LABIRINT I POVRATAK

*

Naš vodič nas je vodio udarivši pakleni tempo hoda, a ja sam Hendrixa, oslonjenog na moje rame, jedva vukao za sobom. Hendrix mi je pokušao pomoći u mojoj muci, pa je skakutao na zdravoj nozi, što mi je makar malo olakšavalo posao.

-Prokleti Arapine, ti bi trebao biti taj koji će vući Hendrixa, a ne ja. Ti si nas uvalio u ovo, prokletniče.

-Ma nemoj, a tko bi vas onda vodio putem?

-Pa ti, tko drugi.

-Eto vidiš, nemoguće je da ja radim dvije stvari odjednom.

-Pa ne bi ni trebao, da nisi pucao u našeg prijatelja.

-Hm, valjda je Alah tako želio.

-Stvarno si proklet.

-No dosta o tome. Tu smo stvar raspravili i o tome više nema diskusije. U redu? Inače ću vas ostaviti ovdje, pa se snalazite kako znate.

 

*

 

Nakon dobrih pola dana iscrpljujućeg hoda, u daljini opazismo nekoga, ali zbog udaljenosti nismo bili sigurni tko je to. To me je malo prepalo, no Janis je rekla da je to Indijanski vrač kojeg tražimo.

Kad smo stigli do njega, rekao nam je, -sjednite i raskomotite se, dragi posjetioci. Očekivao sam vas. Veliki Duh mi je dojavio da dolazite.

-Da, došli smo tebi sa velikom molbom, da našeg prijatelja Drakhoa uvedeš u njegovu podsvijest.

-A čime je on zavrijedio tu čast? -upita vrač.

-Čime? Pa on je Izabrani, onaj koji treba spasiti čovječanstvo od Novog svjetskog poretka.

-Uh, nisam znao da je ovaj vaš prijatelj toliko važan. U redu, pristajem.

Malo smo popričali sa našim vračem, pokušavajući se odmoriti od iscrpljujućeg hoda, i doznali smo da naš vrač ima i neke čudne osobine. Nekad mu se u vizijama pojavljuje ono što tek treba doći, ali ne ovisi o njemu koju će viziju odabrati, već vizije odabiru njega.

Upitali smo ga ima li neku viziju koja nam može pomoći. On nam je rekao; -Možda.

Tada je sklopio oči i počeo mumlati na glas, dok je u ruci držao maleni bubanj, po kojem je udarao dlanom druge ruke. U jednom trenutku se ukočio i pao na zemlju. Pomislili smo da mu je pozlilo, no već nakon minutu ili dvije probudio se, uspravio u sjedeći položaj i rekao nam;

-Evo vam vaše vizije. Vidio sam budućnost vašeg svijeta. Jednom će nastupiti čudna vremena. Novinarstvo, glazba, književna djela, sve će to otići dovraga i pretvoriti se u petparačku djelatnost. Pojaviti će se demon zvan Internet, koji će povezivati ljude sa svih strana svijeta. Zasipati će nas kojekakvim lažima i gadarijama, pornografskim sadržajima koje će ljudima servirati sasvim pogrešan i nerijetko vrlo izopačen način ophođenja prema partneru u krevetu. Sve te informacije kojima će nas bombardirati oblikovati će javno mnijenje svime što je izopačeno, perverzno, lažnog sjaja, izvještačenog glamura, digitalnom glazbom koja će ubiti ljepotu izvornog zvuka tolikih prekrasnih vinilnih albuma. Internet će naveliko pospješivati pedofiliju, prodaju smrtonosnog oružja, i teroristima, a i djeci. Samo platiš određenu svotu i nakon dva dana dobiješ prljavu atomsku bombu u kartonskoj kutiji, isporučenu ravno na tvoju adresu. Kad biste znali kako će se seks promovirati, seks bez nježnosti, bez predigre, bez milovanja, bez ikakvih emocija, samo sirovo rasturanje. Taj Internet omogućiti će stvaranje društvenih mreža, koje mogu slobodno djelovati agresivno i fašistički prema bilo kome. Pojaviti će se digitalna fotografija i nestati će majstorstva i umjetnosti klasične fotografije. A omogućiti će dominantnim silama i špijuniranje svega i svakoga putem nadziranja privatnih poruka i bilo kakvih drugih djelatnosti preko Interneta. Internet će preuzeti sve, cijeli svijet, sve aspekte vaših života, kontrolirati će vaše svjetonazore usađivanjem krivih vrijednosti u vaš mozak. Internet će biti svemoguć, kontrolirati će cijeli svijet. Njemu će pripadati sve.

-Pa onda preuzmimo mi Internet, pa će onda sve pripadati nama, -rekoh.

-A na koji to način da ga preuzmemo, pametnjakoviću? –upita Hendrix.

-Pa ukradimo ga, ili što ja znam, -rekoh.

-Biće on ukraden, biće, ali ukrast će ga Vladari Svijeta. Oni će biti ti koji će u svakom trenutku svakog pojedinačno od nas pratiti non stop i znati će kad jedeš, kad spavaš, s kim se i kad karaš, kad ideš kenjati, kolikom si brzinom vozio svoj auto jučer u 17.99 h, o čemu pričaš sam sa sobom kad si sâm u svom stanu, kad si pomazio psa na ulici, o čemu si pričao telefonom sa svojim znancima, što si komentirao o političkoj situaciji negdje u svijetu. Znat  će koliko listića papira si potrošio pri brisanju guzice, znat će koliko točno kisika unosiš u svoja pluća dok dišeš, koliko često imaš noćne polucije, u koje trgovine zalaziš, u kojem si McDonaldsu pojeo svoj zadnji i predzadnji hamburger. Biti će to prava 1984., -onakva kakvu je Orwell opisao još dosta davno, -reče vrač.

