Na ovom planetu ne postoji niti jedan čovjek koji nije iniciran u ljubavi. Po biblijskom učenju ljubiti jedni druge je božanska zapovijed, a Ospensky je u svom Tertium Organumu  utvrdio da je ljubav kozmički fenomen koji čovjeku otvara četverodimenzionalni svijet – svijet čuda. Prava je ljubav nesebična i oslobođena je straha. Njezina je radost radost davanja i ništa ne traži za uzvrat. Ljubav je Bog u objavi, najjača magnetska sila Svemira, ona je čista i nesebična – sebi privlači ono što joj pripada. Ljubav se ne traži i ne zahtijeva, ona se događa. Imamo li predodžbu prave ljubavi? – s ovim mislima koje traže odgovore odlazim iz crkve Sv. Nikole. Ljubav, kako je ostvariti, na kojoj adresi stanuje? Osjećam je, ali je ne prepoznajem. Uplaših se: ja imam ozbiljne probleme, moje je zdravlje narušeno, kamo krenuti – liječniku ili iscjelitelju? Ali kome  otvoriti dušu kada znam da nikome nisam potrebna niti je kome stalo do mene?

 

Sebična ljubav

Sebična ljubav je najniži oblik ljubavi i nije u skladu s ljubavi kakvu je za nas odredio Univerzum jer u takvoj ljubavi pojedinac se bavi samo onim od čega ima koristi, bez ikakve brige za druge. U takvim slučajevima čovjek energiju ljubavi usmjerava samo prema sebi, tako da ljubav nije određena energijom davanja. Nakon akumulacije energije uzimanja dolazi do pokretanja autodestruktivnih programa i programa koji mogu biti destruktivni prema osobama iz okruženja. Bez osviještenosti problema procesi se ne mogu zaustaviti i u takvim slučajevima smo skloni govoriti o djelovanju tamnih sila.

 

 Ljubav kroz davanje i primanje

Ovaj oblik ljubavi je usuglašen s kozmičkim/univerzalnim zakonima ljubavi – često je imenujemo čistom i nesebičnom ljubavi. Davanjem i primanjem ljubavi se stvaraju uravnoteženi odnosi. Kod sudionika u odnosu, energija se ne akumulira na jednoj strani stvarajući potencijalnu opasnost od pokretanja destruktivnih programa, već se samorealizira u svoj punini, stvorivši prostor za isto energetsko strujanje među odabranim dušama koje će se na istom izvoru napajati energijom ljubavi tijekom samoodrastanja, samorazvoja i samospoznaje.

 

Očitovanje ljubavi

Očitovanje/iskazivanje ljubavi je proces koji može biti opstruiran od naše negativne osobnosti (ega), tako da ne dozvoli nesmetan protok energija čiste ili nesebične ljubavi. U takvim situacijama se narušavaju zakoni Univerzuma, što posljedično može imati gubitak ljubavi i otvaranje protoku energije, što u pravilu dovodi do narušavanja energetskih protoka u našem fizičkom tijelu, na duhovnoj razini – a zajedno, u konačnici, do bolesnih stanja. Nesebična ljubav je otvorena za primanje i davanje, a očituje se kao pokretačka snaga.

Kada se ljubav izražava mislima – očituje se kao ISTINA.

Kada se izražava kao osjećaj – očituje se kao MIR.

Kada se izražava kao razumijevanje – u potpunom je NENASILJU

 

