„KOŠULJA SRETNOG ČOVJEKA“

 

( predavanje održano u Rijeci )

 

 

Razbolio se neki kralj od nuja, čemera, dosade i osamljenosti. I nije više znao, što bi ma tom svijetu poželio. Kralj je počeo starjeti i venuti. Doglavnici i dvorski savjetnici zabrinuše se i počeše domišljati kako da ozdrave kralja od boljke, koja spopada site i bogate. Nakon dugog razmišljanja i savjetovanja liječnika i zvjezdoznanaca pronašli su lijek, koji je glasio: Kralj će ozdraviti onog časa, kad obuče na sebe košulju sretnog čovjeka !

 

Kraljevi poslanici krenuše u svijet – u potragu za sretnim čovjekom. Propješačili poslanici sela i gradove, obišli imanja i kolibe, i svuda. gdje bi zatekli čovjeka, koji nije izgledao uplašen, namrgođen ili sjetan, pitali su ga je li on sretan čovjek. No, stalno su dobivali niječan odgovor. Svakog je, na ovom svijetu, snašlo nešto zbog čega se je osjećao nesretnim. Jedan je bio nesretan, što nije imao poroda, drugi zato što mu je porod pokosila bolest. Ostali su bili nesretni zbog siromaštva ili što moraju živjeti s ljudima koje ne vole, ili što je volio ljude s kojima ne mogu živjeti…. Sreli su mnoge i provjeravali, da li je itko sretan. Ali svi su bili nesretnici.

Kad su već bili umorni i zdvojni vraćali su se u prijestolnicu i dopre im do uha veselo pjevanje. Pred jednom malom kućicom vidješe čovjeka, gdje sjedi na suncu i pjeva. Upitaše ga za razlog njegova veselja. „ Nemam nikakva razloga,“ odgovori čovjek, „ja pjevam naprosto zato što sam sretan.“ Kad su to čuli kraljevi poslanici klicali su od sreće te se strčaše na čovjeka, da mu brže – bolje skinu košulju. Ali gle ! Na sretnom čovjeku nije bilo košulje !“   ( Iz knjige Vesne Krmpotić: „Košulja sretnog čovjeka“)

Još u davna vremena ova se  je priča  nalazila u školskim udžbenicima. Nitko ne zna tko je njen autor. Našao sam je također u knjizi Vesne Krmpotić.

U ona vremena kad je čovjek napuštao špilje i počeo poduzimati prve korake prema civilizaciji, i kad se u njemu razvila početna sklonost za mentalnim i duhovnim razvojem. Nebeski je svijet na naš Planet poslao u inkarnaciju pojedince i inspirirao ih da, preko priča i mitova, prenose ljudima znanje, koje će poticati  njihov razvoj. Priče su, na skriven način, prenosile velike istine o svemiru i čovjeku. To su znanje shvaćali i otkrivali samo prosvijetljeni, ali svi su, posebno djeca, hranili svoje duše sa energijama koje priča prenosi.  Energije priče hranile su i budile ljudske duše. „ Priče su napisane da uspavljuju djecu i da bude odrasle ljude“  Postojale su također priče koje su imale snagu također liječiti ljude. Priče i mitovi su se stoljećima prenosili. Tek u 20. stoljeću znanost je počela otkrivati velike istine, koje su sadržane u pričama.

 

Posebnu funkciju prosvjetljenja i posvećenja imaju Biblijske priče, kao i priče Islama i Hinduizma. Te priče ni danas ne bi smjele nedostajati u školskim udžbenicima. Malenoj djeci trebaju biti doslovno prenošene bez interpretiranja. One bude i energetiziraju dječje duše. Tek u srednjim školama i na studiju treba nastojati interpretiranjem iznijeti i objasniti unutarnje, sakrivene istine.

Psiholozi smatraju, ako dijete nije u svom životu čulo cjelovitu priču o Josipu Egipatskom

 ( sadržana u Bibliji, a još detaljnije u Islamu) ono će biti blokirano u svom duhovnom i moralnom razvoju.

