Sa slomom Sovjetskog Saveza jedna era Ruske povijesti je zakljucena. To je bila era koja zapocinje 1917 dolaskom boljsevicke komunisticke Parije na vlast i zavrsava se padom iste te partije u augustu 1991 godine slijedeci formalan raspad Sovjetske drzave koncem iste godine. Od pocetka do kraja Sovjetska drzava bila je identificirana s Lenjinom, zivim ili mrtvim. Bez njega, opcentito je prihvaceno, ne bi bilo Okrobarske revolucije. Slijedeci revoluciju, Lenjinovo ime, Lenjinov image, Lenjinove rijeci i Lenjinova filozofija inspirirali su generacije obicnih Sovjetskih gradana, posebno one koji su, na ovakav ili onakav nacin, sudjelovali u vlasti Partije. On je s vremenom postao ikona, totem ideoloske cistoce bez ikakvog pitanja. Svi drugi partijski lideri pronalazili su u Lenjinu nepogresivu osobu i to isto tako 1917 godine kao i u doba velikih cistki 1936-38 ili 1956 kada je Hruscov raskrinkavao Staljinov "kult licnosti" na Dvadesetom Kongresu Partije. Ali Lenjin je u svim tim okolnostima ostao netaknut. Sve vise i vise zagonetki u Sovjetskoj povijesti bilo je razotkriveno tijekom Gorbacovljeva rukovodenja Parijom i Boljsevicka Stara Garda istrebljena 30-tih godina bila je sada rehabilitirana. Ali postalo je ocigledno da, prije ili kasnije, tamna strana Sovjetske povijesti obiljezene Lenjinom i njegovom ulogom mora doci na vidjelo dana. Novo citanje Lenjina bilo je moguce ne samo zato sto je Dimitrije Volkogonov mogao doci do arhiva 1980-tih godina, nego takoder zato sto je lenjinizam sam posve kolapsirao u bivsem Sovjetskom Savezu. Kao sto Dimitrije Volkogonov sam priznaje, novo razmatranje politickog mjesta i filozofije Lenjina bilo je omoguceno dugotrajnim istrazivanjem inkriminirane evidencije o Staljinu uglavnom istrazivane prije 1985 i publicirane 1988 godine. Lenjin je, medutim, ostao "posljednji bastion". Lenjin je bio stup politickog rezima, objekt jedne ideologije i centralni mit politicke kulture. Sudjelovati u debati oko uloge Lenjina znacilo je razmatrati njegove akcije i izazove njegove legitimacije.Lenjin je postao predmet povijesti.

Knjige o Lenjinu pojavljuju se na Zapadu gotovo od momenta kada svijet saznaje za njega 1917 godine. Cak mnogo ozboljnije, sovjetski povjesnicari objavljuju publikacije o gotovo svakom aspektu Lenjinova zivota a svjedoci dogadaja iz tih burnih godina dodaju svoja svjedocanstva u knjigama s naslovima kao npr. "Ja znam Lenjina", "Lenjin je znao mene", "Ja sam vidio Lenjina", "Lenjin je vidio mene" itd. sa svim varijacijama na temu koja dodiruje Lenjinovo djelo i ime. No svi ti radovi danas zahtijevaju novu justifikaciju.

Knjige objavljene na Zapadu uglavnom su bazirane na vec publiciranim izvorima mnogim od njih Sovjetskog porijekla. U drugom slucaju, knjige objavljene u Sovjetskom Savezu uglavnom imaju apologetski karakter i ideoloski sadrzaj i svrhu. Od kraja 1920-tih godina kada je Staljinov autoritet dovrsen, Sovjetski povjesnicari veoma su striktno bili vodeni idejom da pisu "objektivno" sto u ovom slucaju znaci da su bili rukovodeni stajalistima Centralnom Komiteta Komunisticke Partije Sovjetskog Saveza. Sada kada je Centralni Komitet nestao zajedno sa samom Partijom virtualno nema vise tabua na povijesna istrazivanja. Ruski povjesnicari mogu, ako to hoce, razmatrati bilo koji dogadaj ove osobene povijesti i prihvatiti da razamatraju one historijske fakte i daju takove interpretacije koje su utemeljene na cistim historijskim podacima.Podrucja koja su za njih bila prije zatvorena samo su parcijalno poznata zapadnim povjesnicarima, a sada vec vise znamo o kompletnoj dokumentaciji Lenjinove geneologije, njegovim financijskim operacijama, Njemackom uticaju u formiranju boljsevicke aktivnosti tijekom Prvog Svjetskog rata i Sovjetskom ucescu na formiranje stranih komunistickih partija, karakteru Lenjinova prijateljstva s Inessom Armand, efektima njegove bolesti na njegova politicka stajalista, da ovdje spomenemo samo neke.