Kada se izražava kao postupak – u ISPRAVNOM je DJELOVANJU

Prolaze godine – ja nastavljam živjeti po starom obrascu: u grču i nesretna. Odlazim liječnicima opće i specijalističke prakse. Ne mogu reći da nije bilo pomoći, ali ta je pomoć djelovala na poboljšanje stanja moga fizičkog tijela što je kratkotrajno umanjivalo druge probleme koji su i dalje povremeno izranjali u svoj svojoj snazi. Svjesna sam da tonem u stanja nemoći i psihičkog umora. Razmišljam o odnosu liječnika i pacijenta. Nisam zadovoljna. Imam osjećaj da sam samo broj na jednom od njihovih brojnih kartona. Nagriza me nepovjerenje, uviđam besmisao odlazaka u liječničke ordinacije samo zato da bih dobila hrpu recepata. Imam silnu potrebu da im kažem gdje sam otkrila problem, što mi ne da mira, zašto noću satima gledam u crnilom ispunjenu sobu i slušam jednolično disanje svoga supruga, pratim dječje meškoljenje u njihovim sobama – sama sam i uplašena. Bojim se pogoršanja bolesnog stanja moga tijela i duše. Prolazi godina za godinom. Uspijevam obaviti minimum dnevnih poslova za obitelj, dok sam sve češće odsutna s radnog mjesta. Sve mi je gore. Fizički sam oslabila. Vrijeme je za uzbunu. Pokušavam sama otkriti zašto mi se vežu jedna na drugu upala mišića, upala zglobova, problemi s kralješnicom, a kao kruna svega je opće nezadovoljstvo i kroničan umor. U početku mislim da je uzrok mojim nevoljama posao jer je težak i zahtjevan. U firmi pokazuju razumijevanje i premještaju me na drugo radno mjesto – ni to ne pomaže. Okrećem se obitelji. Pokušavam otvoreno razgovarati s članovima uže obitelji, ali nailazim na zid. Opet sam sama. Mučim sebe – po tko zna koji put s ljutnjom se pitam: Što hoćeš? Imaš sve što je prosječnom čovjeku dostatno za normalan život: krov nad glavom, obitelj, pa čak i posao. O kakvom je tu nezadovoljstvu riječ?

Konačno, nakon duže pripreme o svom sam problemu  otvoreno razgovarala s liječnicom za koju sam vjerovala da joj je iznimno stalo da se moje zdravstveno stanje popravi. Nakon razgovora, šalje me k svojoj kolegici psihologinji kod koje kasnije odlazim na seanse, ali se moje stanje ne popravlja – ne znam zašto no i dalje imam ozbiljne zdravstvene probleme. Na jednoj od seansi psihologinji ukazujem na pojavu koja me već neko vrijeme prati. Radi se o pojačanim snovima. Ne snalazim se. Imam osjećaj da ono o čemu sanjam nije samo san kako ga je objašnjavao Freud ili Jung – imam osjećaj da su to neke poruke koje mi ne daju mira. Straše me i opterećuju; zapisujem ih, s čime se ona slaže i misli da bi moji snovi mogli biti dekoder za moju podsvijest koja je vjerojatno uzrokom mojih tegoba. Snove zapisujem više od godinu dana – ne razumijem ih. Pomoć tražim u sanjaricama, ali ništa nije kompatibilno. Pomalo gubim nadu u promjenu. Bojim se gorih stanja koja bi se iz ovoga mogla razviti. Lijekove prestajem uzimati jer me čine onakvom kakva ne želim biti. Ja sam potpuno svjesna stanja u kojem sam i nisam od onih koji su  realno zamijenili za irealno.