Pošto su riječi priče energetizirane stoga treba doslovno prenositi cijeli njezin tekst, da slušatelja dohvati energetska cjelina priče. Zato je uspješnije cijeli tekst cjelovito čitati, a ne samo prepričati.

 

Dugo sam tražio istinu kod  filozofa i znanstvenika, kod Aristotela, Sokrata, Tome Akvinskog, Quwardinija, Karla Rahnera i mnogih drugih. Ustanovio sam, da oni postavljaju samo velika pitanja o životu, ali ne nalaze odgovore. Oni skupljaju  kamenje hipoteza, ali ne naleze kruh istine. Često puta njihove su teorije samo intelektualno „onaniranje“ i njihova  istraživačka sinteza glasi: „ Ne znamo i ne ćemo znati !“

 

Najdublje i najistinitije odgovore na naša temeljna pitanja o Bogu, čovjeku i svemiru nalazimo u mitovima, bajkama i pričama. Ono što će vam o čovjeku – njegovom porijeklu, njegovoj sudbini i njegovoj kozmičkoj odrednici reći Andersenova priča o „ Ružnom pačetu“  ne ćete naći kod nijednog znanstvenika.

 

Koju poruku i koju istinu skriva u sebi priča o „ Košulji sretnog čovjeka“ ? 

 

Košulja je  samo odjeća, vanjština, materija. Poruka je: ne tražite niti Boga, niti istinu, niti sreću u svijetu vanjštine, u nečemu izvan vas, u materijalnom svijetu. To je kriva adresa ! To je iluzija. Sve je to „maja“ kaže Bagavatgita.  Sreću i Boga tražite u sebi, u svojoj nutrini. Sreća i bogatstvo nije u onom što imaš, nego u onom što jesi !  BITI i IMATI !  Čovjek nema ono, što posjeduje, nego samo ono što je darovao i što jeste !  Sreća nije u odnosima nego u unutarnjem stanju ličnosti. Sreća sretnog čovjeka nije u njegovoj košulji, nego u njegovoj ličnosti, u njegovom srcu. Ni Boga, ni sreću ne traži izvan sebe nego u sebi.  U tebi je prisutan božanski, vječni potencijal. Smisao tvog postojanja je u tome da  otkriješ i razviješ  u sebi postojeću božansku iskru .

„ Ljudsko biće potječe od jedne jedine energetske čestice.“ To je božanski energetski potencijal, koji se kao mikro – čip prenosi  u utrobu majke i omogućuje razvoj embrija. Mi počinjemo život kao mikro energije i slijedeći svoj put evolucije razvijamo se u makro energije. I tako postajemo ljudskim bićem. Najprije je slijedio proces razvoja energije, zatim razvoja stanice i nastanak ljudskog bića. Kao ljudsko biće, slijedeći  etape evolucije i reinkarnacije, uključeni smo u razvoj svijesti, savjesti i logike. Tek razvojem i integriranjem ovog trojstva postat ćemo istinsko ljudsko biće. Tek nakon dugog procesa razvoja  iz  ružne kukuljice razvit će se divan leptir, i iz  „ ružnog pačeta“  nastat će „ prekrasan labud.“  Tek tad ćemo sići sa križa i uputit se prema  USKRSNUĆU i Brdu UZAŠAŠĆA.  To je naša kozmička odrednica !  Tko ovaj zakon života ne shvaća i ne prihvaća  taj  ne može biti nikome učitelj. Oni koji još spavaju i još se nisu duhovno i mentalno probudili njihovo vrijeme buđenja još nije došlo.  Kad je Gagileo Galilej  shvatio i učio, da je zemlja okrugla bio je , za ondašnje  „učenjake“,  smatran luđakom, koji treba biti spaljen. Prošlo je više od 100 godina nakon Galijea još uvijek su, oni koji su u njegovo učenje vjerovali, bili vođeni na lomače.

