirem, a onda se slušajući pjesmu o smrti osvećujem nekom imaginarnom ubici nečeg nedorečenog u meni.
Tko je taj ubojica? Nitko drugi do ja sama, da, postajem svijesna svoje nemoći da se odlučim, da krenem, da zaustavim svoju uzdrahtalu dušu u njenoj destruktivnosti. Što učiniti? Kako prekinuti taj rat svijetova u sebi? Od kuda krenuti i kamo će me taj put odvesti? Otvoriti se? Što to znači? Gdje se nalazi ključ za otvaranje tih čudesnih vrata duše? Holistički pristup sebi samoj, osjetiti sebe kao cjelinu, osjetiti sve protekle godine, sve one trenutke u kojima sam nekada bila sretna, pa onda nesretna, vesela pa tužna, nasmijana, uplakana, mirna, bjesna, ljuta, nesigurna.
Ako proživljene godine ostanu naslagane kao nepročitane knjige na polici našega vremena one neostavljaju traga u sjećanju. Do tog sudbonosnog trenutka sam lutala bez cilja i tako je cijeli moj život gubio smisao. Sjećanja su se tada zaustavila u jednom nepoznatom trenu i ja sam se osjećala kao da sam ušla u slijepu ulicu iz koje više nisam znala pronaći put natrag na magistralu koja vodi ka izvoru svjesne spoznaje, ka izvoru lakoće postojanja.
"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti... Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time" šapnuo mi je svojim stihom Herman Hesse.
Osjetih sram, pucanje opne nepostojanja i prestanak samosažaljenja, osjetih kotrljanje i kovitlanje cvijeta uskrsnuća u sebi, osjetih ljubav, a ljubav je iskušenje postojanosti, mirna u laguni dobro poznatih zagrljaja, sigurna u svojoj nagosti nevidljiva za znatiželjne neosjetljiva na požudne, uvijek lijepa u zrcalu istih očiju, sretna u svojim lucidnim trenutcima.
Ljubav danas na libri zaboravljenih želja, u treperavosti nepoznatih uzbuđenja, ogrnuta haljama nepovjerenja traži dobro poznatu zvijezdu izgubljenu u magli prošlih godina, u orkanu neminovne sudbine, u procesu prelaženja u godine smirenja strasti, u godine nove inicijacije duše.
Podižem pogled k nebu i vičem.
Dođi, pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju, ti strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog davnog sna. A ljubav, još uvijek gluha kao tetrijeb, sa znakovima starenja luta snovima i postaje tamničar slobodi, jeca nad ranjenim suncem mladosti.
Promjenimo obrazac, zaustavimo jezaje za suncem mladosti, razotkrijmo mit koji nas prati tisućljećima, stanimo pred svoje unutarnje zrcalo i pomirimo se sa činjenicom da je vrijeme produktivnosti završilo, ali nemojmo pristajati na vrijeme tova, na ono tromo vrijeme čekanja kraja bez uzbuđenja, bez žudnje, bez čuđenja i znatiželje.
Mi nosimo u sebi Afroditine gene, mi smo "osuđene" da budemo i ostanemo boginje trenutka u kojem ljubav postaje kruna življenom životu. Izađimo svijesne sebe i svojih godina pod koplja dnevne svjetlosti, zagrlimo sunčani trag i koji će nas uzdignuti na tron koji nam je Magna mater ostavila u naslijeđe, budimo ono što jesmo žene sa spletom godina u sebi, sa onim čudesnim cvijetom uskrsnuća koji se ugnjezdio nevidljiv, ali postojan u našim srcima.
bglavac
irida
edin.kecanovic
