Kad u životu,dođe …onaj trenutak…kad staneš pred ogroman zid…

Kad staneš i ne znaš…kako dalje…

Previsok je da ga preskočiš…a krila ti nisu dana da bi ga mogao preletjeti…

I tako …stojiš pred njim…trudeći se …naći rješenje…

U glavi bezbroj misli…zbrajanja ,oduzimanja…gdje,kako i kuda …sada…

Nazad ne želiš…jer …tamo si već bio…

Nazad i ne možeš…jer život uvijek ide naprijed…ne možeš se kretati unazad…

Život ne zna za …rikverc…

Al…kako naprijed…kad je ispred tebe prepreka koju ne možeš prijeći…

Nema nikog da ti pomogne…

Nema nikog da ti da ruku…da te podigne …pa da pokušaš preskočiti taj zid…

Bar da pokušaš…al…nema nikog…a za tebe samog…zid je… previsok…

I tako stojiš pred tim zidom…sad već umoran od stajanja…i razmišljanja…

I poput  onog umornog sportaša…tijelo ti iznemogne i…jednostavno moraš…sjesti…

 

                  

 

A tada…nastupa ono najgore…

Tada znaš da si na izmaku snaga…i da je jedini način…da ta…agonija stajanja i čekanja...prestane je …glavom kroz zid…

U tom trenu ustaješ…al…u tebi je još uvijek neki strah…i još uvijek se bojiš…još uvijek je u tebi želja za životom…a svjestan si da ta odluka može biti…kraj…

I sad skupljaš snagu …pomalo utrnjene noge…gibaš na mjestu…u nadi da ćeš pobijediti…zid…

I …još ti samo malo treba da kreneš…još samo malo pa da …konačno saznaš…tko će se u trenutku udaranja razbiti..

…Glava ili zid…???

Bilo kako bilo…to je vjerojatno…u tom životnom trenutku … jedino moguće rješenje…

Pa što bude…

A jedno od ovo dvoje… mora biti…

Ili  ćeš pobjedonosno ići preko srušenog zida naprijed…ili  je jednostavno…kraj…

…ono kad nema dalje…kad je kraj tvojoj stazi …kad  prestaješ…kad  završavaš…

I još samo da sebi priznaš …da je i kraj bolji od…agonije stajanja…i…krečeš glavom kroz zid…

Pa kud puklo…