Sve svete knjige a posebno Biblija govori o „duhovnim slijepcima“ i o onima koji su „ duhovno gluhi.“  To je stupanj svijesti na kojem se još nalaze mnogi ljudi. Duhovni slijepac ne zna istinu  o svom porijeklu, o smislu svog postojanja kao ni o svom konačnom životnom cilju.  Njegova svijest još nije razvijena  njegov duh još nije antena, koja hvata informacije o životu s onu stranu groba. Njegova misaona domena završava tamo gdje završavaju njegovih pet osjetila.

 

Nekada se je na našim prostorima pojavio film  „ Sakupljači perja.“  Film je postao vrlo popularan i u svijetu.  On je, na jedan duhovit način, obilježio svijest  i mentalni stupanj prosječnog Balkanskog čovjeka.  On je sakupljač „ perja.“  i „ igračaka“ koje mu život pruža.  On se je identificirao sa svojom bijedom, siromaštvom, truljama i čergom… i on nije sposoban ništa poduzeti da izmijeni svoj egzistencijalni status. On može samo pjesmom i tamburicom donekle ublažiti  svoju bijedu i tugu.

 

Duhovno slijep čovjek ne poznaje i ne vrednuje moralne i kulturne vrednote.  Za njega riječi  moral, karakter, poštenje  nisu značajne riječi. Oni ne znaju što znači biti slobodan čovjek, jer su navikli biti robovi svojih strasti i poroka.

Žena je pušač. Status njenog življenja je robovanje poroku. Kad se jednom probudi njena svijest i kad bude aktivirana njena savjest, ona će početi razmišljati o onom što čini i čemu je sklona. Ona će se pitati: je li to što ja činim dobro ili loše ? Probuđena savjest je optužuje, svijest i logika to potvrđuju i ona odlučuje ishoditi stanje slobodnog čovjeka, koji ne će robovati nikakvom poroku. Taj proces u čovjeku ne može uslijediti sve dok duhovno spava i dok je duhovno slijep. Njemu je sve svejedno, jer on nije sposoban svoje čine klasificirati nego ih doživljava indiferentno. Tek probuđen i duhovno prosvijetljen čovjek počinje kvalificirati sve što misli, što želi i što čini.  Njegova sljepoća je njegova zapreka da u svom bližnjem vidi nešto drugo osim takmaca i neprijatelja.  „ Bližnji – to je pakao“ rekao je Sartre.

 

Promatrajte kako većina ljudi doživljava svoje bližnje :  on je glup, on je ružan, on je debeo, on je malen, on je ćelav, on je siromah, on je nesposoban, on  je pijanica, on puši, on je peder, ona je kurva. On je konj, ona je guska, on je vol, ona je krava. Naš je jezik neobično bogat, da izrazi naše negativne doživljaje naših bližnjih. Našim doživljajima uvijek prethode naše misli.

Naša duhovna sljepoća  sastoji se u tome,  što ne poznajemo jedan značajan zakon, koji glasi: „ Bližnji je naše zrcalo !“  A ovaj zakon kaže, da mi reagiramo kod naših bližnjih samo na ono, što se nalazi u nama. Ono što nas na njima smeta to je samo ono, što reflektira naša nutrina. Kad u nama ne bi postojala ona tipka, koja reagira na smetnju koju uočavamo, tad ne bismo  tako negativno reagirali.

 

„ Ljudska su bića iskre Boga formirane od materije stvorene unifikacijom atoma. Događaji na koje nailazite i koji vam izgledaju negativni, samo su ispiti koji vas pripremaju za više dimenzije…“ (K.Z. 47,467)

Mi živimo na različitim stupnjevima razvoja. Jedni se nalaze tek embrionalnom stadija svog razvoja. Jedni su tek u osnovnoj školi i uče pisati i čitati. Jedni se spremaju za maturu, drugi svladavaju zadatke za diplomski ispit. Zato nam se život na ovom Planetu čini , da je kaos.

