Lekcija iz  ashrama..

Prošlo je nekoliko dana otkako sam stigla u Indiju   sa grupom ljudi   iz Hrvatske. Sjedim  među dvadesetak tisuća ljudi . Sjećam se kad sam prvi put  došla u ashram i vidjela sva ta raznolika lica zajedno. Najviše ima  Indijaca, ali ima puno Evropljana,a začudo valjda ne postoji ni jedan dan a da ovdje  ne boravi grupa od barem pet-šest ljudi iz bivše nam Juge. Sjedila sam kao i sada  među njima i osvrtala  se, a srce mi htjelo  iskočiti od radosti. Gledam bijelce, crnce, sjevernjake, južnjake, sa istoka i zapada, iz Evrope , Azije, Amerike. Japanci, Australci, Rusi, Mađari, Talijani, Meksikanci,Muslimani, Hindusi, Katolici, Pravoslavci, Židovi. Bolesni, zdravi..

Bože, nisam mogla zaustaviti suze. A ,kako sam ih željela zagrliti. Vikati na sav glas koliko sam sretna. Ipak nisam. Na što bi to ličilo da svatko ponešto vikne, ili čak šapne? Ionako Baba kaže da u ženskom dijelu Mandira uvijek zuji kao u košnici.

Svaki boravak  ovdje  je za mene vrlo važna iskustvo, ponekad ne tako divno ali svakako vrlo poučno. Ovisno o o tome koliko sam bila spremna odreći se svog malog ja.

Milost nije milovanje, često nije milovanje. Hoćeš li milost ili milovanje?Poručuje Baba kroz Vesnine poruke. Milost, naravno  kažem ja u sebi, ali što ću kad zaboravim da je milost baš ono što mi se trenutno ne dopada? Bogu hvala, pa me prijatelji podsjete da je to baš ono što je najbolje za mene.

                I tako, odvažih  se ja otići rano , zauzeti mjesto što bliže prolazu, gdje će proći voljeni Baba.

Sjedila sam dugo, najprije  pred ulazom u takozvanim lajnovima, pa potom unutra. Trudila se biti pažljiva, učitiva,uslužna. Nenametljiva. Puno je ljudi koji  isto tako kao i ja žele biti bliže,kad On prolazi. Primiti darshan , osjetiti Ljubav, očistiti smeće iz tijela i uma. Predati se. Osloboditi se.

                U 18h počinju Akhanda bhajani. Uspjela sam se dokopati  odličnog mjesta, sa kojeg se jako dobro vidi ulaz u Mandir, tako da sam mogla očima pratiti Njegov ulazak ,i cijelo vrijeme pratiti svaki Njegov pokret dok ne uđe u prostoriju za razgovore. Sjedeći  tako među masom žena ,većinom Indijki, odredila sam sebi šutnju, barem što se jezika tiče. Um je naravno mlatio svoje. Promatrala sam ga, i puštala pa se uvlačila u njegovu priču i ponovo povlačila. Ipak dugo sjedenje nije nešto što mi lako pada, tako da sam ipak počela priču s nepoznatom Indijkom. Bila je vrlo draga i simpatična.

                Program je započeo pjevanjem Veda. Potom se  na nas prosula milozvučna glazba bhajana. Pjevali su ih Babini studenti. Nisam znala dosta toga pjevati, ali sam zato dala sve od sebe kad bi pjevali  pjesme kojima sam znala riječi .Akhanda   bhajani se pjevaju  puna 24 sata, bez prestanka.

                Kad je došlo vrijeme za večeru, seve su nam govorile da ostavimo svoje jastučiće gdje smo sjedlil i tako zadržimo svoja mjesta. To inače nije pravilo, ali danas zbog neopisive gužve, odlučili su tako da se ne bi ponovo gubili sate i sate na ponovno slaganje redova. Nisam bila sigurna da sam dobro razumjela pa sam ponovno s većom pažnjom slušala kako i druga seva ponavlja isto. Obradovala sam se jer je to značilo da ću imati to mjesto cijela 24 h i tako bez mnogo muke uživati u blagoslovima.

                Indijki ,koju sam upoznala sam rekla da idem na večeru i da ću se vratiti. Nakon večere sam otišla u sobu, malo se opružila i protegla noge.

                U Mandir sam se vratila oko 20h .  Hodajući prolazom između mnoštva žena , zapazila sam da na mom mjestu sjedi  jedna Indijka. To uopće nije bilo neobično, pošto je bila velika gužva. Došla sam do nje ,uvelike pazeći da na nekoga ne stanem. Ljubazno sam joj rekla da sjedi na mom mjestu i zamolila  da se makne. No ona, na moje iznenađenje nije se pomakla ni za centimetar a po ponašanju sam shvatila da nema namjeru otići.. Istina, nije ni imala gdje  otići,osim  daleko u pozadinu.