Vrač je nakon ovoga pripremio napitak za mene i dao mi ga u ruke.

-Ispij ovo, -rekao je. –I ništa se ne boj. Sve će biti u redu.

Kada sam ispio tekućinu prvo mi se pred očima zamračilo i ukočio sam se, no ovaj efekt je prošao vrlo brzo. Iz mraka je počela isijavati svijetlost i spoznah da sam u nekakvom labirintu.

Ušao sam u njega, i kad sam se osvrnuo oko sebe vidio sam zidove koji su me okruživali.

-Kako ću izaći odavde? –upitah se. Možda sam trebao ponijeti sa sobom Arijadninu nit.

-Dobrodošao, -začuo sam tada duboki, oštri glas za kojeg nisam uspio odrediti odakle dolazi. Mogao je dolaziti od svakuda, a i od nikuda.

-Ja ću te pratiti putem, -reče glas.

-U redu, ali tko ste vi?

-Ja sam tvoj vodič. Nećeš me moći vidjeti, samo ćeš mi čuti glas. Ne brini, paziti ću na tebe. Voditi ću te putovima tvog života, a glavni smisao svega ovoga je da spoznaš tko si ti ustvari.

Tada se u polutami labirinta pojavila slika nalik nekoj filmskoj sceni.

-Pogledaj, vidiš li? To si ti kao malo dijete, iz onog razdoblja kad još nisi ni mogao naslutiti što će te zadesiti u životu. Pogledaj sebe, gledaj.

Preda mnom se počeo odmotavati film mog života.

-Da, bio si mali i pun nade i snova. Igrao si se sa drugom djecom, obavijen plaštem bezbrižnosti, a dani su trajali čitavu vječnost. Tvoji roditelji, ah da, o tome već znaš podosta, uspio si se prisjetiti, ali unatoč svemu onome što je bilo na pomolu još prije tvoje devete godine, ti si lebdio u nebesima, prolazio drugim svjetovima, lebdio iznad ovog našeg svijeta. Bilo je tu prostora za ljepotu, za igre, za zabavu, za sve ono što pruža jedno prosječno, uobičajeno djetinjstvo.

A onda kasnije, više se nisi uklopio. Sjećaš li se koliko si tuge nosio u svojim njedrima, koliko je boljelo to što nisi imao nikoga, a to si onda nadomjestio tražeći ljepotu i uporište u svijetu mašte. Koliko samo tuge stane u jedno tako mlado srce, koliko straha u jedno malo biće, koje je toliko zaziralo  od onih bezobraznih, agresivnih i oholih ljudi. Nisi im se znao oduprijeti i zato si svoju tugu nosio u svome srcu, ne mogavši je podijeliti ni sa kime. Svoju si bol nosio skrivenu u sebi, i ona je rasla u tebi. Ipak, nisi previše zamjerao drugima. Imao si tu čudesnu moć da u vrlo kratkom roku oprostiš. Koliko si samo patio, tisuću sitnih zala u tebi se pretvorilo u jednu veliku zvijer, u bezgraničnu tugu, ta spoznaja da si drugačiji i da si tu tek zato da drugima služiš samo za njihovu zabavu. Tisuće otrovnih strjelica zarilo ti se u srce, bio si toliko nježan, poput cvijeta što stidljivo pruža svoje latice prema nebu, a te strjelice zatrovale su ti srce. Ostao si sam.

Naravno, bila je tu tvoja obitelj, praktički nisi bio sam, ali si i među njima bio usamljen. Iz najranijeg djetinjstva nosio si u sebi nešto mučno i teško, što te je pretvorilo u dijete koje nije u stanju dijeliti svoje osjećaje ni sa nekim od tvojih drugova, ni sa članovima tvoje obitelji. Bio si usamljen i jako tužan. Sjećaš li se... –Tada se ukaže preda mnom scena koju je vodič riječima opisivao.

-Sjećaš li se svog plavog kišobrana, kojeg si nosio sa sobom kad bi se u predvečerje, prije mraka, vraćao iz škole, tog plavog kišobrana koji te je pratio uvijek kada je padala kiša, a u svom srcu nosio si nostalgiju i osjećaj da si prevaren, da od života dobivaš manje nego drugi.

Tada su se gorka nebesa nadvila nad tobom. Sve se tada promijenilo. Nesreća koja je zadesila tvoju obitelj, ono što si proživljavao kao vrlo maleni dječak, prvi odlasci kod liječnika na razgovore, tvoja izgubljenost, tvoj sram, jer su te mnogi iz tvog razreda ponižavali, prezirali te i smijali ti se, bilo je to nešto strašno, bio je to takav udarac da si pokleknuo. No onda si posve nenadano skupio snage, ponovo stao na noge i nekim čudom nastavio dalje.

Četiri godine, četiri najvažnije godine u čovjekovom životu, kad se formira kao osoba, kad počinje da se momči sa djevojkama, kad odlučuje o svojoj budućnosti i time utvrđuje svoju sudbinu, tako je išlo kod drugih, glatko i bez puno muke. A ti si bio sputan strahom, tugom, razočarenjem, osjećao si se izdanim i suvišnim. Tvoje mlado srce gotovo da je prestalo kucati, tolika je bila tvoja bol. I poželio si tada da te nema. Tvoji usponi i padovi, jeza koja je gutala tvoje biće, strah koji ti je govorio; -Nikada nećeš imati prijatelja, ostati ćeš sam na svijetu, nikad nećeš zasnovati svoju obitelj i radovati se obiteljskom životu, veseliti se ljubavi koju bi dijelio sa izabranicom tvog srca, neće biti blagodati odgoja tvoje djece i promatranja kako rastu… Svi ovi strahovi kasnije su se i obistinili. Tako si bar ti mislio.