Jedni su još gliste iz kojih će se tek jednom razviti lijepi leptir, drugi su „ ružno pače“ iz kojeg će se razviti „ prekrasni labud.“   Da, „mi smo svi ovdje došli iz istog razloga, da se razvijamo i da odrastemo.“  Da nam odlazak iz ovog života bude diplomski ispit i da pođemo u više dimenzije života, gdje nema ni rađanja ni umiranja.

 

„ Čovjekov je razvoj put od divljaka do mudraca i sveca.“

 

Nebeski autoriteti, koji nam preko svojih današnjih glasnika prenose nove istine, kažu: „ Sva vaša iskustva služe tome, da se postigne slijedeća viša dimenzija i da u sjemenu svoje duše otkrijete i razvijete svoju božansku esenciju.“  (K.Z. 48,481)   „ Mi postižemo svoj razvoj svladavanjem suprotnosti.“  To je smisao prastarog simbola, Davidovog grba, kojeg je kao kralj nosio na svojim prsima:    V   U  ovom simbolu krije se sve znanje o čovjeku i svemiru.

 

„ Mi zapravo stvaramo sami sebe ! Bog je stvorio sjeme duše i u njega kodirao sve božanske osobine. Naša je dužnost, da na svom dugom putu evolucije to otkrijemo i razvijemo.“ (K.Z. 18)

 

Kao što je u svakom  komadu drveta prisutna vatra i svjetlo, tako je i u čovjeku prisutno svjetlo božanske iskre. Iz drveta će šiknuti svjetlo plamena, kad ga potpališ sa vatrom. Tako će jednom, kad dođe tvoje vrijeme, iz tebe zasjati svjetlo božanske iskre. Mnogi su još uvijek ugašene svijeće. Ali jednom će se iz ružne čahure razviti divan leptir i iz „ ružnog pačeta“ prekrasan labud.

Kad sretnete čovjeka, koji vam daje dojam sirovog i surovog divljaka, koji ne vrednuje nikakve moralne ni kulturne vrednote, kojem je smisao života samo „ pijančiti“ i „ bitančiti“, tad se zagledajte dublje u njegovo lice i konzultirajte se sa spoznajnim snagama vaše nutrine. Na ekranu njegova lica uočit će te da i on ima dušu, čija dubina nema kraja. I u njemu gori težnja za životom, i on bi želio biti od nekog voljen, pohvaljen, pozdravljen i prihvaćen. On životari, jer još ne zna, što je život.  Kad jednom shvati „ kako je živio besmislen život“ to će biti znak njegovog buđenja. Njega njegova sudbina tjera tim putem  do prosvjetljenja. Jednom će uslijediti i njegovo „ skidanje s krža“,  i tad će se i on uputiti prema „ uskrsnuću i uzašašću.“  I jednog će dana „ ružno pače“ postati „ prekrasan labud.“

 

Ako ste u svom životu uvijek suočeni s ljudima, koje doživljavate negativno, tad je to vaš poziv da trenirate ne osuđivati ih i ne mrziti . Mi se odgajamo, razvijamo i učimo pomoću čovjeka. Trenirajte vaš negativni doživljaj ljudi neutralizirati tako, da svoj negativni osjećaj zaustavite već na području vaše misli. Ne dopustite, da vaša misao prijeđe u vaše riječi, a vaša riječ neka ne postane vaše djelo. Vaše su  misli i riječi energije, koje se uvijek vraćaju k vama. Stari mudrac Seneka preporuča: „ Budi strog prema sebi i imaj razumijevanje i suosjećaj prema drugima.“

Poznati mladi duhovni učitelj Bruno Šimleša kaže: „ Voda je tu, ali ti moraš naučiti plivati.“ i upozorava da je  „važno učiti sretno živjeti.“  U protivnom, upozorava nas  Knjiga Znanja, da ćemo „ morati hodati stazom, koja se mora prepješačiti.“

 

