„Volim te…

…To je sve što ti mogu reći…

…To je sve što znam.“

 

Ovo su bile njene riječi,dok je sinoć,teških koraka ,odlazila od njega…

On ih nije čuo,jer…ona nije  htjela, da ih on čuje…

Htjela je sa osmijehom sakriti ,koliko joj je,svaki korak,što je dijeli od njega…bolan…

Jer…i sinoć je opet,po ko zna koji put,između njih,ostalo toliko pitanja bez odgovora,toliko nedorečenih misli i do kraja  neispričanih priča…

 

Ona je pokušavala ubrzanim koracima sustići ono podrhtavanje što se zbivalo u njoj…

Mislila je ,ako požuri ,ako brže ode od njega ,da će uspjeti sakriti ,onaj krik u njoj,onaj krik što već duže vrijeme čeka da dobije zvuk…

Ne…nije to krik zbog nečeg lošeg što se zbilo između njih,ili nečeg ružno izrečenog ili učinjenog…Ne…To je krik ,nagomilanih osjećaja ,riječi i želja…koje ona ne može izraziti,niti izreći…jer …previše je toga…između…

 

Ne može izraziti onaj osjećaj zadovoljstva ,što osjetiš kad nekome pripadaš u cijelosti…

…One riječi,koje želiš izgovarati,dok njegove ruke sviraju nepogrešive note po tvome tijelu…

…Onu želju,da se skupiš ,poput uplašene ptice u njegovom krilu…jer jedino tamo osjećaš sigurnost…jer jedino tamo osjećaš ,onaj vječno traženi mir…

 

To je taj krik…koji podrhtava u njoj…koji tutnji… i još uvijek čeka da dobije …zvuk…