Kritika integralnog jugoslavenstva

　

　

　

Ispitujuci tako realan doseg Matvejeviceva teoretskoga rada preostaje nam utvrditi kako odsutnost kritickog stajalista spram ozbiljnih teoretskih problema ne moze izdrzati tezinu autorovih prvotnih ambicija. No istinu govoreci nasa kritika- koliko god smo inzistirali na sistematskoj obradi autorovih bitnih teza dokazujuci da prilaz odredenim teoretskim problemima nije posve adekvatan stvari i naposljetku suprotstavljajuci se tom povrsnom razumijevanju koje zatajuje pred svakim povijesno- filozofskim faktom prikrivajuci njenog smisao - nije vise od pokusaja evidencije jednog doista pukog - govorkanja. Ovo bi gorkanje naravno htjelo biti prakticki angazirano, ono kao da bi htjelo razrijesiti neku situaciju, neku zaostrenu dilemu, no cini da ono nije vise od problematicne refleksije kojoj nedostaje smisao bilo kakva, pogotovo principijelna zauzimanja stava. Govorkanje je u slucaju naseg autora samo puko saopcavanje onoga sto je na ovakav ili onakav nacin oskudno napabirceno iz teoretske literature a sto kao odredeni problem nije niti misljeno niti domisljeno pa stoga ne moze ni imati neko pozitivno znacenje.

Kritika ova nema tu ambiciju da ukaze na neki osobiti, centralni sklop problema pred kojim Matvejeviceva analiza postaje nemocnom. Ona samo registrira teoretsko nesnalazenje jednog autora pred niposto slozenim teoretskim pitanjima ali opet pred pitanjima koja su za svaku ozbiljnu misaonu poziciju nezaobilazna. I ukoliko bismo sada htjeli odrediti pravac i granice te kritike tada bi ocrtavanje one karakteristicne slabosti zbog koje autor ne moze izaci na kraj ni s jednim jedinim relevantnim teorijsko-filozofskim problemom - cak i onim elementarnim na koje je filozofija vec davno dala primjerene odgovore- bile one njene krajnje tocke i njihovo sjeciste.

Preostaje nam jos vidjeti kako Matvejevic prilazi temeljnim teoretsko-politickim pitanjima u posljednjem njegovom radu Jugoslavenstvo danas.Od mnostva tu postavljenih tema zbog karaktera njihove teorijsko-politicke artikulacije sto dozvoljava da svaka ponaosob postane predmetom kritike, ogranicit cemo se na one paradigmatske kako zbog nedostatnosti znanstvene obrade tako i zbog potpune teorijske njihove promasenosti.

A) "U naroda kao sto su nasi s historijom koju smo imali i traumama svijesti kakve smo naslijedili gotovo je neizbjezno da se na odgovarajucem stupnju gradanskih sloboda javljaju uza sve ostalo i nacionalizmi:od te nesretne boljke stradaju ponekad najosjetljiviji medu nama noseci je trajno u sebi, predajuci joj se, umiruci s njom"( P.Matvejevic, str. 16)

Historiju nasih naroda tako nam se cini ne mozemo shvatiti naprosto kao historiju nacionalizama . Ukoliko dakle pod apstraktnim pojmom "odgovarajuceg stupnja gradanskih sloboda" mislimo na socijalizam tada valja rascistiti s onim temeljnim pojmovima "nacionalno" i "nacionalisticko". Naime nadasve je opasno i krajnje stetno socijalisticku legitimnost nacionalnih interesa i osjecaja kao i gajenje nacionalnog smatrati nacionalizmom....Nacionalisticko je ono sto mrzi, sto neprijateljuje, sto je prema drugom iskljucivo, nacionalisticko je ono sto interese vlastite nacije namece drugim nacijama, to je ono sto drugo potcjenjuje i sto mrznjom odbacuje. Unitarizam se tek prividno bori protiv nacionalizma na nacin negiranja individualnosti nacija. Opcenito uzevsi mozemo reci da nema nacionalizma bez unitarizma - to su suprotni polovi istog misljenja koje podrazumijeva jednu politicku praksu etatisticke redukcije socijalizma. No subjektivisticko negiranje nacija i centralisticko okivanje drustva kao tendencija koja ugrozava socijalisticki razvoj regresivna je i zbog toga sto inzistira na zahtjevu da se Jugoslavija treba organizirati na jednoj centralistickoj osnovi dakle na osnovi drzavnog prisvajanja viska vrijednosti i drzavnog upravljanja tim viskom vrijednosti. Stoga nema nikakve bitne razlike medu onim sto oznacavamo pojmovima "unitarizam" i "nacionalizam".

