Tin Ujević

HYMNODIA TO MOU SOMATI- pjesma mom tijelu

O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
tvoju visinu, dužinu i širinu,
u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo vječito, virovitu dubinu.

To što spaja te tri crte znači: Vrijeme,
četvrtu od protega u kojima se život kreće,
i jadnu zbilju stvaranja: ljudsko sjeme
po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće.

O moje tijelo! I ti si čestica eterskoga mesa,
a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kosti;
ne slavim te — no u tebi su i zvijezde i nebesa,
prah zemlje, sjaj sunca; sav život, pun i prosti.

    

 

  Za svjesnu spoznaju tijela i njegovih pokreta, svaki čovjek posjeduje osjetila, male senzore rasute u dubini tijela.
Svaki pokret, za svoje izvođenje, treba vrijeme određeno ritmom pri čemu razlikujemo faze njegovog početka, trajanja i kraj. Kad je pokret završen, njegovi tragovi ostaju zabilježeni u pamćenju ili kao vidljiva promjena oblika prostora kroz novi položaj tijela ili njegovih djelova.

   

 

Unutar svoje dinamosfere se tijelo može pokretati na različite načine, može je koristiti cijelu ili samo njene dijelove održavajući i gradeći pri tome harmoniju svog osobnog prostora koji se u nekim filozofijama naziva aura.
Po zakonu napinjanja i opuštanja mišića, koristeći njihove urođene reflekse, te služeći se savršenom osjećajno pokretačkom kontrolom pokreta i savršenstvom organizacije rada našeg mozga, tijelo postaje jedinstveni artikulirani pokret. Pokret je živuća arhitektura tijela.
Spoznaja pokreta ne znači, samo svijesno mjenjanje položaja tijela i njegovih djelova u prostoru, nego spoznaja mjenjanja njegovog cijelog stanja. Izrastanje pokreta u prostor trebamo doživljavjeti kao vječno nastajući, dinamički proces kinetičke energije.  

 

Prožimanjem tijela i pokreta s prostorom ostvarujemo harmoniju u svojoj dinamosferi u kojoj tada vlada dinamička ravnoteža svih naših stanja i svojstava. Tada osjećamo i ljepotu postojanja jer tada smo sljubljeni s prirodom iz koje smo nastali i uistinu postajemo njen dio, mala samorazvijajuća ćelija u beskrajnom univerzumu.

Koreografija pokreta

 

Često promatram slučajne prolaznike na ulici, ljude koji stoje u redu pred blagajnama, na šalterima, ljude koji sjede u restauranima i primjećujem nekorektnost njihovih pokreta. Ponekad se priupitam što li se sve krije u dubini njihovih duša, koliko tajni prikriva ukočenost njihovih zglobova, što li se krije u napetosti njihovih mišića, koji strahovi pritišću njihova ramena, koje tuge zakrivljuju njihove vratove, grče dlanove, skraćuju disanje.  

 

 

    Pri druženju s prijateljima često se uhvatim kako nesvjesno analiziram njihov pokret i njegovu primjenu pri obavljanju dnevnih aktivnosti. Divim se njihovom nastojanju da se slijedeći dobar odgoj, onu tihu i dobronajmjernu pedagogiju naših roditelja, korektno ponašaju. Tada otkrivam u mnogima "zaborav svjesnoga bića". Njihov zaborav mi dokazuju njihovi pokreti izvedeni iz navike o kojima nitko od njih više ne razmišlja svjesno, dapače smatra ih nebitnima za kvalitetu života.
Iako po mišljenju mnogih nebitne, od svijesne spoznaje "zaboravljene", te navike ostaju pohranjene u katalozima za motoričko pamćenje i nesvjesno prisutne u svakodnevici. Iz njih s vremenom proizlazi nepravilno držanje tijela i nekorektni pokreti koji više ne stvaraju dovoljno prostora i pri tom se smanjuju, postaju polovični i s vremenom postaju nove još ružnije i nedjelotvornije navike.

