Literarna forma i sadrzaj

　

　

　

Historija je cjelokupnog duhovnog pokreta marksizma ,ukoliko nju promotrimo u jednoj historijsko-kritickoj projekciji , uvijek neprestano ocitovanje napora da filozofsko misljenje iskusavajuci sebe u suvremenosti, bivstvuje u svijetu na nacin suvremenosti. Aktualnost filozofskog misljenja uvijek se iskazivala u karakteristicnom proturjecnom dvojstvu ove duhovne tvorevine, u proturjecnim tendencijama kreacije i dogmatskog prezerviranja Marxova misljenja priredujuci i produbljujuci problematiku cjeline svijeta. Horizont filozofskog misljenja , unutrasnju njegovu konstituantu tvori snaga totalnog odnosa spram iskustva svijeta te je svako pitanje o toj filozofiji istovremeno pitanje o tom iskustvu, o drustveno-povijesnom realitetu u kojem nastaju uvjeti njegove realizacije. Pitanje filozofije nije samo pitanje egzegeze svijeta, niti samo pitanje prirode misljenja koje neprestance osvaja neistrazena , nova podrucja duhovnog iskustva vec je to uvijek i pitanje drustveno-povijesnih pretpostavki same filozofije. Lenjinova je zasluga inzistiranje na bitnoj relaciji Hegel-Marx i otvaranje problematike filozofskih osnova i duhovnog porijekla Marxova misljenja. Historijski gledajuci Lenjin predstavlja bitan moment u cjelokupnoj historiji filozofije , moment koji pokazuje da filozofija svoju temeljnu misaonu snagu ne zahvaljuje samo "izvanznanstvenim" motivima kao prakticko-politickim pitanjima pokreta vec i okolnosti da otjelovljuje supstancijalnu stranu Hegelove dijalektike. Poznavanje je Hegela dakle nuzno ukoliko nam je doista stalo do filozofsko-kritickog sagledavanja Marxove nakane , ukoliko bas danas hocemo osigurati osnovu povijesnog razumijevanja svijeta. Matvejevic nije svjestan ovog zadatka. Stovise nepoznavanje Hegela poprima kod njega karikaturalne osobine......Kako je Matvejevicu "prioritet sadrzaja" nad formom stvar Hegelove Estetike bit ce potrebno ponoviti tu lekciju iz Hegela. U svojoj Estetici Hegel je forme ucinio predmetom opsirnog istrazivanja kako bi naznacio njihov sadrzaj iz kojeg se izvodi i nacin prikazivanja. Forme umjetnosti uzete razvojno vode svoje porijeklo iz same ideje na taj nacin reci ce Hegel sto se ideja kroz njih probija do izraza i realiteta vec prema tome dali je ideja samostalna po svojoj apstraktnosti ili po svojoj konkretnoj cjelokupnosti. Opce forme umjetnosti odnose se prije svega na apsolutnu istinu koju umjetnost postize u svom razgranjavanju na posebne forme. Te posebne forme ponikle su iz odredenog shvacanja onoga sto svijest smatra za apsolutno i sto u samom sebi nosi princip svoga nacina uoblicavanja. U pocetku umjetnosti duh jos nije samostalan i slobodan; svoje apsolutno bice on trazi u stvarima prirode i shvaca ih kao po sebi bozanske. Kao sadrzaj javljaju se prirodna znacenja , a stvari u prirodi i ljudske personifikacije kao forma prikazivanja. Klasicna umjetnost pokazuje grcke bogove kao oduhovljene individue koje bitno jos imaju ljudski prirodni oblik kao jedan afirmativni momenat. Duhovna individualnost data je ovdje kao tjelesna prisutnost, a tek je romanticka umjetnost ucinila da se duh udubi u svoju vlastitu unutrasnjost prema kojoj su sada vanjska realnost i svjetovnost najprije stavljeni kao nesto nistavno ali naposljetku sebi pribavljaju vaznost na pozitivan nacin....