Jednog dana sam u gradskom autobusu srela poznanicu Miru. Na njezin upit o mom zdravlju žalim joj se, kao što sam se do tada žalila mnogim poznanicima. Boli me, Miro. Ona mi predlaže da posjetim bioenergetičara kod kojeg je bio njezin muž. Nemam pozitivno mišljenje o njima. Da je ne uvrijedim, uzimam broj telefona. U sebi mislim: Taman posla da idem još i tim šarlatanima! Tako sam čula da ih ljudi zovu, pa iako nisam bila kod njih, dijelila sam uvriježeno mišljenje o tim ljudima. Nedugo nakon susreta s Mirom ponovio mi se problem s kralješnicom. Zamolila sam supruga da me odveze gospodinu čiji sam telefon dobila. Odmah po ulasku u njegovu radnu prostoriju odmjerila sam ga pogledom tražeći povjerenje. Upoznajemo se i uspostavljamo dosta otvoren odnos pun povjerenja. Osjećam da mu je stalo da nam se pomogne – predlaže nam da koristim uslugu kiropraktičara, što moj muž i ja prihvaćamo. Pitam se je li tada počelo moje iscjeljenje? Iako imam mnogo razloga  vjerovati da je tako – mislim da nije, iako sam zahvaljujući komunikaciji s njim prvi put saznala da moje misli i osjećaji mogu biti uzrokom velikog broja bolesti koje navodim. Tijekom jedne seanse moj bioenergetičar predložio mi je da se odredim prema negativnom i pozitivnom načinu razmišljanja, dao mi je neke obrasce s pozitivnim i negativnim načinom mišljenja. Uzevši ih u ruke odmah se prilijepih za negativne obrasce. Brzopleto sam donijela odluku da ću brzo riješiti problem zvani negativni misaoni obrazac. Tek sam kasnije shvatila – postupak rješenja je mogao biti sve prije negoli brzo rješenje jer sam u svoju podsvijest godinama marljivo pohranjivala razno smeće, uglavnom negativnog predznaka. Svaki sam dan satima razmišljala o rješenjima. Tada još nisam imala alate i nisam mogla biti učinkovita kako sam zamišljala. Pretpostavljate da je ova avantura bila samo kap vrela ulja na moju ranjenu dušu. Molim vas, ne dajte se uloviti na ovakvu udicu. Ja sam pogriješila. Što sam više razmišljala o negativnim obrascima, moje negativne emocije su sve više rasle, a ja sam, umjesto bolja i zdravija, postajala još gora i bolesnija. Tada nisam ništa znala o djelovanju moje podsvijesti, niti moći uma. Moja iskrena namjera da se riješim negativnosti otvorila mi je vrata još većeg emotivnog pakla. S obzirom da sam još uvijek pisala snove, pojavila su se u njima upozorenja koja sam zanemarila. Upozorenja su se odnosila na moja životna iskustva, iskustva moje uže obitelji koja su meni bila nepoznata i neke kozmičke istine o kojima nisam ništa znala, a nisam imala niti koga pitati – sve sam pustila da ide kako ide. Nedugo nakon ovog saznanja osjetila sam da polako pucam po, kako slikovito kažemo, svim šavovima – imala sam osjećaj da odlazim. U takvom stanju nazvala sam svećenika s molbom da me što hitnije primi na razgovor. Smatrala sam da je upravo on prava osoba kojoj mogu i trebam otkriti svoje strahove, bjegove, lutanja po duhovnim prostranstvima, govoriti mu o opomenama koje dobivam kroz snove. Imala sam osjećaj da mi se Bog obraća, a opet – kako da u to povjerujem kada nisam uvjerena niti da postoji?

         O tijeku moga razgovora sa svećenikom bolje je ne govoriti jer se bojim da bih mogla povrijediti vaša eventualna religiozna uvjerenja. Nakon moga odlaska od svećenika osjetila sam se praznije i uznemirenije nego što sam bila kada sam dolazila tamo. Takav osjećaj, s obzirom na tijek razgovora, bio je očekivan. Opet sam sama – sama na raskrižju stotina putova, a ja zbunjena i pojma nemam  kojim da nastavim dalje. Bože uputi me! – zavapih. Nakon kratke stanke donijela sam odluku. Vraćam se kiropraktičaru, tražim tretmane i očekujem pomoć. Dugo vremena provodimo u razgovoru. Povjeravam mu svoje zapise o snovima. Ono što je bilo napisano u mojim zapisima je da gotovo ništa od onog što je zapisano nije bilo u suglasju s onim što sam mogla saznati povremeno odlazeći u crkvu ili čitajući literaturu koju je tiskala pravoslavna ili katolička crkva. Informacije koje sam kroz snove dobila bile su uvod dubljim spoznajama koje sam primila, a i dalje ih primam.

Ubrzo sam shvatila zašto nisam mogla naprijed: kad se radi o pozitivnim i negativnim obrascima, trebala sam odabrati pozitivne misaone obrasce, naučiti ih da bih imala s čime uspoređivati negativna stanja svijesti. Mnogo je bilo negativnog u mojoj podsvijesti, što sam velikim dijelom akumulirala kao znanje kroz informacije koje sam dobivala iz okoline, a koje su me uvjerile da nisam sigurna u prostoru u kojem živim i koje su se akumulirale u mojoj podsvijesti kao opravdan strah za preživljavanjem, da naprosto nisam imala s čime usporediti navod. Uz usvojene negativne obrasce još sam ih u svom neznanju potaknula promišljanjem o tome kako da ih se riješim. Na taj način sam svoj dvojni karakter dovela do nulte točke postojanja u kojem nisam imala s čime usporediti svoja negativna stanja. U mojoj podsvijesti nije bilo više ničega pozitivnog. Uz svaki negativan obrazac potrebno je znati i pozitivan da bih imala s čime uspoređivati i odrediti svjesno što ću izabrati. Nije mi padalo na pamet da nisam pametna, ali nisam mogla poreći da je bioenergetičar možda u pravu sa svojom teorijom. Nikada ranije nisam obratila pozornost o čemu ja to razmišljam, niti kako bi te moje misli mogle utjecati na moja buduća iskustva.