 

Nekada poželim nacrtati koreografiju jedne takove zajednički provedene večeri pa tu skicu pokazati umjetniku pokreta i zamoliti ga da nam to otpleše. Mislim da bi to, što bi vidjeli sličilo na prastare crteže bez perspektive i sve bi se odigravalo u samo dvije dimenzije s nagomilavanjem prekinutih pokreta, iz uvijek manjih prostora oko zglobova, pokreta koji svojim nepotrebnim nagomilavanjem, jedan drugoga guše.
Četvorodimenzionalana samomobilizacija je u isto vrijeme i koreografija svakodnevnog pokreta, dakle jedan od puteva ka njegovom umijeću. Nemojte me doslovno shvatiti, ja vas ovom misli ne pozivam na crtanje pokreta i striktno izvođenje nacrtanog, nego vas još jednom upozoravam da je svaki, pa i najmanji pokret vašeg tijela izraz vaše svijeti o njemu i zrcalo vašeg unutarnjeg stanja.  

  

 

Ponukana istinom o zrcalnim neuronima u našim glavama  pozivam vas da shvatite svoj život kao veliku gala predstavu modernog plesa u velikom svjetskom teatru i da postanete plesač svakodnevnog pokreta.
Filozofija djetinjstva neka vam bude osnova iz koje ćete crpiti svoje istine i nastojati ostati ono spontano dijete u pokretu i onda kada vas pritišću brige i kada vam se pričinja da ste stareći postali sve nepokretniji.  

 

 

    Pozabavite se "zaboravom svjesnog bića" u sebi, osvjestite onu "muku i znoj" koji ste prolili učeći puzati, ustajati se savladavajući silu teže, prisjetite se nespretnosti prvih koraka, a onda trčanja za loptom, preskakanja užeta, igre kauboja i indijanaca i prvog tanga pri kojem ste otkrivali i plesača u sebi. Koreografirajući svoj svakodnevni pokret vi ćete uistinu ostvarivati i njegovo umijeće i to bez gubitka dragocjenog vremena.
Čitajući ove retke pokušajte se prisjeti svojih jutara kada još sneni, poluotvorenih očiju ustajete iz kreveta i nesvjesno se valjate do kupaonice. Nazovimo to koreografijom jutra, jer ona je isto, iako vi to možda smatrate nebitnim, nesvijestan, ali bitan dio naše svakodnevice i svakodnevnih pokreta.  

  

Vi se budite, ustajete iz kreveta još mučeni strahovima noćnih mora i zgrbljeni od spavanja u embrionalnom položaju, ne razmišljajući o pokretu odlazite u kupaonu. Svaki pokret je bolan i vi mislite da je tome razlog starenje. To je osnovna zabluda u kojoj živite, jer starenje nesmije biti uzrokom gubitka osnovne pokretljivosti vašega tijela.   Istina je da mi stareći prestajemo biti virtuozi u natjecanjima na sportskom polju, prestajemo težiti uvijek bržim i brojnijim pobjedama ne teniskom igralištu, ali prirodni svakodnevni pokret bi trebao cijeli naš život zadržati svoj ritam i dinamiku.
Nespoznavajući tu istinu vi pogureni, ukočenih stopala ulazite u kupaonu i stajete pod tuš. To je tako i tako vrijeme koje koristite za higijenu tijela, iskoristite ga i za higijenu njegovih struktura.
Da bi vaše buđenje i pripremanje za radni dan prestalo biti nesvjesno izvođenje pokreta iz navike, pokušajte jedno jutro osmisliti nekom pričom o vama samima. Potražite u vašim zrcalnim neuronima neku sliku u kojoj ćete vidjeti vaše tijelo u pokretu, postanite u mislima dio te slike, oživite je svojim ritmom i dinamikom i gledajte sebe u pokretu svojim unutarnjim očima. Slika do slike će u vašoj svijesti napraviti crtani film u kojem ćete vi biti glavna figura. 

  

Misaona slika buđenja

   

 

 
Probudivši se još se u krevetu rastegnem zamišljajući da je moje tijelo dugačka zmija koja, pokrečući svoje kolutove, puže po pijesku. Na taj način već prije ustajanja, osvješćujem malene kuglice oko zglobova kralježnice i širim svoju dinamosferu, oslobađam si prostor u kojem ću početi dan.  