Ove misli su te razarale i činile te bespomoćnim da kreneš u život, pun samopouzdanja, pun snage i volje, pun jasnih vizija o tome što želiš postići u životu. Ti si bio nesposoban da odrediš svoj put, a drugi su postali oni koji su te vodili putem na kojem je bio položen crveni tepih, postavljen da bi te vodio po putu ka paklu.

Doživljavao si strašne krize, i uvijek je to išlo tako da su te oni koji su te okruživali teško kažnjavali zbog toga što se ne uklapaš, a nisu ni pomišljali na to da ti pruže tu šansu. Bio je to strašan osjećaj, imati već dvadeset godina i do  tada nemati ni jednog prijatelja. Grudi su ti se stezale kada si gledao u budućnost, jer u njoj nisi mogao vidjeti ničega lijepoga što čeka na tebe. Ipak, nakon svakog pada koji te je slomio, ti si se nekako izvlačio i uspio ponovno stati na noge, u inat neprijateljima, u inat svojim mučiteljima, onim zlobnima i bezdušnima. A bilo ih je, oh da, bilo ih je. Sve to, to mučenje i kinjenje, ponižavanje i vrijeđanje, kulminirali su tvojom željom da to prekineš za sva vremena. I tada si povukao očajnički potez. Danima si to planirao, bez straha, bez tuge, bez dvoumljenja, i pokušao si sebi oduzeti život. Ali nisi uspio. Tvoj brat te je sljedećeg jutra našao kako ležiš na podu u predsoblju, ne dajući znakove života, i iz kasnijih priča doznao si da se gušio u suzama kad te je tamo našao. A ti si ranije mislio da te brat ne voli, jednako kao što si mislio da te tvoji roditelji ne vole.

Preživio si taj pokušaj i nastavio dalje. I tada si sebi rekao da to više nikad nećeš ponovo pokušati napraviti. Da, boljela je ta misao da te tvoji ne vole. I sto puta, tisuću puta nakon toga požalio si što tada nisi uspio u svojoj namjeri da odeš na drugi svijet.

Kasnije, kao momak, našao si pravog prijatelja, onakvog kakav je jedan od milijun. I vaša uzajamna ljubav i uzajamno poštovanje, vaši slični stavovi, vaše prijateljstvo, bilo je to nešto divno. Ali nije potrajalo dugo, samo šest mjeseci, jer on je tada otišao na nebo.

Imao si u toj dobi još jednog prijatelja sa kojim si drugovao, i bio je on prvi pravi prijatelj u tvom životu, jer si ga upoznao prije ovog kojeg sam ranije spomenuo. A što se tvojih kriza i bolesti tiče, svi u obitelji smatrali su te svojom sramotom pred drugima, osim tvoje majke. Nekako u to vrijeme ti i tvoj prijatelj počeli ste se zanimati za ezoteriju, i tu se počelo ispisivati novo poglavlje u tvom životu. Zajedno ste čitali iste knjige o istočnjačkoj filozofiji, o egzotičnim religijama, o kabali i hermetizmu, o budizmu, hinduizmu i stvarima na rubu znanosti, neki bi rekli na rubu pameti. Sjećaš li se?

Opet sam vidio pred sobom scene riječima opisanih događaja.

–Bilo je uzbudljivo to putovanje u nepoznato, u jedan sasvim drugačiji svijet od tebi do tada znanog, onog na koji si bio naučen i u koji si bio ukalupljen školom, obitelji, riječima poznanika i modom društvene filozofije. Bilo je to čudesno, otkrivati drugačije svjetove, drugačije svjetonazore, koji su imali itekakvog smisla, ali ispočetka ti je sve to bilo teško shvatljivo. Bilo je toliko čarolije u ovim naucima, a tvoj prijatelj i ti zajedno ste se probijali kroz džunglu ovog nerazumljivog, onog ljudskom umu teško shvatljivog i dokučivog. A ipak, vaši su umovi apsorbirali ta čudna znanja i počeli ste se razvijati u duhovna bića, tragaoce i pronalazače. Pred vama se otkrivalo toliko toga novoga, a sve je to bilo neodoljivo privlačno. Duh je proradio, spoznaje su dolazile, vaši razgovori su bili posvećeni polemiziranjima, a i tako ste dobro nadopunjavali jedan drugoga pričama o ovim mističnim, ezoteričnim stvarima.

A tada vas je život razdvojio. Jedan je otišao na jednu stranu svijeta, drugi na drugu.

No godinu dana kasnije upoznao si jednog mlađahnog momka, koji je posve nenadano stupio u tvoj život, i rodilo se jedno novo divno prijateljstvo. Bili ste nerazdvojni, svaki dan zajedno, boravili bilo u tvom, bilo u njegovom stanu, bilo u gradu. Imali ste svoj mali privatni svijet u koji niste puštali nikoga. Tako je to trajalo, a svemu tome je prethodila smrt tvoje majke. Taj udarac  skroz te je dotukao, a osim toga bila je tu i tvoja teta, koja je žestoko napadala, grizla poput morskog psa. Dok je drečala na tebe, bila je glasnija od Jerihonskih truba, nemilosrdno uništavajući tvoj teško stečeni mir uz tvog prijatelja. I ti si se opet slomio. Bio je to tvoj najžešći slom do tada. Potpuno si poludio, a uz to si dobio i slom živaca, tako težak da doktori nisu znali što da počnu sa tobom i kako da ti pomognu. Nakon tri mjeseca liječenja bio si skrpan i opet si se morao vratiti strahotama onoga što se događalo u tvojoj obitelji. A i tvoj prijatelj je, dok si još boravio u bolnici, odselio u drugu državu. I opet si bio sam. I smatrao si da si suvišan u svojoj obitelji i razmišljao si o tome da se odseliš od njih. Bila je to strašna muka, biti sam i ujedno biti izložen mučnom mrcvarenju od strane tvoje tete.