Vidjet cemo kasnije kako Matvejevic nije u stanju razumjeti Lukacseve namjere jer prethodno nisu teoretski rasciscene nedoumice oko Hegela niti je rasciscen teren kako bi to razumijevanje Hegela bilo moguce. Nema niceg tako paradoksalnog i tako filozofsko-teoretski neodrzivog kao sto je misljenje o Hegelu s jedne strane kao o "velikom filozofu koji je priznavao umjetnickom djelu specificnost njegova bica, ali je , s druge strane poricao samoj umjetnosti ostvarivanje vlastitog finaliteta." Za Hegela umjetnost jest spoznaja kao konkretna intuicija i predstavljanje apsolutnog duha po sebi kao ideje. Umjetnicko je djelo izraz bozanskog samo kad u njemu nema niti jednog znaka subjektivno pojedinacnog. U njemu je prirodna neposrednost samo znak ideje , dakle, prirodni je element shvacen kao karakteristicna,visesmislena forma duha. Kad duh spoznaje svjetsku povijest kao vec zavrsen proces umjetnost kao jedan stupanj apsolutnog duha jest samo prica, naknadna spoznaja onog dogodenog. Razlozi Matvejeviceva brkanja onoga sto je stvar Hegelove Estetike i karaktera tzv. tendencije u umjetnosti kao "naglasavanju sadrzaja u umjetnickom djelu" otkriva se u temeljitom nerazumijevanju intencija madarskoga filozofa Georga Lukacsa. Lukacs doduse raspravljajuci o Hegelovoj konkretizaciji dijalektike opceg i posebnog, doduse govori o "prioritetu sadrzaja nasuprot formi" no cini se da Matvejevic nije shvatio smisao i namjere Lukacsevog zapazanja da je Hegelova dijalektika u principu i metodi "veliki korak naprijed" tek u odnosu na Schellinga jer je "odlucan upravo drustveno-historijski sadrzaj, a ne kao u Schelinga apstraktna shema , formalisticka konstrukcija."

Medutim ono sto je nama znacajno jest cinjenica da radikalna kritika "gnoseoloske teorije odraza" koncepta kojeg se Lukacs izvijesno vrijeme drzao nije, barem sto se Lukacsa tice, dovoljno promisljena kao sto nije niti definitivna imamo li na umu njeno hegelovsko porijeklo. Nije promisljena jer nam se cini da oni "zestoki ali refleksijom ne bas dirnuti humanisti" jos uvijek nisu prekoracili horizont unutar kojeg se sugeriraju antiteticka, antinomijska , dualisticka rjesenja. Tako se napustanje spekulativnog stajalista apsolutnog znanja i Hegelove refleksije u marksizmu - umjesto kojeg se stajalista dijalektika razumijeva iz konacne situacije- nuzno tumaci kao anticipacija materijalisticke teorije odraza. Stoga i nije tako cudno sto ova kritika zavrsava na prethegelovskim , cak predkantovskim pozicijama objektivizirajuci se u svom suvremenom izdanju kao losa metafizika.

