Ono tada zasja kristalima, isprepletenih od superstruna, koji trepereći i titrajući odlaze prema velikom svijetlu. U tom trenu se njihovo, da tada samo naslućivano "zvjezdano tijelo" spaja s univerzumom. Superstrune titraju njihovim mislima, koje postaju osjećaj koji pamte. Do tog trena gluho kolo njihovih čelija postaje melodija njihove duše koja se spaja se sa simfonijom neba. Do nedavno su te priče bile mistificirane i djelovale nestvarno. Nismo vjerovali onima koji su o tome pričali, smatrali smo ih luckastima, ismijavali ih, a oni nisu imali nikavih dokaza kojima bi nas uspjeli uvjeriti u svoje priče. Ubrojen u područje ezoterike, taj osjećaj se nije u "normalnom" životu njegovao. Danas je tehnologija toliko napredovala da se, te faze ljudske podsvijesti, uistinu mogu slikom, strujanjem i titranjem energije u ljudskom mozgu dokazati i konrolirati. U traumatičnim situacijama se univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, nazvan jednostavno duša, zgušnjava u točku prividnog mira i na taj način spašava ono najvrednije u nama naš život. I ova tvrdnja mnogima izgleda kao izmišljena priča, ali znanost nam dans tvrdi da čvrste živuće materije nema.

Jedini problem je da mi nemamo osjetila za spoznaju osjećanja osjećaja titranja energije iz koje smo nastali.   Univerzum uma napušta misaone okove čvrste materije, da bi omogućio energiji da se sama svojim unutarnjim zakonima obnovi i izliječi. Ljudsko tijelo posjeduje svoju mudrost i misli samostalno to tada i čini. Danas taj postupak prakticiraju lječnici uvodeći smrtnoozljeđene pacijente u umjetnu komu, stanje dubokog sna u kojem su sve po život važne funkcije tijela, osim budnosti, održane. Spoznaja osjećaja boli i straha je uspavana pa lječnici mogu svrsishodnije lijekovima djelovati na uzroke bolesti. Svemir je živuća materija koja samu sebe stvara i održava, sam liječi svoje bolesti, zalječuje rane, odupire se već milijardama godina ljudskim pokušajima da prodru u tajnu njegovog početka. Svemir je jedan jedini, beskonačan i nesagledliv, izrastao iz plamena kako je to davno Heraklit slutio.

Ljubav je energija koja se razvila iz plamenih jezika njegova početka i spustila se na našu planetu kao dobra vila koja bdije nad našim životima. Taj treperavi ostatak velike vatre se uvlači u naša tijela, spaja nas sa početkom svijeta i brani naše beskrajno carstvo, univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u nama.
"Univerzum osjetilno-osjećajnog, to je ono Nitzscheovo jastvo koje počiva iza mojih misli, to je Campanellina država sunca u mojoj svijesti, država kojoj je jedina vladarica, njena vrhovna svećenica, Ljubav." pomislih prisjećajući se ponovo onog ljetnog podneva i nesreće. Zatvorih oči da bi misaone slike uistinu dobile pravi slijed u mojoj svijesti. Vidim mali bijeli automobil i sebe u njemu, čujem muziku iz radija "Ruže su crvene, tajne su skrivene.........". Sanjam život čija su vrata predamnom stajala široko otvorena. Ljeto, tek načeto sunčanim sjajem najavljuje podne. Sretna mladost i vesela znanost spojene u trenutak me u uvode u carstvo spoznaje. Ljubav pruža svoje plamene jezike i uvodi me u istinu njenog porijekla. Da, mi smo tek na početku vremena, ovo svijetlo koje mi dodiruje oči je prije milijardu godina krenulo prema nama.