Za bolje razumijevanje čovjeka treba znati istinu koja kaže: „ Bog spava u kamenu, diše u biljci, sanja u životinji, a budi se u čovjeku!“

 

Negativnosti oko nas i sudbinski udarci koji nas pogađaju, šokiraju nas zato, jer ne znamo zašto se to pojavljuje. Postoje čini i doživljaji dobrote, koji nas fasciniraju, ali dobrota ima također svoju suprotnost u formi zla, koje nas zgražava. Kao što svjetlo ima tamu kao svoju suprotnost, tako dobrota i ideal ima svoju suprotnost u zločinu.  Stvoritelj je zamislio život kao  „ drvo, koje rađa dobre i loše plodove.“ Na tebi je da odlučuješ koje ćeš plodove brati i jesti.

Najvažnije je shvatiti i prihvatiti životni zakon koji glasi: „ Život nije zadatak kojeg treba riješiti, nego tajna koju treba iskusiti.“ Tko ne shvati i ne prihvati ovaj zakon, taj mora živjeti život očajnika. U tom neznanju i ne prihvaćanju sudbinskih udaraca mnogi su prisiljeni živjeti tako „ da oplakuju svoju prošlost, proklinju sadašnjost i strahuju pred budućnošću..“

 

Tek kad proširimo svoju svijest i kad shvatimo razloge sudbinskih udaraca počet ćemo neutralizirati ono, što nas pogađa, što izaziva suzu u našem oku i što nam oduzima radost u srcu.

Novo objavljujući Bog našeg vremena prenosi nam objavu  koja kaže: „ Nikada ne zaboravite, da su vaši životi, na Mojoj Planeti, vrsta životne škole za vas. A ovo je jedna od najvažnijih tajni koju vam otkrivam: Vaš razvoj će se nastaviti sve dok me Vi ne otkrijete i ne dosegnete unutar beskraja. A onda ćete se ujediniti sa Mnom i šetati Mojim svemirom, koji nema kraja… I Vi ćete jednom također sami stvarati nova bića.“ ( K.Z. 47,476)

 

Za mnoge ljude ovaj život nije škola, gdje se uči i stiče znanje, nego je „zatvor gdje se treba odslužiti dosuđenu kaznu,“ jer čovjek mora žeti ono, što je posijao.

 

Promatrajte život i živote ljudi oko vas. Promatrajte obiteljske, financijske i kulturne okolnosti u kojima se pojedinci rađaju, tad ćete ustanoviti, da je već samim rođenjem jednima određeno da budu mučenici, drugi sluge, treći učenici ili učitelji. Svi mi, na svom kozmičkom putu, moramo proći kroz ove faze života. To su neminovne etape života, koje se ne mogu izostavljati niti preskočiti. Jedan zidar, jedna majka domaćica prvenstveno je tu, da služi, a još ne da uči.

 

Jedan mudar princip kaže : „ Budi učitelj onima ispod sebe, budi učenik onima iznad sebe i budi suputnik onima, koji su tebi jednaki.“

 

Shvatimo, da naš život mora biti borba, da bismo mogli „ doživjeti trijumf pobjednika.“

 

Štogod u životu želite postići morate uložiti napor. Na putu našeg razvoja mi moramo skusiti također razdoblja „ prinošenja žrtve.“ To važi i za životinje.

Prmatrajte život ! Uočite kako biljni svijet prinosi žrtvu i daje život, da bude hrana višim oblicima života. Manje životinje daju svoje živote i bivaju hrana višim bićima: ovca prinosi žrtvu da nahrani vuka, jelen prinosi žrtvu svog života, da nahrani lava i tigra. Kolike životinje prinose svoje živote za hranu ljudi. A sami ljudi moraju također „ prolijevati znoj za zemlju, suze za svoje bližnje i često krv za svoja uvjerenja, svoje ideale i svoju domovinu.“

 

Svi smo se mi, kao i životinje, dobrovoljno odlučili za naše životne putove, koje svladavamo radi našeg  razvoja. Potom će doći razdoblje služenja i razdoblje učenja.