 Kada sam došla kući sjela sam i počela pisati pozitivne misaone obrasce do kojih sam mogla doprijeti u svojoj svijesti. Cilj mi je bio da mu dokažem da nije u pravu, da sam ja u svemu pozitivna osoba. Nije mi ugodno saopćiti rezultat jer je za mene bio porazan. Predlažem vam da provjerite sebe – nije tako strašno, ali za početak nije loše znati koliko pozitivnih osobina imate u svojoj svijesti. Nakon što utvrdite koje temeljne vrline i osobine vam nedostaju možete početi učiti sami sebe ili odabrati osobu koja ima znanje te vrste, a s vaše se strane očekuje iskrenost i otvorenost. Tako ćete sigurno izbjeći ono što se meni dogodilo: molila sam da mi se pomogne ili me uputi u znanja, a da pritom nisam priznala da o učenjima baš ništa ne znam, niti mi je stalo da ih prihvatim i ugradim u svoju osobnost, što bi se u prijevodu moglo reći da sam tražila pomoć, a Boga molila da je ne nađem. Željela sam, ipak, živjeti bez osjećaja, krivice, srama, straha ili žrtve.

Tako sam se sama otisnula putem razvijanja svoje svijesti. Napamet sam učila pozitivne afirmacije, usvajala ljudske vrline i pozitivne osobine, propitujući svoje djelovanje kroz životna iskustva sa željom da znam razlučiti ispravno od neispravnog, istinito od lažnog, dobro od lošeg.