B)Pitanje tzv. jugoslavenstva kako je ono tematizirano i eksplicirano u Jugoslavenstvu danas cini se nacelnim promasajem. Zato primjedbe koje slijede nisu samo neko otkrivanje drugacijeg gledista o istoj stvari. Suprotno tome treba pokazati koji su to bitni momenti jednog stajalista koje kani nadvladati tradicionalizam na doista tradicionalan nacin....Interesantno je spomenuti kako nas upucuju neki nasi politicki teoreticari da je ideju integralnog jugoslavenstva zastupao veliki broj nasih intelektualaca. Nama je kao historijski fakat zanimljiv taj rasplet i cinjenica da je ideja integralnog jugoslavenstva nakon iskustava sa Jugoslavenskim odborom od mnogih bila napustena dok ce tek kasnije pristalice politike integralizma pristati na jednu reakcionarnu drzavnu i politicku liniju. Ta ideja ponovno ozivljava neposredno nakon rata zahvaljujuci centralistickom upravljanju privredom i drustvom a javlja se i danas kod zagovornika drzavnog modela socijalizma. Ukoliko je dakle jugoslavenstvo "nadilazenje pripadnosti vlastitoj naciji" i ukoliko je ono vec sada "nacija boljih ljudi" tada jest primjetno da ono sto nam autor nudi kao teoretski i politicki projekat, kao alternativu dezintegracionim procesima u nasem drustvu samo zagovaranje one ideologije koja pociva na uvjerenju da Jugoslavija moze opstati samo ako se konstituira jedna jedinstvena nacija ne videci pri tome da odbacivanje ili negiranje specificnih nacionalnih osobitosti i nacionalnih samostojnosti Jugoslaviju ne jaca nego slabi.... Posve je sigurno da sudbina Jugoslavije ne ovisi o broju onih nacionalno neopredjeljenih vec od spoznaje da put drustvenog razvitka mora voditi uspostavljanju takvih odnosa u kojima udruzeni radnik ovladava dohotkom i preuzima neposrednu odgovornost za tokove cijele drustvene reprodukcije.....

C)Nacionalizmi se kod nas javljaju kao proturjecna pojava drustvenog rzvitka i to kao reakcionaran izazov socijalistickom samoupravljanju kao takva politicka praksa koja radnika hoce ostaviti u najamnom polozaju prema nosiocima drzavnovlasnickog i grupnovlasnickog monopola. Tek sa vlascu radnicke klase nad uvjetima drustvene reprodukcije , udruzivanjem rada stvaraju mogucnosti za iscezavanje pojava hegemonizma , neravnopravnosti i konflikata u medunacionalnim odnosima. Svaka tendencija nacionalne neravnopravnosti kod nas ugrozava i klasne interese radnicke klase a njeni nosioci jesu one socijalne i politicke snage koje osamostaljene u odnosu na radnicku klasu njezinim interesima suprotstavljaju svoje parcijalne interese. Matvejevic ipak stvarima drugacije pristupa....jer kao sto je stagnacija samoupravljanja osnova narastanja nacionalizma tako bas u toj stagnaciji valja vidjeti razloge nedovoljnom "poticaju i saobracanju nacionalnih kultura". Matvejevice kritika nema neke realne snage. Prije je tu rijec o pokusaju da se kroz toboznje teorijsko postavljanje pitanja o nacionalnim kulturama formulira jedan drugaciji stav i drugaciji pogled na karakter prevladavanja centralistickog modela socijalizma u nas. Zato je pitanje nacionalnih kultura tek paravan kako bi se sto je moguce bezbolnije podvrgla kritici ustavna nacela i sam Ustav iz 1974....Matvejeviceva teza doduse eksplicitno ne iskazuje taj smisao da je Ustav posljedica pritiska nacionalizma. No mi ne vidimo bitne razlike izmedu dvije tvrdnje: one prema kojoj je sama ustavna koncepcija federacije posljedica pritiska nacionalista i one upravo citirane prema kojoj Ustav iz 1974 i ustavna rjesnja jesu uzrokom "parceliziranju prostora kulture", "partikularizma", "provincijalizma"- jednom rijecju - nacionalizma.

Sam Ustav nije zamisljen kao akt legitimacije republickog ili pak pokrajinskog zatvaranja vec kao osnova jaceg povezivanja kroz samoupravne forme. U tom smislu valja i shvatiti ustavne promjene kao napor da se osigura odlucujuca uloga radnicke klase i urede nacionalni odnosi na osnovama pune nacionalne ravnopravnosti i solidarnosti. Matvejevic nije shvatio da republika kako je ona definirana u Ustavu nije drzava kojom upravljaju otudeni tehnobirokratski centri moci vec prije svega i iznad svega drzava utemeljena na vlasti i samoupravljanju radnicke klase i svih radnih ljudi.....

Opcenito se cini dda Matvejevic nije uspio teorijski razloziti osnovna pitanja jugoslavenstva i nacionalnih kultura niti je pak uspio primjereno politicki razmotriti prakticka nasa rjesenja u sferi nacionalnih i medunacionalnih odnosa .Stovise, cak i prognoza da smo svjedoci pomaka nacionalnog pitanja "s desna u lijevo" na svjetskoj razini posve je teoretski i politicki neodrziva ukoliko promotrimo sto se kao realno povijesno dogadanje zbiva na svjetskom planu dominacije monopolnog kapitala i njemu pripadajuceg liberalizma i konzervativizma.

Na bilo koji put da se sa Matvejevicem krene .....nema se kuda stici jer nas autor najcesce polazi od lose utemeljenih a to znaci nepromisljenih tek prirucno uzetih ishodista na kojima se onda grade kule u pijesku.

　

　

　

　

KRAJ

　

　

　

　

zlatan gavrilovic kovac