Ljubav me grli svojim plamenim rukama i ja osjećam da sudjelujem u njenom nastajanju i cijeli svemir se skupio u ovaj trenutak u kojem se toplina nastajanja Ljubavi širi cijelim tijelom. Ja, Ljubav i svemir smo jedno. Odjednom se nađoh u tami, a muzika koju sam do tog trena slušala je postala drugačija, meni strana i nepoznata. Osjećam čudan mir u sebi iako danas više neznam koliko je to stanje onda trajalo. Polagani iz daljine se zvukovi života ponovo vraćaju u moju svijest. Ležim u bolničkom krevetu. "Imala si saobračajnu nesreću." začuh djedov glas i ugledah dobro poznati osmjeh. "Činilo mi se da sanjam" rekoh mu neshvaćajući još uvijek što se uistinu dogodilo. "Prilično dugo si sanjala." smješeći se odgovori starac gladeći me po licu. Osjetih kako ponovo tonem u san.Tek kasnije, kada sam se oporavila, sam s djedom ponovo razgovarala o tom snu. Pričala sam mu o putovanju beskrajem, o nekom čudesnom svijetlu koje me je nosilo u daljine, o tonovima koje sam čula i sama stvarala u isto vrijeme.   "To se tvoj utjelovljeni um oslobođao iz okova naizgled čvrste materije i ti si čula do tog trenutka za tebe nečujnu simfoniju univerzuma." Tada baš nisam razumjela što mi je on time želio reći, ali tonove koje sam tada čula nisam nikada zaboravila. Danas, slijedeći promjene obrazaca u znanosti, predpostavljam da je to bila moja podsvijest, onaj drugi, do tog trena nepoznati dio mene, koji je oživio u trenutku kada se moja svijest borila za život. To stanje sada doživljavam kao nedosanjani san o ljepoti oslobađanja u svijetu punom simfonije univerzuma.  

Čini mi se da sam bila Odisej kojeg su pozivale Sirene u svoj dvorac pod morem, sprečavajući mu povratak una Itaku. Očito sam tada bila na vratima smrti s kojih sam se vođena sretnom rukom sudbine vratila u život i počela ga svjesnije no prije dalje živjeti. Godine su prolazile, ja sam ozdravila, diplomirala i počela raditi. Svjetsko znanje se sve brže širilo, u sve kraćim periodima udvostručavalo. Upustila sam se u avanturu čitanja novoga i pokušavala spoznati tajne o kojima su znanstvenici sve poetičnije i poetičnije pisali.   Poetični tekstovi o kvantnoj fizici su mi otkrili mikrosvijet u kojem se svijest, podsvjest i materija ne odvajaju. Da li se foton svijetla ponaša kao čestica ili val ovisi od svijesti promatrača, a ja sam dugo, u mojoj spoznaji, ostala vjerna Newtonovoj fizici i doživljavala materiju kao nešto čvrsto, kruto i vjerovala da se na to "nešto" može samo iz vana djelovati.

Materija i duša su odvojeni, mislila sam godinama i dozvoljavala mojoj patrijarhalno- materijalistički odgojenoj mašti da me uvjerava da sam u stanju kontrolirati i mjenjati samo fizikalni svijet. Duša, univerzum osjetilno- osjećajnog u meni, moje emotivno "Ja", je tako za mene godinama, ostajalo nedodirljivo. "Promjeni obrazac u svojoj svijesti, kreni novim putevima spoznaje, učini nešto da tvoja duša uistinu postane dio tebe. Vjeruj mi samo iznutra se sanja." čujem iz prošlosti poznati glas i ponovo vidim bolničku sobu i osjećam djedovu ruku na čelu. "Misliš li da me je duša onog podneva uistinu napustila?" nesigurno pitam misao koja me svojom mudrošću potsjeća na davni trenutak buđenja. "Ona je bila tvoj spasitelj, poklonila ti je vrijeme izlječenja, povela te je na tvoje prvo putovanje beskrajem i dozvolila tvom misaonom "Ja" da se vrati u život.