Otvaranje Partijskog i drugih arhiva o sovjetkoj povijesti bilo je postepeno.Nekoliko pokusaja da se publiciraju podaci i kolekcija dokumenata sa razlicitim uspjesima bilo je i ranije. Sa slomom u augustu 1991 partijska kontrola nas arhiviranim kolekcijama postala je drugacija, a nova drzava formulirala je pravila za koristenje dokumenata za publiciranje i slika se danas cini nejasnom. Medutim slika dogadaja sa Politbiroom 20-tih godina videna ocima zapadnog i ruskog povjesnicara danas je slicna i veoma znacajan materijal sada se pojavljuje u novim casopisima koji sakupljaju ekstrakte iz arhiva kao na primjer Istoriceskii arkhiv i Istocnik i nova serija kolekcija zvana Neizvestnaja Rosija kao i mnogi slicni materijali i casopisi koji su prezivjeli Sovjetsku eru. Uspostavljena su i pravila i regule Ruske Arhivske Komisije, Rosarkiv. Dokumenti od Arhiva Predsjednika Ruske Federacije transferirana su sa Kremlja do arhiva bivseg Centralnog Komiteta.

Prvi istrazivac koji je mogao doci do najtajnijih arhiva bio je Dimitrije Volkogonov. Kao direktor Instituta Vojne Historije i aktivni general-pukovnik on je godinama sakupljao materijal za biografiju o Staljinu. Njegova publikacija iz 1988 godine ucinila ga je najnizim clanom medu njegovim oficirima cije strpljenje konacno biva okoncano u junu 1991 godine kada je skica nove historije o Drugom Svjetskom ratu, uredena pod njegovom protekcijom, diskutirana u njegovom Institutu i osudena. Optuzen da blati ima armije ali takoder i komunisticke partije i Sovjetskke drzave i osobno napadnut od ministra odbrane Jazova, Volkogonov se povukao. Kada je uslijedio slom dva mjeseca kasnije Volkogonov je bio prirodni izbor za supervizora i kontrolu partijskog i drzavnih arhiva.

Volkogonova opsezna rasprava o Lenjinu ide mnogo iznad historije i polaze mnogo racuna na filozofska pitanja i samu pozadinu predmeta sto moze pobuditi interes citaoca. Generalna kronologija dogadaja o i oko Lenjina postovana je, ali, Volkogonov je narativan pisac. I u ovom radu naci cemo mnogo toga vec publiciranog ali i mnogo toga nepubliciranog.Za hrvatskog citaoca jedan, jos do danas nepublicirani fakat oko Marsala Tita moze biti interesantan. Volkogonov prati dogadaje oko sukoba sa Informbiroom 1948 godine i pise na stranici 480-481:

"Lenjin ne moze biti okrivljen za planiranje bizarnog atentata na zivot Jugoslavenskog Marsala Tita 1948: "Max ( Sovjetski agent Grigulevic) najaviti ce osobnu audijenciju sa Titom tijekom koje ce on pomaknuti sa svoje odjece tihi mehanizam i osloboditi dozu plucne smrtonosne bakterije, osiguravajuci infekciju i smrt Tita i drugih prisutnih. Max osobno nece znati sadrzaj supstancije. U smislu ocuvanja Maxova zivota on ce biti imuniziran sa anti-plag serumom". (Arhiv Predsjednika Ruske federacije...) Ali 1920 Lenjin je instruirao svoje drugove da"je esencijalno i urgentno pripremiti teror u tajnosti."

Dokumentirani materijal razmatra, dakle, Lenjina ali i njegove sljedbenike koji su derivirani direktno iz Lenjina, njegove teorije i prakse.

