Samsara je

život bez početka i kraja
čisti  život u vrtlogu  sjaja

u vječnoj igri svjetlosti i sjene,
tom čudesnom plesu pjeska i pjene

dok čovjek zarobljen  u tijelu
za mrvicu sreće,

za čarobnu Amorovu strijelu,
srcu krade san,

 

 

a onda traži pomilovanje za sebe

jer se izgubio

i svoje srce izdao

pred životom klecao

i nije  osjetio da ga samsara,

čudesni kotač života uvijek vrati

na zelenu Itaku, na početak sna

u luku iz koje je bježao.

Čovjek traži pomilovanje

za sebe jer  sam sebe ne razumije

jer  vjeuje da ljepota postoji

izvan njegova života

u beskraju nedohvatnog, nedosežnog, nestvarnog.

    
 

Začuđen,  zatečen u neznanju,

razotkriven u  žudnji, u čežnji, u strahu

čovjek moli pomilovanje, oprost, zaborav

svojih koraka u mraku

tuđih tuga, boli i prolivenih suza

čovjek moli pomilovanje, a kotač života

na svom vječnom putu

ostavlja tragove neživljenog sna

vječnu buku ukradene tišine

osvetu umjesto oprosta

sjenku njega sama u bespuću tuđine.

 

 

Samsara,
kotač života se okreče u krug,
zalijevan strahom, strašću i neznanjem,
opijen pohlepom.

 

 

Samsara mu  život u pijanstvo pretvara,

pijanstvo koje stoljeća stvara.

Čovjek moli pomilovanje

za dušu koja bespućem luta,

nada se

da će na kraju svog životnog puta

vidjeti bljesak

i da će slobodan i sretan

ujedrit u zvjezdanu luku

i sjediniti u sebi

pjenu i pjesak

 

 

 

svojih neživljenih snova.