Kod Matvejevica pak kritika je Lukacsa, tendencioznosti u Lukacsevoj estetickoj teoriji teoretski nepromisljena , misaono krnja. Citav je kompleks problema Matvejevicu nepoznat i ako je vec o Lukacsu rijec onda valja ispitati one njegove poglede iz Predgovora Povijesti razvitka moderne drame jer je tu forma ono sto je doista drustveno....Interesantno je spomenuti da Matvejeviceva kritika ne dohvaca Wittfogela iako je rijec o piscu koji Hegelom nastoji opravdati sadrzajno-tematsko shvacanje umjetnosti i skicirati osnove jedne marksisticke estetike. Wittfogel ce legitimirati novu proletersko-revolucionarnu knjizevnost pa razloge odsustva bilo kakva stava Matvejevica spram ovoga filozofa vidimo naprosto u njegovu nepoznavanju. Matvejeviceva kritika tendencije kod Lukacsa takoder bitno promasuje stvar. Za to je dovoljno upozoriti na Lukacsevu kritiku Bredela i Ottwalta berlinske zine 1931/32. No ostajuci iskljucivo na povrsnom zapazanju koja svoju osnovu imaju u nepromisljanju teza iz inace vrijednog djela Helge Gallas Marksisticka teorija knjizevnosti Matvejevic ce tendenciju kako je ona misljena U Lukacsevom tekstu Tendenz oder Parteilichkeit objavljenog u Die Linkskurve 4-6 str.13-21 1932 godine shvatiti naprosto kao "zdanovisticku partijnost". Nesporazumi medutim nastaju uglavnom jer se Lukacsevo poimanje tendencije kao "spoznaje i oblikovanja cjelokupnog procesa kao sazetog totaliteta njegovih istinskih pokretacki snaga, kao stalna , povisena reprodukcija dijalektickih proturjecnosti sto se nalaze u njegovoj osnovi" ne promislja s obzirom na ono sto princip tendencioznosti jest - naime otkrivanje znacenja za onaj realni proces neizbjezne povijesne determinacije svake ideje. Tako knjizevno djelo u svojoj specificno strukturiranoj cjelini u odnosu prema realnom iskustvu vremena jest povijesno uvjetovano. Unutrasnja njegova struktura i sastavni njegovi dijelovi istiskuju ono sto nosi pecat te povijesnosti. I kada Matvejevic pise: "U Marxovim tekstovima nigdje se ne govori eksplicitno o tendenciji u smislu koji nas ovdje zanima. Njega literatura s tendencijom ocito ne privlaci jer u poznatoj kritici Lassallove drame Franz von Sickingen preporucuje autoru: Trebalo je vise sekspirizirati....uracunavam u najznatniju gresku sileriziranje, pretvaranje individua u puke glasnogovornike epohe. Siler je bio najveci uzor njemackim i drugim europskim piscima za tendencioznu dramu." tada on hoce ujediniti ono sto je trenutak prije proglaseno neujedinjivim. Naime Matvejevic preuzima Engelsovu pohvalu Schillerovoj Spletke i ljubavi koju ovaj spominje kao prvu njemacku politicku Tendenzdramu. Matvejevic medutim ne razumije da Marxova kritika Lassallove drame pogada isto tako i samog Engelsa i njegovu ocjenu Schillera . Jer ukoliko priznamo umjetnickom djelu njegovu povijesno-drustvenu esencijalnost i ukoliko se drzimo cak i Engelsovih kriterija o tendencioznosti poezije tada stvari, koje ni samom Engelsu ne idu u prilog, stoje tako da nam se Schillerova gradanska drama , zato jer nije dovoljno povijesno motivirana (danas) javlja kao umjetnicki lose uspjelo djelo kojem nedostaje drustveni realizam. To je ono sto sam Marx razumijeva zahtijevajuci "sekspiriziranje" a kao nedostatak otkriva "sileriziranje". Cijeli je ovaj problem izvanredno dobro uocio talijanski filozof Galvano della Volpe.

Ispostavlja se dakle kako Matvejevicu nisu posve jasni problemi kojima se on vec godinama bavi. I nekako nam se cini da je svo pripovjedanje ovoga autora vise stvar nekog prirodnog dara i nadahnuca i doduse kaze on poneku lijepu rijec ali i kao onaj pjesnik od onog sto kaze ne razumije ama bas nista. Nas knjizevni kriticar umislja sebi kako je jednom nadasve blijedom kritikom partijnosti kod Lukacsa izasao na kraj i s temeljnim teorijskim nacelom tumacenja drustveno-povijesnih pojava kategorijom totaliteta. Dakako Lukacs je spoznao znacenje Hegela za razumijevanje Marxa . Medutim Lukacsevo istrazivanje nema neki prozaicni zadatak da nas kao knjizevne historicare oslobodi sociocentrickih pogleda vec su ovdje ambicije drugacije: upozoriti valja na to kako je "Marxova kritika Hegela samo nastavljanje i dalje provodenje Hegelove kritike Kanta i Fichtea." Marxov Kapital treba shvatiti kao potvrdu biti metode koju je Marx preuzeo od Hegela i preoblikovao u osnovu jedne nove znanosti. No ova pitanja ne mogu sada biti nas predmet: njih cemo odloziti za jednu drugu priliku.

　

　

　

　

zlatan gavrilovic kovac