Sjećam se…jesen je polako pokazivala svoje lice,više vremenom,nego datumom,i ja sam baš u to vrijeme   , poput nesigurnog lista,što leluja po zraku,pala… na tvoj dlan…

Ti si ispružio svoje ruke da ne dodirnem tlo,uhvatio me,privio uz sebe ,i sklonio od nadolazećih kiša i vjetrova…

I tako privita uz tebe,dočekala sam zimu,koja je ,kažu, bila duga i hladna…Al, ja sam ,uživala u toplini tvoga naručja ,grijala se uz tvoje toplo tijelo i ni jedan hladni vjetar nije okrznuo moje lice…Osjećala sam sigurnost, i iz dana u dan, sve više pripadala… samo tebi…

A kad je stiglo  proljeće …kad su svi bili opijeni mirisom cvijeća…moj zrak je mirisao opet …samo na tebe …I još uvijek, samo uz tvoj miris …znam da postojim…

…A lijepo je znati da postojiš…

Lijepo je znati da su oni jesenski leptiri još uvijek tu …i da su dočekali …svoje doba godine…kad pokazuju onu svoju istinsku ljepotu…

I evo…i ljeto je već tu…A meni još uvijek nije dosta tvoje topline…Još uvijek se grijem pored tebe i čuvam one leptire da ih ova vrućina ne umori…Sakrit ću ih u hladovinu …nježnošću ih milovati…i ljubavlju gasiti njihovu žeđ…Jer…s tobom su došli ti leptiri…s tobom želim i da ostanu…Oni u meni…ti pored mene…i ja postojim…

…A lijepo je znati da postojiš…

Lijepo je u bojama mora prepoznati tvoje oči…u šumu valova čuti tvoj glas i u ljetnom povjetarcu osjetiti tvoje dodire…Lijepo je…

I kad jesen zakuca na vrata…opet ću htjeti biti onaj list …A ti me tada ,kao i prvi put ,dočekaj ,pun one nježnosti ,strasti i ljubavi…I ne zaboravi…ponijeti sa sobom…još onih leptira,zbog kojih znam ..da postojim…