U zrcalima svijesti se smiješe različita lica, ali ja u njima ne prepoznajem osjećaje. Krabuljni ples se upravo odigrava na pozornici mog života. Kako prepoznati iskrenost u osmjehu? Čiji glas će najaviti "radosnu poruku" iz koje ću saznati istinu? Tko će na koncu ubiti kralja?
Život svakoga od nas je jedinstven i podjednako opterećen igrom sudbine i na svoj način težak. Zaboravljajući to često se uhvatimo u razmišljanju i otkrijemo u sebi zavist prema tuđim životima.
"Oh, kada bi bila lijepa kao Marilyin Monroe ili da barem imam talent Marguerite Duras ili kada bih barem bila lijepa kao žena sa gornje fotigrafije. Sigurno onda nebih imala ovih problema s kojima se danas bakćem." titra u mom misaonom umu...Istina je, ne bih imala iste probleme, imala bi njihove probleme. Tada bih svoju ljepotu i svoj talent utapljala u alkoholu i vjerovatno zavidila prodavačici na trgu cvijeća.
U našoj glavi je mozak, a u mozgu još jedan mozak, emocionalni mozak koji često svjesno neiskorišten regulira rad hormona, određuje otkucaje srca i podiže ili spušta pritisak krvi, usmjerava brzinu probave i upravlja imunim sustavom.
Suhoparna definicija koja nema nikakve veze s emocijama, ali mi smo osuđeni da živimo s arhaičnim dijelom mozga, praiskonom naših osjećanja. "Prokleti" smo posjedovanjem tog često svjesno nespoznatljivog dijela mozga koji posjeduju i sve životinje. Svjesno pretačem misli u osjećanje osjećaja, u ideokinetičnu sliku. Iz titraja srca u zrcalima svjesti zatitraše oči boje sna i ja u bljesku mog untarnjeg sunca vidjeh osmjeh koji pamtim iz djetinjstva.
"Čije su ove oči koje susrećem u snovima." pomislih zbunjeno misaonim umom.
"Te oči su tvoja sudbina. One će uvijek u tebi izazivati ugodu, njih ćeš sretati na granici svijetla i tame u trentku kada emocije prelaze u osjećaj koji ćeš pamtiti" pričinilo mi se da je glas dolazio iz dubine, treperio je iza mojih misli.
Sjeti se hedonizma i Epikurove izreke. Ugoda čini život životom. Ugoda je najuzvišeniji osjećaj koji možemo spoznati, svjesno doživjeti i onda pamtiti.
Životinje su hedonisti, one žive ugodu nesposobne da na nju djeluju, nesposobne da je kupe ili pozajme na sajmu taština. Aktiviranjem afektivnog ili hedonističkog pamćenja čovjek uspijeva zapamćene osjećaje, uvijek iznova proživjeti, odživjeti i svjesno spoznati. Milost naše prirode se izražava u tome da smo u mogućnosti uistinu osjetiti razliku između ugode i neugode, a emocionalno stanje koje se pri tome budi nam omogućava svjesnu spoznaju i usporedbu tih potpuno različitih osjećaja. Što je paleta zapamćenih osjećaja veća to je i njegov izbor veći. Sreća i ljepota, ljubav i zanos su skriveni u paleti onoga što smo doživjeli, osjetili i zapamtili. Pokušavam pozvati u sjećanje ljubav, osjećaj koji izrasta iz osnovne energije našeg postojanja. U mom misaonom labirintu se smjenjivaju sjećanja na djetinjstvo, mladosti, zrelost i trenutak se pretvara u mimohod stanja koja sam prolazila.
Djetinjstvo treperi spokojem i mirom, osjećam mirise lavande i maslinovog ulja, vidim blagi osmjeh djeda i njegovu ruku kako kruhom umoćenim u vino gasi svijeću na svečano postavljenom stolu. Moje srce zatitra ritmom potpune sreće.
Mladost, trg cvijeća, ljubav u liku crne pantere se spušta u moju misao.
Zrelost je puna izmješanih osjećaja, tu prepoznajem sreću, ljubav, zanos, prijateljstvo i tugu. Vidim se u pustinji šutnje, pitanja koja postavljam ostaju bez odgovora, u mojim zrcalnim neuronima prepoznajem osmjehe i vjerujem u njihovu iskrenost, a onda ponovo šutnja.
Nažalost je rijetka iznimka, u tom velikom izboru osjećaja, prepoznati pravi osjećaj i pretvoriti ga u trenutno stanje, u misao o tom stanju. Teško se je odlučiti za istinu, a onda imati hrabrosti o toj istini i progovoriti. Što učiniti s probuđenim osjećajem? Prihvati ga ili odbiti? Sama odluka je najsvjesniji osjećaj koji bi trebali posjedovati. Spoznati osjećaj, a tada biti u mogućnosti taj osjećaj i opisati, dati mu logiku i smisao, protumačiti ga samom sebi osobnim simbolima, a onda ga znati podijeliti s drugima. Svaki novo spoznati osjećaj poboljšava okus stvarnosti, postaje čudesan začin njenog smisla, tajna u našem osobnom receptu postojanja, naše življenje na oltaru života.
"Na ovome svijetu ima dovoljno kruha za sve ljude, dovoljno ruža, ljepote i ugode i dovoljno graška, da graška u momentu kada njegova ljuska pukne. Nebo prepustimo anđelima, anđelima i vrabcima." Heineov stih treperi u mojim mislima
To je najljepša poruka hedonizma. Ljepota polja umjesto straha od pakla, grašak umjesto "kruha i biča" za svakoga, kako je to nazivao Nitzsche.
bglavac
edin.kecanovic