Od tog trenutka ti živiš u svijetu dokazanog i potvrđenog, prihvaćaš samo gole činjenice i tražiš ljubav, prostor i vrijeme izvan sebe." glas je dolazio iz svih uglova prostora u kojem sam se nalazila.   Prisjećam se ponovo tog sna, ali ovoga puta pokušavam svijesno čuti svoju podsvijest i ući u kvantni svijet mog postojanja.Titraji se preobražavaju u dobropoznatu oktavu, do, re, mi, fa so, la, ti, do. Osluškujem i međutonove, titraji proizašli iz univerzuma moga uma se spajaju sa tonovima svemira i skladaju simfoniju mog života. Povezujem tonove imaginarnim linijama i vidim uvijek nove geometrijske oblike iz kojih izrasta geometrija mojih misli. Superstrune plešu svoj ples i iz njihovog titranja, uz tonove oktave oni prelaze u spiralne i rotirajuće pokrete koji se sljubljuju s pokretima moga tijela. Obasjano zrakama sunca moje tijelo blješti bojama sna. Vidim, kako anima mundi grli moje misli i zatvara krug mojeg postojanja. Superstrune titraju i ja nošena ritmom ulazim sve dublje i dublje u sferu svog postojanja. Na svom horizontu vidim oči neba, blještave zvijezde koje mi pokazuju put ka podsvijesti, onom, ponovo gluhom kolu mojih stanja. Vidim i suze na licu vremena, da to je onaj dio mene koji još nepoznaje vrijeme i tek mišlju dotaknut dobiva obilježja mog vremena. Moje unutarnje oči vide titraje koje ja još uvijek ne osjećam. Ušla sam u svijet kvantne energije, vidim na koordinatama tri poznate dimenzije i spoznajem četvrtu u skakutanju najsitnijih čestica moje svijesti.  

To je moje prastanje, stanje koje je postojalo prije svih kasnijih stanja. Odjednom vidjeh najsitnije čestice kako se okreću oko svoje osi i na poznatim koordinatama beskraja postaju valovi iz kojih izrastaju moje misone slike. Ja neznam tko sam, od kuda sam došla i kamo idem, ali tonovi koje naslućujem mi objašnjavaju zašto me neka glazba oduševljava, a neka ne i zašto me neka stara melodija uvodi u snove, a neka navodi na plač. Sve do sada naučeno se skupilo u ovaj trenutak spoznaje i ja osjećam da jedino tu u dubini moje sfere sve znanstvene istine postaju vidljive i razumljive. Tu su skrivene tajne dobra i zla, svjetla i tame, tek tu osjećam punoću zbilje i oslobađanje energije i nastajanje neutrina koji neopterećeni mojim stanjima odlaze u beskraj i spajaju moj mali univerzum sa velikim.

Na granici između svijesti i podsvijesti se lomi svjetlosna zraka moga unutarnjeg sunca i obasjava kristale u kojima se zrcali spoznati život i trenutak. S druge strane istine, u tamnoj strani doline moga dosadašnjeg života, se još uvijek krije arhetip, stranac koji me već godinama kao sjenka prati i tako skriven, pun još nespoznatih mogućnosti, određuje tijek mojega života.   Podsvijest nije đavolje čudovište, nego biće u kojem se krije lumen prirode, koji tek spoznat, uz pomoć emocionalnog uma, može izaći na svijetlo moje svijesti. Potaknuta tim otkrićem ja se pitam, tko sam ja. Što osjećam i na što mislim kada kažem "Ja"? To je sigurno najfascinantniji objekt svih znanstvenih istraživanja od kada postoji čovjek. "Ja", tajnovitost te riječi sadrži u sebi sve ostale prirodne, još ne razjašnjene, tajne. Gdje, u kojem djelu mene se nalazi to veliko mudro "Ja" koje u sebi sadrži sve moje misli, moje osjećaje, moju svijesti i podsvijest?