                Nisam se željela prepirati, pa sam stala na tren i shvatila da ne mogu ništa do otići, prepuštajući svoje mjesto njoj. Indijka koju sam bila upoznala mi je govorila da ne idem, i uporno mi ponavljala da zovem sevu u pomoć. Nećkala sam se ali ipak sam to učinila. Seva je došla,rekla sam joj na najboljem engleskom kojim sam mogla u čemu je problem. To je potvrdila indijka-poznanica.

Seva se obratila indijki, zatražila  da se ustane i ode, ali ona -ni makac. Ni da trepne. Opet  poželjeh otići ali seva pozva svoju nadređenu i one zajedno pokušaše otpraviti Indijku u smjeru  pozadine Mandira. Opet ništa. Ovaj put se Indijka malo promeškoljila, ali nije pokazala namjeru da ih želi poslušati. Sad je nadređena seva pokušala malo oštrijim tonom, ali ni to nije pomoglo.

Eh, definitivno odlazim, kažem ja sama sebi. Ali Indijka –poznanica osujeti moje namjere i povuče  me za ruku i reče neka sjednem iza Indijke –padobranca. Izgledalo mi nemoguće, ali sam se nekako uglavila ,više čučeći nego sjedeći. Nisam imala gdje sjesti, jer bilo je jedva pedalj mjesta. Nekako sam se uglavila, napol 'sjedeći drugoj indijki iza mene u krilu, što mi bi' neugodno. No njima to očito nije. Bogu hvala, pa sam se pomičući  pomalo naprijed naprijed,zajedno sa svima ostalima u redu ,napravila mjesto za sebe. Odahnula sam , jer u onakvom položaju ne bi izdržala ni sat vremena.

Naravno da sam se odmah bacila u razmišljanje, što me to Baba želi naučiti. Pjevala sam , očekujući Babin skori dolazak. Jednim okom uvijek stražarila nad glavnim ulazom. Baba nije došao.. No to nije značilo da neće doći. On zna iznenadiiti sve pa doći u vrijeme kada Ga nitko ne očekuje.

Bližila se ponoć i mnogi su odlazili na počinak. Moja Indijka-„padobranka „je  odlučila isto. Cijelo vrijeme je sjedila na golom  kamenom podu. Pod je vrlo gladak i ugodan na dodir. Većina Indijki bez problema sjedi satima, dok mi sa zapada se dosta patimo i sa pomoćnim rekvizitima, jastučićima, sjedalicama,tepisima i sl.

Kad je ustala, pokušala je zadržati to svoje teško izboreno mjesto, ali nije imala ništa za ostaviti osim malene zgužvane maramice koju je pokušavala rukama izravnati da bude veća.

Indijka poznanica joj je rekla na meni nepoznatom jeziku nešto što sam ja ipak razumjela. Rekla joj je da ta maramica neće zadržati mjesto, jer će ju  ljudi pomičući se naprijed zgužvati . Indijka-padobranka se malo zamislila, no nije ništa imala što bi mogla ostaviti.

Bez razmišljanja dala sam joj svoj mali komad tkanog tepiha koji sam inače držala ispod zglobova , jer sam ih nažuljala na golom kamenu.

Ona se iznenadila, pa se obradovala, a onda na moje veliko iznenađenje skoro da me nije srušila  na ženu iza mene kad me je počela grliti. Tad sam se ja iznenadila , pa se obradovala jer sam tek tada shvatila da sam učinila nešto lijepo.. Indijka –poznanica se smijala.

 Oko jedan sat u noći, otišla sam spavati s namjerom da se vratim rano ujutro.

Ustala sam oko 6h, i požurila u Mandir. Putem sam razmišljala što ću sada zateći. Ostavila sam i jastučić i tepih. Može se desiti da ne nađem ni jedno, ili da opet netko sjedi na njima. Ma nema veze. Naučila sam takve stvari prihvaćati mirno. A i ovo iskustvo je bilo poučno. Ali poukama tu nije bio kraj.

Ulazeći unutra, pogledom sam tražila svoje mjesto. Nisam mogla ocjeniti iz  te daljine sjedi li tko na mom mjestu. No kad sam se približila, vidjela sam Indijku –padobranku da sjedi na svome mjestu. Sve oko nje je bilo puno. Indijka-poznanica se nije vratila. Nekako mi se činilo da opet nema mog mjesta. Ali , iznenađenju nije bilo kraja kad me indijka –padobranka opazila i počela mahati neka dođem do nje. Ovaj put je sjedila tako da je čuvala mjesto za mene. Sada sam ja bila iznenađena.

Naravno i radosna.  Ona čini mi se još i više. Kao da je bila sretna što mi se mogla odužiti..

Što bi bilo da sam se ne daj Bože počela svađati s njom za svoje mjesto ne želim ni misliti.

Naučila sam što sam trebala , i hvala Mu za to.