Polako si se nakon izlaska iz bolnice oporavljao i nastavio ići putem na koji te sudbina otpravila, osjećajući da si u očima živih članova tvoje obitelji ti krivac za sve loše što vam se događalo i da si ti u njihovim očima crna ovca u obitelji.

A onda kasnije, na red je došao tvoj brat. Sjećaš se, stajao si tamo pokraj njegovog lijesa, a on je ležao na odru kao da spava, kao da je nosio auru oko glave, lijep kao nikad prije. Izgledao je kao netko nebeske ljepote, a eto, bio je na putu da ga nakon svećenikova govora, kojeg nisi ni slušao, polože u hladnu zemlju, pored lijesa tvoje majke.

I tada si skoro opet poludio, no donio si u sebi odluku da nikad više nećeš poludjeti. Ali bol je nagrizala tvoju dušu poput kiseline. Ostao si sam sa bolesnim tatom, starim djedom i svirepom tetom. I da, opet si želio da te nema. Nisi mogao shvatiti zašto je Bog uzeo tvog brata, a ne tebe. Govorio si u sebi, - Bože, zašto? –Mislio si ovako; -On je bio predobar za ovaj svijet, on bi se snašao u životu, a ne kao ja. On bi imao što dati ljudima, jer imao je beskrajno veliko srce, a upravo su takvi ljudi, poput njega, potrebni ovom svijetu. -Ali  iako si se htio zamijeniti sa njim, to nije išlo. Nije bilo sile na svijetu koja bi poništila tadašnji trenutak i vratila te unatrag kroz vrijeme, da se zamijeniš sa njim, da nekako umilostiviš Boga da njega vrati, jer on je bolji, puno bolji čovjek nego ti, -tako si mislio.

I smrti su se dalje redale. Umro je tvoj djed, tvoj usamljeni djed slomljenog srca, pa dva najbolja prijatelja. Ali narednih godina kao da se desilo čudo. Ulazili su u tvoj život novi prijatelji. Jedan je smjenjivao drugog kad je nekom prijateljstvu istekao rok trajanja, i ti više nisi bio sam. Kad bi neko prijateljstvo završilo, došao bi netko drugi, netko novi, i neko vrijeme se zadržao u tvom životu.

Čitavo to vrijeme ti si se duhovno razvijao, jer nosio si u grudima jedan san, san o ljubavi. Kako je vrijeme prolazilo, ti si počeo vjerovati u sudbinu i reinkarnaciju, mada ispočetka nisi mogao shvatiti smisao svega toga. Toliko si razmišljao o tome, čitao svete knjige i literaturu na tu temu, kontemplirao, zadubljivao se i zaljubljivao u ove ezoterične nauke. I shvatio si u jednom trenutku da je Bog sve, a time si shvatio da je sve što postoji, bilo kada i bilo gdje, svugdje, samo Bog i ništa više. A samim tim shvatio si da si Bog i ti i svatko drugi, i sva bića ove planete, svaka životinja i biljka, kao i kompletan ljudski rod, svaki udah zraka, svaki kamenčić ovog svijeta, sve ono što vidimo, sve ono što slutimo, sve što postoji na ovom svijetu, kao i na bilo kojem drugom. Shvatio si bit sudbine, shvatio si to koliko okolnosti utječu na kreiranje ljudskog života, i da tu nema mjesta za manevar, nema mogućnosti da ideš malo ovamo, malo onamo, malo po svom, malo po zadanom, i da ne stvaramo sami svoju sudbinu. Ne. SUDBINA JE ZAKON, nema slobodne volje. Smisao opet, reinkarnacije i ljudskih povrataka u novi život shvatio si na taj način da čovjek koji proživi stotine života na ovoj Zemlji ima mogućnost da proživi sve moguće sudbine i životne priče, i to baš svaki čovjek na ovom svijetu, i u tome smo svi jednaki. U tome je pravda božanskog utjecaja na naše živote, jer ovako prije ili kasnije svi prođemo istim ili jako sličnim putem, i time nam se svima daje potpuna ravnopravnost, gledajući stvari u kontekstu svih naših života, a ne samo ovog jednog. –Što u ovom životu ne stignem postići, postići ću to u narednom, - bila je to tvoja misao vodilja, i bilo je to ogromno rasterećenje od straha da si negdje pogriješio, da si na nešto zaboravio, da si propustio živjeti ovaj život punim plućima, da nećeš pronaći ljubav i sreću, da nećeš ostvariti svoje snove, putovati svijetom, upoznavati ljude i razne kulture i civilizacije. Sto želja čovjek nosi u sebi, i ako ih ne ostvari, postaje jako nesretan. A sve to je zato što ovaj svoj život smatra jedinim životom, nakon kojeg više nema ničega. I mnogi zbog neispunjenja želja postanu jako nesretni. -A pošto je vrijeme, -konstatirao si, iluzoran pojam i uopće ne postoji, naše duše su vječne i uvijek će se u svakom novom životu ljudi vraćati utjelotvoreni u neko novo biće, u novog čovjeka sa drugačijom sudbinom i drugačijim životnim putem. Dakle, ako smrti nema, onda nam preostaje samo vječno postojanje. A to izjednačuje sve ljude, jer svi će oni obići puni krug, od početka do kraja, do  prosvjetljenja, ili do nirvane.- Što propustimo u ovom životu, ostvariti ćemo u narednim životima, -tako si mislio. I tada se više nisi bojao toga da nisi uspio u ovom životu i da je samim time tvoj život besmislen, jer smrt nije kraj, već samo put ka novom početku.