U tom trenu spoznah da je upravo tu u tom naizgled nedodirljivom svijetu skriveno moje vrijeme, stvarna energija mog postojanja, to vrijeme koje u vrtlogu čestica i valova određuje i oblikuje sva moja stanja. Iz te dubine mog postojanja izviru svi pokreti koji dodiruju moju svijest kao misao ili kao uzdah, kao kucanje srca ili kao korak. Bez poimanja duše, mog emocionalnog uma ja nisam u stanju misao pretvoriti u osjećaj kojim mogu osjetiti univerzum uma, osušti suze na licu vremena, nisam u stanju osjete, izrasle iz osjetila, pretvoriti u osjećaje.   "Duša nije napustila moje tijelo, ona se sakrila u moju podsvijest, postala stranac koji me cijelo vrijeme prati, postala je sjena moje svijesti." pomislih pobjedonosno. "Pronađi sebe u ovom beskraju tuđih života, vrati se u okrilje tvog utjelovljenog uma u tvoj trenutak." začuh ponovo glas iz prošlosti. "Ti već godinama lutaš životom nesposobna da prepoznaš ljubav u sebi. Čitaš tekstove napisane srcem, ali ne osjećaš njihov pravi značaj. Bez duše Giordano Bruno nikada nebi osjetio ljepotu konačne spoznaje i nikada je nebi pretvorio u ljubav koja ga je vodila kroz šumu neznanja." "Ali on je tu svjesnu spoznaju platio životom." pobuni se moje misaono Ja. "Život bez emocionalnog uma nije život nego životarenje. Neteoretiziraj. Zavoli ponovo dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja i onda ćeš osjetiti da je moj glas prošlost koju ne želiš zaboraviti." "Bojim se one praznine koja je ostala u meni pri sjećanju na ono ljetno podne. Bojim se istine o trenutku nesreće, bojim se spoznaje o krivcu i bojim se pojave bolova koje sam prespavala." "Vrati se u mislima u onaj davni trenutak, doživi ga očima srca, sjeti se udarca, odživi još jednom treptaj oka u kojem si vidjela vrata smrti. Ucrtaj ih u svoje sjećanje, opiši ih srcem koje ni jednog trena nije prestalo kucati. Jedino tako ćeš uspjeti ponovo u sebi probuditi uspavani osjećaj, osjetiti ljubav, tu petu protegu tvog istinskog postojanja."   Osjetih kako se u meni sukobljava osjećaj straha s vjerovanjem u glas koji je dolazio iz djetinjstva.
"Tvoja duša je pratila tijelo koje je odalazilo, ali tvoja mladalačka tvrdoglavost joj više nije dozvolila da se utjelovi u univerzumu tvoga sna. Mladića čije su ruke bile na volanu maloga bijelog auta si, iako toga nisi bila svjesna, u tom trenu prestala voljeti i prestala si vjerovati u ljubav, prognala si je iz svog sjećanja. Ti si, iako to onda nisi znala, bila porota i jedini sudac njegovoj nepažnji." glas iz prošlosti i davno skrivana istina zatutnjaše u mojoj svijesti. Ljubav je kao tvoja sjena, ako trčiš za njom nećeš je nikada stići, ali ako joj okreneš leđa slijedi te neprestano. Odzvanjala je neka davno pročitana pjesma u dubini moje svjesti. "Daj mi znak gdje da počnem, kako da u kaosu osjećaja sjedinim one prave u istinsko postojanje?" "Prisjeti se svega što si naučila, sjećanje je najbolji vodič ka budućnosti. Giordano Bruno te je svojim poetskim tekstovima uveo u njegov osjećajni labirint. Izgradi, slično njemu svoj Olimp i na njega smjesti svoja božanstva koja će te provesti kroz povijest ljudskog misaono- osjetilno- osjećajnog bogatstva. Na samom početku mudrosti se krije sjemenje iz kojeg se razvio i cvijet tvoje spoznaje. Nemoj se zadovoljavati samo viđenim, odslušanim i omirisanim. Pronađi u sebi svoj osjećajni labirint. U njemu se zrcali cijeli univerzum i sve postaje njegovog nastajanja. Uđi u njegovo središte jer jedino tamo možeš pronaći zvjezdu pod kojom si rođena, treperavu svijest svog postojanja. U zrcalima labirinta ćeš vidjeti sva svoja "ja", koja ćeš onda uistinu moći sjediniti u sebe samu. Kada osjetiš ponovo u sebi ljubav, tvoju petu protegu, kada ona postane dio tebe onda ćeš jednoga dana vidjeti svoj lik ozrcaljen u očima boje sna."

http://umijece-vremena.blogspot.com