U tišini…pokušavam shvatiti …gdje sam…

Pokušavam shvatiti svoj uzdah…i što me to, toliko vezalo za tebe…

Lutam mislima po prošlosti…gubim se u sadašnjosti …a budućnost mi je…oduvijek bila  tako daleka …

I pitam se…čemu ova krila što ih imam…

Čemu ova krila …kad je tako tijesno oko mene…

Nemam prostora da ih raširim…da  pustim…da me vjetar…nosi…

A ja bi htjela da me vjetar nosi…jer……tamo si …ti…

Tamo mogu letjeti…voljeti…ljubiti i…u toplini tvoga zagrljaja …usnuti…

 

I sad …još uvijek …u tišini stojim…i još uvijek ne znam …gdje sam…

Samo je  uzdah , sada jači nego prije…

I …kao da je sve tješnje i tješnje…i…već polako osjećam i …bol,od pritiska na moja krila… i ta bol … postaje sve nesnošljivija …

Kriknula bi…al me nitko čuo ne bi…i zato …samo zatvorim oči …i tada …vidim nas...

 

 

Tada osjetim tebe pored sebe…osjetim tvoje ruke ,kao onda kad si ih isprepleo oko…mojih grudi…i …shvatim… što me je to toliko vezalo za tebe…

Vezao me…dodir…dodir tvojih riječi …dodir tvojih misli…dodir onoga …što jesi…

Vezao me dodir tvojih ruku…jer…samo one su znale,znaju …i znati će…kako se ljube…kako se miluju…i vole…ova moja krila…

Ova krila što su po prvi put ,upoznavši tebe…poželjela …ostati sklopljena...

Jer…ova krila moja…su …odavno samo tvoja…