Jedan je čovjek sjedio na morskoj hridi i promatrao svjetlucavu pućinu u kojoj se kupalo sunce i širilo svoj svjetlosni zagrljaj uvalom na kraju svijeta. Niz obraze su se kotrljale suze u kojima su se zrcalile sve njegove godine.

 

Lepršava kao vila, bjelja od najbjeljeg anđela, slična sedmom osmjehu boga, pjeskom je koračala djevojčica imenom Psiha. Zaustavila se na granici između svjetla i tame, na granici između  radosti i tuge i promatrajući čovjeka upita:

Reci, zašto su ti suze bijele?
Dugo već nisam plakao i suze su pobijelile kao i moja kosa.
A zašto su suze ponekad zelene?
Kada presuše vrela suza tada oko plače gorku žuč.
Reci mi a zašto su suze ponekad crne?
Kada više nema suza tada plaču oči crne, oči koje su na kraju životnog puta vidjele pravi pravcati život.

 

Čovjek je gledao prema horizontu, njegove bjele suze su se kao biseri kotrljale niz obraze i padale na pjesak koji je svjetlucao svjetlošću trenutka. Čovjek je plakao svjestan ne življenog života, svjestan propuštenih trenutaka koji su se kao, sada bezvrijedna, ogrlica slagali pod njegovim nogama.

Djevojčica se smiješila psihinim rođenjem i  odskakutala niz plažu, a čovjek je šaputao vjetru.

 

Bila je lijepa onu večer. U odvažnoj igri pala je njena haljina.
Kada je noć sišla na njena ramena zavolio sam je rukama.
Ona se otrgla i rekla: Do sutra!

Bila je lijepa i drugi dan i ja je prisjetih na obečanje.
Nasmiješila se i rekla: Ja sam kći Sunca,
tamne riječi koje se govore noću izgube danju svoj sjaj.
Ne govori mi o varljivim nadama, draga,
nade prolaze
kao udar vjetra što urla u krošnjama prastarih breza
i mnogo se lišća po meni prosipa.

Ležali smo zajedno do svitanja i ona je vidjela moje suze.
Ja znam da si tužan kada si bez mene, ali reci zašto sada plačeš?
Kada nismo zajedno plačem od želje za tobom, kada sam kraj tebe tugujem zbog dolazećeg  rastanka.
Pomilovala je moje lice smješeći se, ustala je, obukla haljinu i otišla.

Čovjek je sjedio na hridi i promatrao kako sunce tone u more. Na njegov ispružen dlan sleti bjela golubica.

U meni žive sva uzbuđenja prvih pripadanja, šaputao je,
tiha vatra skrivena u udaljenim uglovima sjećanja.
Prošlost na granici sna i jave,
okus izmješanjih previranja duše,
mirisi sreće,

radosna kupka nekadašnjeg postojanja.

Golubica ga je promatrala svojim sivim očima i on vidje suzu, kristalno jasnu kapljicu tuge u kojoj se zrcalio njegov lik.

 

Željeli smo razbiti ljubav u komadiće, željeli smo biti jaki, neosjetljivi, površni.
Borili smo se protiv suza, protiv nježnosti, protiv snova.
Ispirali smo dodire, tragove poljubaca, gorčinu i bol.
Željeli smo ljubav rastrgati na komadiće, željeli smo biti čisti, neokaljani grijehom, željeli smo lažima širiti svjetlost neistinskog postojanja, 
a nismo osjetili da pri tome uništvamao sebe.

 
Kristalno jasna kapljica tuge skliznu na njegov dlan.

Danas na rubu mladosti,
na krhotinama neostvarenih želja,
dajmo ljubavi još jednu šansu.
Sunce obasjava još uvijek dvorište naše ljubavi,
u predvečerje kada dan
odlazi u san.
Obasjava dva mala prozora
iza kojih još uvijek ljubav spava
i sanja naše ne ostvarene snove

Spustimo se u jednom predvečerju
u naše dvorište,
zagrli me u vlažnoj sobi
naše prve bračne noći.
Volimo se bez prošlosti
bez budućnosti,
volimo se u trenutku za trenutak.

Jedan je čovjek sjedio na hridi i promatrao kako sunce tone u more. Suze na njegovom obrazu, bijele kao biseri, su se kotrljale do pješćane plaže.

Žena u haljini od bijele svile ih je skupljala i slagala dijadem u svojoj sijedoj kosi. Niz njeno ostarjelo lice su se kotrljale suze i postajale svjetlosni zagrljaj njenog tek probuđenog srca.