Medu mnogim pitanjima sa kojima se Ruski povjesnicari moraju konfrontirati jesu i pitanja kontinuiteta. Mnoge godine zapadni teoreticari debatirali su i razmatrali stajalista da Sovjetski sistem nije drugo do nasljedeni caristicki poredak. Mnogi su dokazivali da snazna centralizirana vlast sa samozvanom oligarhijom nije drugo do ruska tradicija, da pasivno pucanstvo inklinira radije kolektivnoj nego individualnoj akciji i da je mit o specijalnoj sudbini nesto karakteristicno rusko. Drugi pak, posebno oni blizi tom vremenu 1917 sugeriraju da liberalne i demokratske aspiracije Februarske revolucije 1917 kada je Nikola II abdicirao bivaju usmjerene prema necemu jakom i stabilnom i konacno intervenciji Boljsevika. Bez obzira na razlike i zapadni i Ruski povjesnicari i istrazivaci slazu se da je dolaskom Boljsevika na vlast i period nasilja i kaosa koji je potom slijedio, gurnuo zemlju u beznade, gurnuo je u drugom pravcu od svakog drugog moguceg razvoja. Destrukcija liberalne i demokratske politicke inteligencije od strane Lenjina znacila je smrt konstitucionalne opcije; smrt seljackog politickog vodstva znacila je zapravo boljsevicku nasilnu eksploataciju seljackog ekonomskog potencijala; teskorukasko boljsevicko upravljanje sindikatima prefiguriralo je njihovu ulogu, sada u ulogu sluzbenika rezima; Lenjinova presija nad slobodnim tiskom uspostavila je cenzore nad informacijama upravljene samom komunistickom partijom, a sve je to konacno rezultiralo staljinizmom; Lenjinova odlucna praksa da salje ljude u zatvor, koncentracione logore, egzil, odredi vojnika predvideni za egzekucije, zarobljenici i kreacija cijelog sistema za kaznjavanje konacno je urodila novim poretkom nasilja i univerzalnom, opcom sumnjicavoscu sto je postalo tipicno za tiranije dvadesetog stoljeca.

U pogledu Dimitrija Volkogonova, ovo pitanje kontinuiteta carstva i Sovjetske povijesti manje je znacajno nego pitanje same Sovjetske povijesti i njenog kontinuiteta. U svojoj knjizi o Lenjinu on pokazuje da izmedu Lenjina i Staljina nema niti ideoloskog diskontinuiteta niti diferencije u metodi. I doista, Volkogonov pokazuje da dok je metod Staljinovih sljedbenika bio s vremenom modificiran, oni su ipak bili inspirirani legendarnim utemeljivacima.

Medu piscima na povijesti Sovjetskog Saveza nije niposto slucajno da razmatraju dogadaje unatrag razmatrajuci one odlucne tocke gdje su stvari "mogle ici drugacije".

Mnogi misle, na primjer, da Lenjin nije preminuo tako rano u zivotu novog rezima mozda se zemlja mogla razviti u manje militaristickom i politicki sterilnom pravcu. Mozda Nova Ekonomska Politika kada je seljastvu bilo, manje vise, dozvoljeno da radi za sebe i sloboda kulturnog zivota mozda bi ostvarile tolerantniji poredak. U ranim godinama Glasnosti ova je tematika razmatrana kako kod ruskih tako i kod zapadnih teoreticara. Mnogi su kasnije prihvatili stajaliste da nista dobro ne moze doci od Lenjina i njegovog stvaralastva dok su drugi i dalje sumnjali da jedan takav inteligentan covjek kakav je bio Lenjin moze inicirati jedan nehuman kolektivizam i veliki teror 30-tih godina. U to vrijeme u Rusiji Lenjin je jos uvijek bio nedodirljiva ikona. Dimitrije Volkogonov sada je demontirao tu ikonu smatrajuci da je jedina nada za Rusiju 1917 godine lezala u liberalnoj i socijalnoj demokratskoj koaliciji koja otpocinje Februarskom revolucijom. Drugim rijecima, Volkogonov smatra da nije bilo spasa koji bi se mogao pronaci u bilo kakvoj politici prakticiranoj od Lenjina. Autor ide i dalje dokazujuci odlucan Lenjinov uticaj na sve kasnije Sovjetske lidere. I doista, partijski lideri svagda su akceptirali Lenjina i pozivali se na njegovo ucenje i to ne samo kada je trebalo pozivati se na narod nego i kada je sve bilo zatvoreno u intimi jednog Politbiroa. Usvajajuci filozofiju koja je pala jos prije nego sto je postala prakticka, Volkogonov pokazuje da prakticizam lenjinizma u modernom vremenu ima jednu poraznu sudbinu. I bez obzira slozili se mi ili ne sa objekcijama Dimitrija Volkogonova, njegova studija o Lenjinu zasluzuje nasu paznju.