I sudbinu si shvatio kao onu koja nam je u potpunosti zacrtana od strane jednog Apsolutnog bića, i shvatio si svrhu toga. U cijelom univerzumu vladaju red, redoslijed, pravila i zakoni, od atoma i subatomskih čestica, preko naših tijela i umova, do čitave naše planete, i na kraju sve do zvjezdanog i planetarnog poretka u svemiru. A taj red je ZAKON, I ON KROJI SAVRŠENSTVO NA APSOLUTNOM NIVOU.

No zašto nas je Bog lišio slobodne volje? Ako postoji sudbina, kojom upravlja neko superiorno, svemoguće i sveprisutno biće, tada to mora imati nekog smisla. A put je određen svemu, od atoma i molekula, preko živih bića, pa sve do galaksija. Dakle, nepobitno je da su svi naši životi u potpunosti podređeni karmi. No to znači da, pošto je red i ravnoteža potrebna među zvijezdama, sudbina je ta koja nas sve vodi zacrtanim putem baš zato da jednom svi sve proživimo, da u svim svojim životima spojenim u jedan, u tom nizu, kojeg prekida prolazak kroz Bardo Thodol, prođemo kroz sve što život pruža. I to nas sve izjednačuje, da ne bude zakinutih, jer biće koje će u vječnosti postojati u ovom ili onom obliku, u ovom ili nekom drugom svijetu, takvom su biću u kontekstu svih njegovih života dana sva dobra, ispunjene sve želje, proživljene sve sudbine, dana mu sva blaga, i materijalna i duhovna. I na kraju, pošto simbol svastike, pradavni simbol koji je univerzalan i pradrevan, označava vječni život i vječne odlaske i povratke, to znači da se sve u životu i postojanju odvija ciklički, naše rađanje, naš život, naša smrt, odlazak i povratak Mjeseca i Sunca, povratak svih bića u novi život. A to navodi na činjenicu da su u ljudskoj povijesti postojale puno starije civilizacije nego što se to na ovom stupnju razvijenosti znanosti može zamisliti, i da su na ovoj planeti ljudi postojali prije tko zna koliko milijuna godina, i da su se drevne civilizacije pojavljivale i nestajale, a zatim dolazile druge za njima. A pošto je sudbina čovjeka takva da je svaki trenutak njegovog života bitan u ispisivanju i oblikovanju njegove sudbine, i ako je određena sudbina jednog čovjeka, onda je određena i sudbina svakog čovjeka na ovom svijetu, čime je nedvosmisleno utvrđena u potpunosti i sudbina cijelog čovječanstva.

A i u povijest vladaju ciklusi. Prvo dolazi zlatno, pa srebrno, pa brončano i na prividnom kraju dolazi mračno doba čovječanstva, u kojem se trenutno nalazimo. No kolo postojanja se okreće i nas već čeka novo Zlatno Doba. A i naše su sudbine toliko isprepletene kao da su sve one skupa dio jednog te istog bića, neke Apsolutne svijesti ili Univerzalnog uma. A sudbina je takva da na putu kroz život i kroz smrt, kroz ustroj zvijezda, kroz put od mračnog do zlatnog doba, sve u univerzumu mora biti utvrđeno do najmanje sitnice, a i utvrđeno je još od prije postojanja svemira, u onom svemiru koji je postojao prije ovog sadašnjeg. To znači da nas je sudbina navela na put na kojem se u svakom trenutku nalazimo, i da drugačije ne može biti u ovom trenutku. Svijet sada mora biti takav kakav je, a i život. Zato je svaki čovjek na putu svoje evolucije točno tamo gdje treba biti u datom trenutku. Ali zato se stalno kreće prema naprijed, putem koji je globalno gledano isti za sve. I zbog toga čovjek radi ono što radi, jer Bog u svojoj mudrosti sve postavlja na svoje mjesto, onako kako je to potrebno i neizbježno, onako kako je to potrebno da bi put bio utvrđen. I time će svima nama donijeti Zlatno doba i novo doba Vodolije, ljubavi, mira, sreće i ravnopravnosti, zato jer je Bog svakog otpravio na već utvrđeni i svakom pojedincu dodijeljeni put. To znači da je sudbina nešto što svakog ponaosob vodi njegovim putem, sa krajnjim ciljem da dospijemo do novog Zlatnog Doba. A da bi se to desilo, svi putovi moraju biti utvrđeni, jer se inače željena i ciljana budućnost neće ostvariti. A to se ne može desiti, jer u savršenstvu koje vlada u svemu pojedinačnom i globalnom u Univerzumu, sve je tamo gdje je u datom trenutku potrebno, i svi su ljudi u svojoj duhovnoj i životnoj evoluciji točno tamo gdje u datom trenutku moraju biti. Zato u svemu što postoji vlada red, ravnoteža i savršenstvo, a ljudi su točno takvi kakvi moraju biti. I unatoč tome što je čovječanstvo već pokleknulo na koljena, pred nama još stoji put evolucije, put koji je točno utvrđen. To otkriva spoznaju da svi mi doprinosimo postojanju na jedini način na koji možemo i da imamo neprocjenjivu ulogu u ostvarivanju sudbine čovječanstva, u dostizanju Zlatnog Doba kroz evoluciju ljudske svijesti. Tako da smo svi mi dio savršenstva Božanskog ustroja stvari, putova, života i životnih sudbina. Ljudi misle da je ovo daleko od savršenog svijeta, sve ovo što se događa sada i u našoj, u ovom trenutku poznatoj, povijesti. No biti nesavršen to znači biti drugačiji nego što bi mogao biti, i ujedno lošiji nego što bi trebao biti. A ništa u ovom svemiru i na ovom svijetu nije ni lošije nego što bi moglo biti, ni drugačije nego što bi trebalo biti, što znači da savršenstvo postojanja obuhvaća sve u svemiru, jednako kao i nas i naše živote, naše postupke, naša djela i zlodjela. No ovo je samo prolazna faza u vječnom krugu postojanja, u vječnoj kružnoj mijeni uspona i pada ljudskih civilizacija i smjene četiri doba, a pred nama je razvoj i kretanje prema naprijed, u jednom smjeru, ka novom Zlatnom Dobu. A pošto vrijeme ne postoji, tada nema vremenskog razmaka između onog što smo sada i onog što ćemo jednom biti, tako da smo mi već sada u budućem trenutku, koji neminovno ima doći, i već sada smo buddhe, prosvijetljeni, bića svijetlosti i ljubavi.

