Sinestezija je sposobnost da jedno nepodraženo osjetilo primi podražaj upućen drugom, npr. pri slušanju glazbe vidjeti boje u svim nijansama, gledajući boje doživljavati melodiju u svim njenim tonovima ili mirisati napisane riječi.
Iako je sinestezija, kao pojava poznata stoljećima, tek se u zadnje vrijeme pokušava i znanstveno protumačiti.
U beskraju mogućnosti djelovanja mozga su otkriveni putevi po kojima nastaju misaone slike. Zaključeno je da bi te poprečne veze među ćelijama mozga mogle biti izvorišta sinestezije i kreativnosti.
Jedan sinestetičar vidi crno napisane brojeve uvijek u duginim bojama, drugi vidi uvijek plavo kada čuje zvuke klavira, a treći dodirujući mljeveno meso osjeća gorčinu u ustima.
Nadareni sinesteitičari govore onako kako vide svojim unutarnjim očima “San se hvata zelenih brda i bujnih vinograda po kojima ruji rumeno grožđe kao plamen, bijelo gori kao ćilibar, a modro se crni kao tisuć stisnutih bregunica ispod jesenjeg lišća koje se napilo krvi sunčane"
Drugi su nesigurni u opisivanju svog osjećaja. "Da, ja vidim dugine boje iako znam da su brojevi crni."
Za lakše razumjevanje nastajanja umjeća svakodnevnog pokreta predočavam misaonu sliku ljubavi, kako ju je izrazio Prevert, pa je onda sinestezijom zvukova, mirisa i dodira živim punim osjećajem.

Ta ljubav
lijepa kao dan
i ružna kao vrijeme

Pitam se, koji me to zvukovi, koje slike vode do iskonskih nagona, slobode, intuicije, snage.

Ta ljubav
tvrdoglava kao magarica
živa kao želja
okrutna kao sjećanje

Pitam se od kuda kreće pokret ruke, kada majka briše znoj sa čela bolesnog djeteta, a od kuda, pokret zaljubljene žene kada miluje lice muža, kad udara u napadu, kad se brani.

glupa kao kajanje
nježna kao uspomena
hladna kao mramor
lijepa kao što su dani ljepi

Vidim ružičasti zvuk željene rečenice, zapamćenim mirisom njegova tijela osjećam toplinu zagrljaja, plešući okus njegovih usana, srebrom mjesečine ljepotu poljupca.
To je stanje dionizijske opijenosti. Ljubav je nagon i ja u toj opijenosti gluha poput tetrijeba plešem ples ždrala, uz tonove simfonije svemira smaragdnih boja.

Ona nas gleda smješeći se
govori ne govoreći ništa
Ja je slušam drhteći
i vičem
U zanosu trenutka, u kojem ljubav vlada mojim tijelom, pokret čak i onaj najprozaičniji postaje umjeće.

Ta ljubav tako stvarna
Ta ljubav tako divna.................

Ljubav postaje pokret u kojem se zrcale moje najintimnije misli.
U pokretu vidim misli i želje i osjećam tijelo. Taj novi osjećaj me ispunja bogatstvom i snagom. U mirisu pokreta ja prepoznajem sklad njegovih oblika i ljepotu dana u kojem se budim.

Ta ljubav vrebana
jer smo je vrebali

Ljubav- progonjena, ranjavana, gažena, poricana, zaboravljena
jer smo je progonili, ranjavali, gazili, poricali, zaboravljali...........
U tom stanju punom ljepote prepoznajem strah, strast, odlučnost, sreću, zrelu samoosjećanost i spoznajem trenutak u kojem trajem.

Mi zaljubljeni
imamo samo tebe

Obično u trenucima potpune sreće, vidimo najljepše misaone slike u životu i one traju, postaju bajke, djeluju kao pročišćenje, potpuno predavanje intuitivnom. U tom izobilju ljepote osmišljavam pokret i njime pričam bajke. Tu me zvukovi dodiruju, a boje davnih doživljaja mirišu snom i ja čujem ljubav.
Moj pokret je svojom jednostavnošću postao sinestezija zvuka, mirisa i slike. Pokret, to sam ja u ružičastom svijetu sreće. Moje tijelo je materijal koji, slično skulptoru koji upotrebljava dlijeto, ja klešem pokretom. Ono mijenja oblik, sljubljuje s prostorom i pokretom oblikuje njega i sebe, postaje vidljivi znak ritma mojih unutarnjuh zvukova i misaonih slika nastalih mirisima i dodirima koje sam godinama pamtila.