 U najnovijim objavama duhovni autoriteti nam objašnjavaju naše putove i kažu: „ Vi ste na dužnosti, kako na polju zadovoljstva tako i na polju patnje. U svakom dahu vi ste na dužnosti. I vi morate učiti svladavati krivine.“ ( K.Z.. 47,467)  i zapamtite, kaže se dalje: „ razlog zbog čega su vam namijenjeni ovi napori, na vašoj Planeti, jest u tome da bismo vas jednom vidjeli ovdje među nama.“  (K:Z. 37,368)

 

Mnogi se , na svom dugom putu razvoja, nalaze u onoj fazi kad moraju podnositi i iskusiti sudbinu „ ružnog pačeta“. Nemojte ovu priču  smatrati besmislenim proizvodom ljudske mašte. Čovjek ne može ništa izmisliti, tako nešto ne postoji u svemiru. Ova je priča  poruka i pouka o velikim istinama o čovjeku, o njegovom životnom putu i njegovom cilju.

 

Ružno pače analizira svoj život i kaže :  „Tako sam ružan da me ni pas ne će ugristi..“ Njega su lovci progonili i na njega pucali. Protiv njega je bjesnila oluja i vjetar… Slijedila je prijetnja od gavrana, patke su ga kljunom štipale, kokoši kljucale, djevojka udarala nogom…, pio je mutnu i prljavu vodu. Podnosio je jade i nedaće ! On ne može nesti jaja kao kokoš niti presti kao mačka… zato ga svi odbacuju…

 

Ali jednog dana „ružno pače“  ugleda divne labudove, koji ga opaze i pohitaše prema njemu. Kad je vidio njihovu ljepotu reče im: „ ubijte me !“  i prignije glavu,  očekujući smrt. U bistroj vodi ugleda vlastitu sliku: gle, on ne bijaše više nezgrapno pače, ružno i gadno, već je postao labud !  Rekoše mu : „ Ništa ne smeta rodiš li se i pačjem gnijezdu, samo ako se izležeš iz labuđeg  jajeta !“   I  „veliki labudovi plivahu oko njega i kljunom ga milovahu.“

A djeca govorahu : „ Eno novog labuda, on je od svih najljepši !“   Nije znao što bi od sreće.

 „ Stari labudovi pred njim prigibahu glavu.“

„ Prije su ga zbog ružnoće proganjali i prezirali a sada odasvud čuje, da je najljepši…“ I on reče: „ Dok sam bio ružno pače o velikoj sreći nisam mogao niti vjerovati niti sanjati.“

 

Kad slušam pitanja koja mi slušatelji postavljaju i kad čitam pisma u kojima me ljudi izvještavaju o njihovim sudbinama  uvijek mislim na priču o „ ružnom pačetu.“  Koliki su osuđeni nositi težak križ i pod njim padati. Koliki su ismjehivani, podcjenjivani, omalovažavani, nepriznati i neprihvaćeni… To je njihov put, takva su iskustva njihova sudbina !  Na dugom kozmičkom putu doći će jednom vrijeme kad će snage razvijene duše i njena intuicija naslutiti silazak s križa i dolazak  uskrsnuća i uzašašća.  Postoji u židovskoj Bibliji  (Kabala) jedna anegdota koja govori, kad je Adam morao napustiti raj i poći na zemlju, da nastavi svoj planetarni put razvoja, da mu je pritrčao jedan anđeo i šapnuo : „ Bit ćete kao Bog !“

Tko je shvatio metafizičku pouku Andersenove bajke, taj će shvatiti da je Bog naš kozmički identitet, da je u nama božansko sjeme, koje će jednom proklijati.  Mi potječemo od Boga, mi smo rođeni iz  „ labuđeg jajeta.“  Mi ne vjerujemo u smrt nego u život, jer smrt je  „ proslava života i povratak kući. !“