Krleza I nas narodni duh!

O ovom pitanju karaktera nasega narodnoga duha mozda je najbolje u bivsoj Jugoslaviji pisao Krleza. Taj je Krleza kao covjek nemirna karaktera I kao osnivac KPJ 1919 godine najposlje otputovao u Rusiju kako bi se na licu mjesta osvjedocio o pravom stanju tamo kod Rusa I to u doba kako I sam kaze jedne knjizevne ruske marksisticke periode u kojoj bijase najvaznije pitanje monistickog pogleda na povijest I u doba neokantovske ofanzive Berdajeva I Bulgakova. Jer ono sto je vrijedilo za Lunacarskog kojeg je on osobno poznavao u neku ruku vrijedilo je I za Krlezu. I on je u Lunacarskom zapravo vidio jedan momenat u toj ruskoj idejnoj hemisferi u kojoj njegova knjizevnost I njegov politicki angazman buja takoreci kao kvasac pa u neku ruku njegovo bujno knjizevno previranje jeste refleksivno odrazavanje problema europkih I zapadnjackih. Utoliko je Lunacarski kao I Lenjin pisac koji se razvija na jednoj transverzali I ortodromi ruskog narodnjackog pokreta koji je zapravo zapadni. I Krleza kaze da ta knjizevnost "odrazuje" pa onda uzima pojam iz arsenala ruskog tradicionalnog boljsevizma. Pa zasto? Pa bas zato jer je slika u ogledu cesto mnogo jasnija od same pojave, pa je tako I rusko knjizevno ogledalo kao I u slucaju geometrijskih problema kongruencije precizan "odraz" europskih I ruskih knjizevnih , politickih I socijalnih problema. I Krleza je svagda govorio "odraz" ali ga mnogi nijesu u Hrvata shvatili pa su onda smatrali kako Krleza toboze izgraduje neku dijalektiku u kojoj je staljinisticko nacelo samo "devijacija" ispravnih principa. Da ti I takovi kriticari Krleze I krlezijanizma nijesu uopce shvatili o cemu to on zapravo govori to je danas mnogima jasno. Jer zapravo fakat sto je knjizevnost "odraz" povijesnosocijalnih tendencija , politickih I ideoloskih problema koji upravo "odrazuju" svu tragiku I komiku ruskog drustva I njegovog hrvatskog politickog nasljedka to je onda moguce da ona bude jedno takoreci politicko sredstvo u nasim revolucionarnim nastojanjima. Zato je ta literatura "realisticna" jer je pored ostaloga I socijalna I u tom smislu Krleza se uopce ne razlikuje od Lukacsa . Zato to insistiranje na realistickom romanu, na realizmu literature I kao sto je poznato to je insistiranje Lukacsa jako mnogo kostalo. A I Krlezu. Jer se onda prirodno nadavalo da nam je literatura angazirana I da postoje zadace " umjetnosti kao takve" kako bi to Lunacarski rekao jer se ta literatura sada iskusava sumnjama I istinama kao sto se I provjerava u jednoj odlucnoj I najodlucnijoj instanciji: instanciji politickog momenta. Krleza kaze "instanciji praktickog momenta" ali to je u mome slucaju isto. I zato je ta literatura koja "odrazuje" I ta literatura koja ima zadace I koja je realna itd. itd.itd. zapravo jedan elan vital pa nije stoga dekadencija nego smo upravo vitalisti kao I Lunacarski. I Krleza kaze da je ovdje kod Lunacarskoga dat jedan putokaz za knjizevnu smionost, za riziko, za hrabrost, za slobodu I za ritmicki elan novog imaginarnog knjizevnog djela. Ali je onda dijalekticki nadodao kako smo se svi mi tome I takovom djelu nadali ali se ono nije pojavilo. I za Krlezu Lunacarski, sto je unekoliko cudno, predstavlja jednog pisca koji je uz bok Cehovu ali ako je kod Cehova talenat to kod njega nije politicki program a ako je kod Lunacarskog politicki program to nije talenat takve snage koji bi mogao biti umjetnickim formulatorom svoga programa. I ja bih danas rekao da je prava steta sto je tako! Ali se pojavio Gorki dok je Lunacarski ostao publicist, teoretik, propagandista dakle bez vlastitog stvaralackog volumena, pametan I skroman, kritican, prinicljiv, nesebican,nikada se ne koristeci svojim polozajem I svjestan sama sebe I svoje ideje proleterske umjetnosti. Ukoliko umjetnost I literatura "odrazuju" socijalne I politicke tendencije I pravo duhovno stanje jednog drustva i jednog naroda onda je naravno sasvim moguce da Krleza 1935 godine kada bude razmisljao o literarnom stanju medu Slavenima napise kako nam sada ta literatura iznosi na vidjelo mutnu osjecajnost narodnosti I nacionalnosti, uspomene na regimente, na zastave, na ratove, na signale trubama, na uniforme, na davno prosle dane, na karnevale , na snove o tome kako bi na ovom svijetu moglo biti bolje I ljepse, na zene, majke, pjesme, krave, pase, livade, na materijalno stanje koje je bijedno, nepismeno , zaostalo, patrijarhalno stanje koje nam statisticki dokazuje da je sva ova lirika samo jedan teski zamaskirani "odraz" ozbiljne zivotne stvarnosti koja se zove bijeda. A da je tome tako najbolje govori Krleza neposredno nakon rata pozdravljajuci u Akademiji Jeana Paula Sartrea rijecima "Dragi moj Jean Paul"- jer vi ste stigli na izlet k nama u nasu zemlju gdje mi izgradujemo jedan socijalizam na 300 dinara per capita sto predstavlja cijenu jednog relativno jeftinog Borsalino-sesira suprotno jednoj civilizaciji u kojoj su faktori sile I dividenda jos uvijek jedini principi. Vi dragi moj Jean Paul upravo sjedite u velikome udobnome stocu nase Akademije kojoj je mecena bio jedan zenerozni biskup , Akademije kojoj je inteletualni fundamenat svega 17 intelektualaca koji fakat nam tvrdoglavo pokazuje nas socijalni I kulturni razvoj za kojeg svi kazu da je dinamicki. Sve je ovo dragi Jean Paul samo simbolicna slika totalne kulturne mizerije koju nije moguce usporediti sa danasnjim ekonomskim I kulturnim razvojem Francuske I Amerike. Tako nekako je Krleza tada govorio. A tako nekako govorim danas I ja.

zlatan gavrilovic kovac