Na putu ka neminovnoj budućnosti svi putovi moraju biti utvrđeni, jer inače u suprotnom život ne bi vodio ka toj neizbježnoj budućnosti, i to znači da se svi mi nalazimo točno tamo gdje moramo i da smo to što jesmo, dok se Veliko Kolo Života i Sreće okreće. Zbog toga ne treba ljude smatrati grješnicima i zalutalim i zabludjelim ovcama, nego jednostavno dijelom savršenstva, dijelom Vrhovnog bića, ili Boga osobno. I tu padaju u vodu svi razlozi da mrzimo sebe i druge, jer svi smo mi prošli u prošlosti isti put, kao što ćemo jednom neminovno stići do istog cilja. A sve to omogućuje utvrđena budućnost, sudbina, jer da putovi nisu utvrđeni, netko bi stigao do oslobođenja, a netko, i to velika većina, stigli bi samo do Oceana vječne tame. Zato je svaki čovjek tamo gdje je, ali nastavlja svojim putem, i zato radi sve ono što radi, jer Bog u svojoj mudrosti sve postavlja na svoje mjesto, onako kako je to potrebno. Svi mi savršeno igramo uloge koje su nam dodijeljene u ovoj priči koja se zove život. Zato ne trebamo imati predrasuda prema drugima i biti licemjeri, jer smo svi mi zajedno ti koji budućnost naše civilizacije tjeramo u novo Zlatno Doba.

A shvatio si i to da čovjek nije individua i da svatko u svojoj duši nosi cijeli svijet i njegovu prošlost, sadašnjost i budućnost, kao i dijelove života i duša svih ljudi ovog svijeta, još tamo od početka, kojem je teško odrediti datum. A time si poistovjetio Atman i Brahman, ljudsku dušu i Apsolut, i shvatio da smo svi mi dijelovi Kolektivne svijesti, samo naša svijest toga još nije svjesna. Sve si ti to spoznavao kroz dvadesetak godina, sjećaš li se? Lišio si se straha od toga da se više nikad nećeš sresti sa svojim najdražima, jer si znao da oni postoje i dalje. Riješio si se straha koji si nosio u sebi da si proćerdao svoj život i propustio vlak za zemlju sreće. Odbacio si strah da si propustio ostvariti svoje snove i želje, i to je tvome životu dalo drugačiji predznak. Shvatio si da tvoj život nije promašen, već tek uklopljen u Vječni Zakon. Prestao si u drugima tražiti pomoć da te vode kroz život, počeo si sam živjeti, konačno si raširio  svoja krila i nebesa su postala tvoj dom. Mir je zavladao tvojim srcem i preplavila te je apsolutna ljubav. Da, pronašao si svoj mir i dao si smisao svom životu –živjeti ljubav i dijeliti dobrotu. To je bio tvoj san, san o ljubavi, za koji si znao da će ga jednom svi ljudi upoznati, tu pravu, čistu, nesebičnu i uzvišenu ljubav, i da će jednom ovaj svijet blistati nebeskim sjajem. To je ono što si kasnije, pod svirepim udarcima života zaboravio i čega bi se trebao ponovo sjetiti, jer to tvoje izgubljeno znanje već te je jednom oslobodilo na duže vrijeme. No oluje sudbine ponovo su te udarale, i to tolikom silinom da si se skoro raspao na paramparčad, potpuno su te razorile, i zato si prestao vjerovati. No znanje koje si imao i na koje sam te sad podsjetio, opet će te osloboditi, ovaj puta za stalno. To je ono što svakog trenutka trebaš imati na umu. A sad zbogom ostaj, Davide Roberts, putniče nebeski, i pronađi svoj mir i svoju sreću.

-Hvala. Sad se doista svega prisjećam i znam da sam već jednom bio sretan. Možda još ima vremena da se to ponovi.

 

*

 

Polako sam se budio iz sna i kad mi se pogled izoštrio vidio sam pred sobom stravičnu scenu. Moj prijatelj Hendrix i naš vodič ležali su u lokvi krvi, ne dajući znakove života, dok su pred nama stajala dva muškarca u crnom, s uperenim pištoljima u mene i Janis.

-Dobrodošao nam, nebeski putniče. Misija je uspjela. Moramo te vratiti kući.

-Ali zašto ste ubili Hendrixa i vodiča, ako sam ja taj koga trebate. Oni ne bi naudili nikome, niti bi pričali okolo.

-Ah, opreznosti nikad dosta, -reče jedan od dvojice ljudi u crnom.

-A vrač? Nećete valjda i njega...? I Janis...?

-Ma ne. Mi smo u stvari pozitivci, a ne negativci. Vrač nam još može koristiti, kao i Janis. A tebe čeka strašni sud. Vidiš, ti si taj koji predstavlja opasnost za cijelo čovječanstvo. U sebi nosiš ubitačni virus od strane samog sebe stvorene filozofije, koja može zatrovati um ljudima diljem svijeta i time spriječiti nešto veličanstveno i divno, stvaranje jednog novog, boljeg poretka i svijeta u kojem će svi biti sretni i zadovoljni. A sad pođimo.

