PROČITANO

668

PUTA

OD 14.01.2018.

Kroz sitnozor duše...

"Bijela kula" je niz priča koje je dječak Igor pričao svojoj majci dok je bio teško bolestan. Priče je zapisivala i snimala, te priredila dječakova majka, spisateljica Vesna Krmpotić. Ovo je knjiga u kojoj progovara dijete, ali namijenjena je svoj djeci i svim odraslima, podsjećajući nas da otkrijemo dijete u sebi, onaj dio nas koji je najbliži našem duhovnom biću i koji nas može usmjeriti ka nekim ključnim odgovorima o pitanju naše egzistencije.

"Ne razumiješ? Znaj da je to zato što Ja tako hoću.

Ne znaš? I to je zbog istog razloga.

Na Mojoj jarko osvijetljenoj pozornici dao sam ti ulogu sjene;

u Mom svijetu jasnih zakona, ti si Moj treptaj neizvjesnosti.

Od Mene ti je neznanje-zavoli ga.

Od Mene ti je zbunjenost-prigrli je.

Moja je nejasnoća drukčija od nejasnoće svijeta;

poštujući je, saznat ćeš jasnoću svoje vjere,

izvjesnost ljubavi."

"Ne traži da pronikneš zlatnu mrežu Moje igre,

jer ćeš se u njoj zaplesti.

Igraj je, ne pitajući što znače boje i lepršaji,

igraj je uživajući u svom neznanju.

Leptiri teških krila lako se zapletu,

a neznanje na koje pristaješ kao što bi pristao na ljubav,

oslobađa te kao što te oslobađa istina."

Sva mjesta u tom velikom svjetskom teatru su ista, sa istim zakonima fizike, sa istim početkom i krajem. Mi smo dio toga, mi svojim postojanjem sudjelujemo u scenografiji njegove pozornice, a našom dinamikom i ritmom našeg življenja određujemo, sami za sebe i trajanje tog spektakla. Za većinu nas je još uvijek teška spoznaja te nove slike stvarnosti. Mi kupujemo prostore i prodajemo svoje vrijeme. Nekada se cjenkamo zbog tih entiteta, jer je Iluzija u kojoj živimo puno lakše objašnjiva, shvatljiva i prihvatljiva, nego sama stvarnost života. Upravo zbog toga dolazi do zabuna i miješanja simbola, mi živimo svjesno u zabludi održavajući tradicionalnost pojmova, prostor, vrijeme, izoliramo sebe i predmete, odvajamo uzroke od djelovanja. Spoznavši da je univerzum dinamična, nedjeljiva cjelina koja u svoje postojanje uključuje uvijek i promatrača, mene, tebe, nas, me jednostavno prisiljava da počnem drugačije misliti. Tada svojoj "duši" dozvoljavam slobodu mišljenja, umu širinu spoznaje, pa misaono ulazim u superprostor i uistinu pokušavam unutarnjim očima vidjeti sebe i svijet u kojem živim. Sjedim na obali velikog mora i promatram sunce kako nestaje na horizontu i tada spoznajem da je prostor zakrivljen. Tu u toj velikoj prozirnoj kugli, u tom zakrivljenom i razlomljenom prostoru osjećam da je statično stanje samo iluzija našega mozga. Naš život je proces satkan od ritma i dinamike, a ljudsko tijelo je dinamični sustav međusobno povezanih fizičkih, biokemijskih i psihičkih reakcija, koje teže harmoniji, svojoj dinamičkoj ravnoteži. Tada sam spremna krenuti novim putem spoznaje i prestajem biti pasivni potrošać života koji se odvija izvan mene, tada počinjem aktivno sudjelovati u evoluciji čovječanstva. Sva dinamička događanja unutar ljudskoga tijela, njegovo neprekidno treperenje i gibanje uključuju i neprekidno nastajanje novih misli o njemu. Prisjećam se i Einsteinove izjave da Bog ne kocka i tada razumijem da je Primum mobile, prvi pokret, ona čudesna božja iskra, pokret iz kojeg je sve nastalo ujedno i najkompliciraniji oblik razmišljanja. Bog uistinu ne kocka, on kreira još uvijek našu stvarnost, nas i naš život u njoj. Naše tjelesno staničje misli tišinom, ono titrajući za nas nečujnim kolom, ostvaruje autopoiezu, samoorganizaciju dinamičkih procesa u nama. Sjedinjene u svom plesu one nam dokazuju da je stari, nametnuti nam, zakon džungle odslužio svoje značenje, da su kooperacija i tolerancija, a ne konkurencija, osnove svih životnih procesa i bile i ostale uvijet naše evolucije. Superprostor postaje labirint zrcala u kojem vidimo sebe i život sa različitih strana, doživljavamo dubinu osjećaja, širinu horizonta, beskraj neba i svoje trajanje u trenutku. Danas znanost naslućuje uvijek više i više dimenzija i prostor postaje sve zaobljeniji i sve tajnovitiji za našu svjesnu spoznaju. Kada bi mi uspijeli uistinu u sebi spoznati barem sferu četvrte dimenzije, postali bi automatski dio univerzuma, univerzum sam. Sve druge protege bi se tada jednostavnije rađale u našoj spoznaji.

Znanost nas poziva na intelektualnu pustolovinu, na putovanje skrivenim univerzumima, otrkivajući nam sve više tajni o energiji iz koje smo mi i svijet nastali.

"Htio bi te poučiti življenju nesigurnosti-

da naučiš ne znati svoj sljedeći korak.

Htio bi te naučiti da svaki svoj korak, Meni posvetiš,

a Ja ću znati kamo ću ga usmjeriti.

Htio bi te naučiti da se sigurno i lako krećeš

u prostoru izvan tvojih mjera i zakona sigurnosti,

jer to je Moj prostor i Ja sam odrediv samo njim.

Na tvom je tabanu ucrtana mapa tvoga kretanja,

ali nauči se, ne čitati je i ne prevoditi na svoj jezik.

Htio bi te naučiti pisati pjesme na jeziku koji ne razumiješ."

Znanje traži svoju potvrdu u Homerovoj "Odiseji" i Danteovoj "Božanskoj komediji", svoje tvrdnje u Deskartesovoj zabludi i Spinozinoj tvari sa dva atributa. Znanstvenici danas pišu poetične eseje o strunama koje svojim treptajima stvaraju simfoniju univerzuma i pokušavaju dokazati da je svatko od nas jedan od sudionika u orkestru velikog svjetskog teatra. Ja potražih potvrdu mog istinskog postojanja u poeziji Vesne Krmpotić.

"Dao sam ti da znaš svoje neznanje, o svom znanju,

da ništa ne znaš. Dao sam ti, da ne znaš što znaš.

I to je zasada najviše što znaš: da ne znaš.

Kad jednog dana budeš znao više...

dovršit ćeš ovu pjesmu, znat ćeš kako se to radi."