Prema jednoj legendi postoji ptica koja pjeva samo jednom u svom životu, ljepše nego bilo koji drugi stvor na ovoj zemlji, jer ona pjeva umirući.
Od trenutka kad napusti gnijezdo ta ptica traži trnovito drvo i nema mira dok ga ne nađe.
Uvuče se među njegove divlje isprepletene grane i pjevajući nabode svoje tijelo na najduži i najoštriji trn.
Dok umire njena bol prerasta u pjesmu daleko ljepšu od pjesme slavuja ili ševe.
Cijena te predivne pjesme je život, ali čitav svijet zastaje da sluša, a Bog na nebu se osmjehuje.... jer ono najbolje što
postoji može se dobiti samo po cijenu velike boli... ili bar tako kaže legenda.
Colleen McCullough je o tome napisala cijelu knjigu, roman, jedan od najvećih svjetskih bestselera s jednom od najljepših ljubavnih priča našeg doba. Najčešće ga uspoređuju s knjigom Zameo ih vjetar. Samo što se ova obiteljska saga događa najvećim dijelom na Novom Zelandu i Australiji odakle potječe i njezina autorica.
Od trenutka kada je prvi put objavljen, prije više od trideset godina, roman "Ptice umiru pjevajući" svojevrstan je književni fenomen o kojem su svi pričali i imali mišljenje, a televizijska serija iz 1983. s Richardom Chamberlainom i Rachel Ward u glavnim ulogama, je samo probudila još veči interes javnosti, donijela je tu legendu u naše živote.
Ptice umiru pjevajući je spoznaja koja je kroz taj roman došla do naše svijesti i nekako nas potakla da ramišljamo o razlici između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema partneru.
Razmislimo li na koncu shvatimo da je ljubav jednostavno LJUBAV, da je to jedina energija koju i umirući osjećamo. Spoznajemo da iako smo se nekada odlučili krenuti bolinijim životnim putem, ljubav nas prati i na tom putu.
No postoji uvjet, ona mora biti iskrena, mora izlaziti iz srca, tog čudesnog izvora iskrenosti. Ako to osjetimo onda ona postaje vrhunska svećenica i u trentku umiranja je uz nas, pomaže nam krenuti na to zadnje putovanje ovozemaljskim putem do vječnih lovišta.
Ptice umiru pjevajući je jedna od najljepših i meni najdražih legendi o ljubavi i iz te legende možemo naučiti što je ljubav, možemo osjetiti ljubav prije nego što umiremo pjevajući.
Ptica koja pjeva samo JEDNOM U SVOM ŽIVOTU, pjeva ljepše nego bilo koji drugi stvor na zemlji.
Ptica za ljubav žrtvuje svoj život, cijeli svijet zastaje da sluša njen pjev, a Bog na nebu se osmjehuje.
Legenda nam kaže da se ono najljepše u životu može ostvariti kroz bol, no to je, pored svega, legenda iz koje možemo naučiti vrednovati ljubavnu bol i iz nje izrasti u čovjeka koji sam stvara ljubav.
LJUBAV je energija koja ne treba strast, ljubav je mirna i vječno tekuća rijeka u čijem koritu mi plivajući učimo savladavti sve njene virove, bujice, vodopade i ljepotu njenog ustaljenog toka u ljepoti ravnice našeg postojanja.
Mi nismo ptice koje umiru pjevajući, mi umirući šutimo i sretni smo jer smo spoznali snagu te čudesne energije.
Onaj tko zna što je ljubav zna da je ona u svom nastajanju virovita rijeka koju mi sami pripitomljujemo, kojoj mi svojom snagom poklanjamo snagu, ljubav sklada naljepšu melodiju koju bi trebali znati cijeli život pjevušiti da bi mogli umirući sretni šutjeti i uroniti u njen vječni tok gdje nas onda dočekuju ptice koje su umirući pjevale.
bglavac
irida