U daljini smo začuli zujanje i uskoro primijetili da nam se približava helikopter. Sletio je na par metara od nas i ljudi u crnom ugurali su mene i Janis unutra, a tada osjetih ubod iglom u rame i zaronih u mrak.

 

*

 

-Dobrodošli ponovo među nas, gospodine Jones. Drago nam je što se ponovo vidimo. Vi ste jedan vrlo dragocjen čovjek, znate li to?

-Ma prestanite srati i recite mi konačno istinu i što je smisao svega ovoga.

-U redu. Evo, priča ide ovako. Još prije dva desetljeća počeli smo proučavati mogućnosti reprogramiranje svijesti ljudskog bića. Ispočetka je išlo sa nizom neuspjeha, izbaciti stara sjećanja i ubaciti čovjeku u svijest nova sjećanja, mijenjajući mu pri tome u potpunosti njegov identitet, a da on ni u jednom trenutku ne posumnja u sve to. Pokušavali smo sa svime, razno raznim metodama i eksperimentima, i onda se pojavio jedan znanstvenik koji je učinio najveći skok u cijelom ovom projektu. On je prvi shvatio da se sjećanja koja leže duboko u čovjekovoj podsvijesti prvo moraju izvući na površinu, na razinu svijesti, do potpunog prisjećanja o kompletnom životu onoga na kojem se vrši postupak. Tek tada sve te uspomene moći će biti izbrisane, a umjesto njih usađene nove, bez greške, bez promašaja. Radili smo mnoge pokuse, na nebrojenim pacijentima, i tada ste se kod nas u isto vrijeme pojavili vi i naš nadobudni doktor sa revolucionarnim zamislima. Odlučili smo da ćete vi biti prvi na kojem će se primijeniti novi i drugačiji postupak, s ciljem eliminacije vaših starih sjećanja. Neko vrijeme smo vas tretirali ovdje u našoj ustanovi sa djelomičnim uspjehom, ali bi nakon nekog vremena uvijek uslijedila blokada. Tada nam je naš dragocjeni doktor rekao; -Moramo ga pustiti. Možda se onda lakše prisjeti. Samo ga moramo suočiti sa nečim iz njegovog ranijeg života. Stara kuća, stara pisma, prisjećanja na snove, na sve to navodio vas je vaš saveznik, tj. saveznica.

-Zar Janis? –rekoh kao gromom pogođen.

-Da, Janis. Da bismo u svakom trenutku znali gdje se nalazite, pod njenu kožu smo usadili mali odašiljač, po čijim signalima smo vas mogli pratiti. Sve do sada. Janis nam je bila od neprocjenjive pomoći, jer nam je prenijela čitavu priču o vama, sve one stvari koje ste vi njoj ispričali.

-A naš bijeg?

-Eh, Janis nas je izvijestila o tome kako to mislite postići, pa smo pod svaki prozor stavili malene kuglice plastičnog eksploziva i detonirali ih u istom trenutku u kojem je Hendrix zagrmio na gitari. A onda smo na nekoliko minuta isključili struju koja prolazi žičanom ogradom koja nas okružuje, dok vi ne izađete.

-A kako ste pridobili Janis za sve ovo?

-Obećali smo joj slobodu.

-Koju ona, naravno, neće dobiti, zar ne?

-Upravo tako, upravo tako.

-Dobro, doktore, a možete li mi otkriti smisao svega ovoga?

-Naravno da mogu. Smisao svega toga je stvaranje novog čovječanstva usađivanjem lažnih života u svijest ljudi, da bi kasta Čistih, koja je pokrenula ovaj eksperiment, usadila ljudima u glavu da su sretni jer ništa nemaju, da su blaženi jer su pokorni i pokoreni, da je sreća u tome što su podložni i izmanipulirani, da rado pristaju na to da se odreknu svega svojega u korist Čistih, da se čitavi narodi odriču svojih prirodnih resursa, hrane, vode, zemlje, svojih teritorija i predaju ih Čistima samovoljno, i time postaju spremni da ih Bog prihvati u raj. Kakva će to budućnost biti, budućnost u kojoj ćemo mi imati sve, a vi Crvi ništa, i nećete se buniti zbog toga, kao ni zbog toga da par milijardi ljudi treba pobiti za dobrobit drugih. Mi ćemo imati vlast, moć i bogatstvo. I bit ćemo sretni, a Crvi neće imati ništa i također će biti sretni.

Tako neće više biti nesretnih, nezadovoljnih i buntovnih, neće više biti revolucija i ratova. Mi ćemo imati ono što nama treba, a Crvi će biti sretni što nemaju ništa. Sretni, a ne nezadovoljni. Biti ćemo apsolutni vladari i svijet će biti jedno predivno mjesto gdje su svi zadovoljni i sretni. Zar to nije veličanstveno? A tako će se i desiti, jer si ti dokazao da se to može. Doduše, do sada još nismo razvili u potpunosti tehnologiju usađivanja lažnih sjećanja i lažnog identiteta u umove i podsvijest Crva, ali ćemo uskoro i to moći. Naše vrijeme dolazi. Svijet će biti kao onaj najavljen u Bibliji, pun mira, ljubavi, sloge, pokornosti, sreće i zadovoljstva, mada će uzrok svega toga biti lažni podaci usađeni u glave ljudi. Zar to nije ostvarivanje svačijeg sna, zar to nije ono što su svete knjige najavile, dolazak kraljevstva nebeskog na Zemlju, koje će trajati vječno. A mi ćemo biti kraljevi tog kraljevstva. Zar to nije najveličanstveniji skok u evoluciji ljudskog roda? A za to smo zaslužni mi. I ti. Tvoje će ime živjeti vječno, ti ćeš biti prvi od prvih u tom nizu. A sad prošeći malo tu vani po hodniku i pripremi se za potpuno brisanje.