         Danas znam da sam blagoslovljena što sam upoznala „svog“ kiropraktičara, tako mudrog čovjeka. Čak sam uvjerena da bi me moja isključivost odvela u teške psihičke probleme da nije bilo upozorenja s meni nepoznatih razina svijesti. Ovaj dragi gospodin me je uveo u znanje o radiesteziji. Pokazao mi put do Učenje Vatre, liječenje bojama. Zahvaljujući njegovoj poduci saznala sam za postojanje meridijana, akupunkturnih i akupresurnih točaka, kako ih aktivirati a kako izjednačiti energetske tokove u našim energetskim centrima, zašto je korisno ili, bolje rečeno, neophodno pozitivno razmišljati… Od njega sam dobila prvu poduku o anatomiji ljudskog tijela i prvu literaturu koja se ovim pitanjima bavi. Pokazao mi je kako funkcionira fizičko tijelo ako misao nije pozitivna i sukladna duhovnim zakonima. O svemu tome prije ovog susreta s njim nisam ništa znala – sve mi je bilo nepoznato, sasvim drugačije od svijeta čija sam vrata tada odškrinula. Bojala sam se da me netko ne vidi u trenucima kada sam čitala literaturu o ovom učenju ili kada prakticiram vježbe koje su me dovodile u stanje mira i opuštenosti; intuitivno i na svjesnoj razini sam znala da od okoline i crkve ovakav moj put neće biti odobren, ali budući da sam bila očajna zbog svog zdravstvenog i psihičkog stanja, njihovo odbijanje me je manje sputavalo u naumu da napravim korak u prostor koji me je zvao i u koji sam željela zakoračiti. Iako sam se osjećala izdanom od svoje obitelji, liječnika, okoline, crkve i društva, imala sam u sebi dovoljno snage da ne posustanem, već da nastavim tražiti nove putove kojima ću ići kroz život. Znala sam da ukoliko ništa ne poduzmem, ovakav život kakav sam vodila nekoliko godina unatrag nema nikakva smisla. Polako sam se počela prepuštati vodstvu svoga unutarnjeg bića, počeli su dolaziti odgovori koje korake trebam poduzeti u danoj situaciji, zašto se trebam na takav način ponašati. Sada znam da me je sve ovo dovelo do spoznaje o vlastitu biću i vrijednosti koju posjedujem. Informacije su se umnažale, učenje usvajalo onako kako se pojavljivalo na mom putu. Kada sam svjesno uputila misao u prostor koji nisam dovoljno poznavala, imala sam dojam da se odgovor slaže upravo onako kako ga ja mogu slijediti i razumjeti. Ponekad sam ostajala malo zatečena razvojem događaja, jer su se informacije i događaji tako slagali da sam osjećala da iza mene stoji jedna nevidljiva sila koja mi pomaže i prati svaki moj korak. Otvorila sam joj se,  pustila joj da me vodi i slušala njene upute kroz snove i vizije. Dobivala sam nevjerojatne poruke kroz komunikaciju s ljudima ili sam na čudesan način primila znanje kroz literaturu i medije. Bilo mi je jasno da to nije slučajno – znala sam da mi se pomaže, ali tko mi pomaže i s koje razine, nisam znala. Ponekad sam mislila da se o meni brine netko tko je izvan mene, a ponekad da sve informacije dolaze iznutra. Često sam bila potpuno zbunjena nepoznatim informacijama, za koje nisam znala kako ih mogu provjeriti, shvatiti, prihvatiti, niti mogu li u njih vjerovati. Kada sam vidjela nekoga koga ne poznajem, nakon kratke koncentracije sa zaustavljenim pogledom na njemu, imala sam podatke iz njegova života. U takvim sam situacijama za sebe mislila da sam „opsjednuta“ kako se to u narodu govorilo za osobe koje imaju drugačije sposobnosti od ostalih. Nakon što sam postala svjesna mojih novih darova, razmišljala sam da se trebam obratiti nekom vidovnjaku. Možda nisam normalna? – pitala sam se. Počela sam se opirati viđenjima i okretati glavu da ni u koga ne gledam, ali to je bilo jače od mene, jednostavno bi se dogodilo, na ulici, u autobusu, na poslu, kod rodbine i susjeda. Ušla sam u nepoznato područje znanja u kojem se nisam znala ponašati. Kroz uvide sam počela razumijevati svoje stanje jer sam ga uspoređivala sa sličnim stanjima drugih ljudi – shvatila sam da moje stanje i nije takvo da se ne bi moglo popraviti. Tako se nakon mnogo godina rodila nada da bih možda mogla sama sebi pomoći. Gledajući druge, često nepoznate ljude uranjala sam pogled i u sebe. Dobivala bih poruke što bih trebala činiti za njih da se usklade i ponovno osjećaju dobro. Kao zaključak se nametnula misao kako isti obrazac/metodu trebam primijeniti na sebi. Pitala sam se što je to što me sprječava da ovo što vidim da treba mijenjati kod drugih ljudi promijenim na sebi. Ako će nakon toga njihov život bolje funkcionirati – zašto ne bi i moj? Od tada sam sve što sam vidjela loše kod drugih ljudi umanjivala kod sebe. Sve što sam vidjela dobro koje su radili drugi ljudi i sama sam prihvaćala i uvećavala kod sebe. Uvijek sam težila stvoriti uravnoteženo stanje na način da je jezičak na vazi redovno prelazio u polje dobrog. Nastavila sam s proširivanjem znanja kroz dostupnu literaturu koja se na zagonetan način počela nalaziti u mojim rukama. Kada bih pomislila da o nečemu trebam više podataka, događalo se da mi prijatelji ukažu na knjigu ili bih, kao magnetom privučena, iz mnoštva knjiga na polici knjižare izvukla upravo onu koja je sadržavala objašnjenje koje mi treba ili je njezin sadržaj postao pokretač moga novog interesa. Dakako, još jednom ukazujem na ulogu isto tako samoukog kiropraktičara koji je bio pokretač svega onoga što se u meni i kroz mene odvilo, a tko zna – možda će i moja priča biti pokretač novog iskustva koje će se dogoditi nekome od vas.