Tada sam pao na koljena i uperio pogled ka suncu koje se vidjelo kroz prozor. –Tek sam pronašao sebe u onom labirintu i na putu do njega, a sad mi  se sve to oduzima. Taman sam saznao tko sam, a sad shvaćam da iz labirinta mraka, u koji je zavijen naš svijet, nema bijega. Tko sam ja? Što sam ja? Samo igračka, kao što će to uskoro postati milijarde drugih. Je li bolje živjeti nesretan, a svjestan sebe, ili je bolje živjeti sretan, a nesvjestan sebe? Zašto, Bože? Zar za ovaj svijet zaista nema nade i spasa?

Došao sam tada do prozora u hodniku, pogledavši u visinu, ponovo pao na koljena i promrmljao;

-Oh Bože, nebo je tako daleko. Još danas postojim ja, David Roberts, samo još danas, a sutra ću biti već netko drugi. Bit ću izbrisan iz knjige postojanja, lutka na koncu, slatki mali psić na povodcu. Ali zar me labirint nije trebao osloboditi? Kako se ovo desilo? Možda je i to bio dio plana, da doznam sve o sebi. Možda se sve ovo nije ni desilo? Možda još ležim u bolničkom krevetu i sanjam. A možda… Da, možda… Pa onda, da se pozdravim sa tobom, Davide Roberts. Da, nema milosti na ovom svijetu. A nebo je tako daleko.

 

*

 

Šest mjeseci kasnije;

 

Dobar Vam dan. Zovem se James Jones i drago mi je zbog toga. Upravo sam ustao i oprao zube, da ih ne moram prati poslije doručka. Što slijedi, zna se. Jutarnja kava i cigareta, da me okrijepe i pripomognu metabolizmu da proradi prije odlaska na posao. Skuhao sam kavu i otpio gutljaj. Zatim sam pripalio Davidoff i povukao dim. Trnci ugode počeli su se širiti mojim tijelom. -Ja sam sretan čovjek, -rekoh sebi. -Imam sve ono o čemu sam oduvijek sanjao, obitelj odnosno prekrasnu ženu i prekrasnu kćer, i posao u vrlo jakoj odvjetničkoj tvrtki. Zatvorio sam oči. Lice moje žene lebdjelo je preda mnom. Oh, kako je volim. Ona je moje drugo ja. Ona je sve što sam želio naći u nekoj ženi dok sam još bio mladi momak, i kasnije kad sam zašao u srednje godine, na izmaku mladosti. Ona popunjava rupe u mojoj ne pretjerano lijepoj prošlosti. Ona iscjeljuje moje tuge, ona je zaliječila moje rane i pružila mi jedan sasvim poseban osjećaj, stvorila je za nas oboje svijet ljubavi i sklada. Nikad prije nje ne voljeh nikoga takvom silinom, i iskrenim zanosom i nadahnućem, čak ni svoje roditelje, koji su mi prilično komplicirali život dok sam još živio pod istim krovom sa njima. Ljubav, to je ona donijela u moj napaćeni život pun praznine, kad se već činilo da se strmoglavljujem u jamu bez dna. Ona me otrgla iz kandži nesretne mladosti, uvijene u plašt osame i tuge. Ona je ta koju je najavila zvijezda padalica, ne puno prije nego što sam je sreo. Postali smo sretan par. Ona je ta s kojom sam mogao pričati pomoću riječi i ona s kojom sam mogao pričati i ćuteći. Moj anđeo spasitelj spustio se na Zemlju iz nebesa i postao oslonac mog života, sunčeva svijetlost u tami moje osame, stup temeljac mojem životu i mojoj sreći, anđeo bez greške, jer imala je i krila. Lebdjela je riječima, mislima i djelima iznad ovog tužnog, napaćenog i iscrpljenog svijeta, i povukla i mene u svoj svijet nebeskih visina. Naučila me je da praštam i zaboravljam, pa sam postao pomalo zaboravan. Naučila me je da se radujem životu, i ona je stvorila hram naše ljubavi, kojeg dijelismo skupa, uvijek nerazdvojni, uvijek u mislima i srcu jedno drugom.

Rezultat te ljubavi bila je naša kćerkica, koja sada ima sedam godina. Ona je još više oplemenila našu ljubav, onako kako to samo djeca znaju, i odrastala je obavijena našom ljubavi, pomalo nestašna, pomalo znatiželjna, pomalo svojeglava, mala mudrica koja je željela popiti svo znanje svijeta da bi stekla tu moć da ga učini sretnijim i ljepšim mjestom za sve ljude, a ne samo za sebe. Da, ona je bila plod naše ljubavi, kruna našeg života, malecka koja bi jednog dana mogla zasjesti na Tron Svijetlosti i svojom nevinošću, dobrotom i mudrošću ukazati ljudima na to da trebamo jedan novi svijet. Naša mala mudrica, gospodarica naših srca, naš ponos i naša uzdanica, anđeo sa ozbiljnom misijom.

Onaj kome je podarena tolika sreća, zna da život ima smisla i da nudi i ljepotu, a ne samo zlo i tugu. Bog ponekad u svojoj mudrosti ponekom dodijeli nešto čudesno, posebnu sreću i blagoslov, a mi smo jedni od tih. Mogao bih godinama pisati i opisivati sve ono što ispunjava našu malu sretnu obitelj, i opet ne bih mogao stići zapisati sve, zato ću zastati i napraviti malu pauzu.

 

 

 

KRAJ