 

 

Kada ustanem, moje tijelo postaje breza na vjetru koja raste ka suncu i ja rastući odlazim u kupaonu. Stojeći pod tušem zamišljam da je moja zdjelica vodoskok iz kojeg suklja umjesto vode životna energija, a vodu koja se kotrlja tijelom zamišljam kao valove i čestice te enrgije.   Tada tijelo uistinu gubi svoje čvrste oblike i ja osjećam svakim udahom novu duljinu leđa i širinu prsnog koša, još jednom spoznajem kuglice oko zglobova između kralježnice, prsne kosti, rebara i njihove male pokrete.   Stopala postaju gumeni čamci na vlažnom dnu kade. Voda koja se slijeva nogama se pretvara u more i ja osjećam titranje u mišićima stopala na kojima balansiram i uspostavljam vanjsku i unutarnju ravnotežu.

 

 

  Dok tijelo mažem gelom za tuširanje dlanovima osjećam sve njegove zavijutke i izbočine, spoznajem duljinu ruku, nogu, vrata, trbuha i osjećam širnu lica, čelo, bradu. Kada zatvorenih očiju ponovo osjećam kako se kapljice vode kotrljaju tijelom sjedinjujem svoju unutarnju i vanjsku ravnotežu, tijelo postaje ponovo trska, ali ovaj put na kiši i raste ka nebu, a ja osjećam kako glava gubi težinu i lebdi nad tijelom. Pri brisanju ručnikom pokušavam istrljati kožu, da bih je kasnije tako dobro prokrvljenu lakše namazala losionom za tijelo. Cijeli ritual higijene traje pet minuta, ali to sigurno nije izgubljenih pet minuta.   Pranje zuba i šminkanje koristim da stojeći na cijelim stopalima stabiliziram zdjelicu, vodoskok iz kojeg sada suklja još više energije, i rameni pojas koji postaje rastežući okrvir oko slike ramena, da bi pokreti ruku uistinu polazili iz ramenog zgloba, a ne iz prsne ili vratne kralježnice. Gledam se u ogledalu i pokušavam u tih par minuta osmisliti uspravan stva tijela za cijeli dan.
Dok perem zube ja u isto vrijeme opuštam i moje žvačne mišiće koji su se spavanjem poprilično skratili. Dok četkica nošena, laganim pokretima iz ručnog zgloba, klizi zubima ja pokrećem čeljusni zglob u svim mogućim pravcima, rastežem i skupljam usnice, otvaram i zatvaram oči.

    

 

  Nanoseći kremu na lice ja zamišljam da me dodiruje anđeo čuvar koji kožu oživljava eliksirom vječne mladosti. Zrak oko mene postaje more i ruke tada plutaju njegovom površinom nošene nevidljivim gumenim obručima.

 

 

  Na kraju širim ruke i dodirujem liniju Leonardove kružnice, zatim liniju kvadrata. Zamišljam tijelo kao pentagram, a oko mene se uvijek zatvara kugla u kojoj se počinjem osjećati ugodno. Svakim svjesnim udisajem je širim, a izdisajem sužujem.  

 
Prsna kost je brod koji uplovljava u luku mojih snova uz pomoć rebara koja se pokreću kao vesla. Kormilar je misao i želja da uistinu spoznam te pokrete koji proizlaze iz svjesnog udisaja i izdisaja.
Pokušavam te tri minute pred ogledalom pretvoriti u ispovjest tjela slici u ogledalu, otplesati misaoni jutarnji tango da bih osjetila lakoću pokreta u stopalima, koljenima kukovima, zdjelici, kralježnici, ramenima i zglobu glave.
Slične misaone slike me vode u pokretima pri kuhanju prve jutarnje kave ili čaja, pri odlasku na posao, pri obavljanju svakodnevnih zadataka, pri odmoru, čitanju, pisanju, slušanju i razgovaranju, pri gledanju televizije, predstave u teatru i konačno ponovo pri odlasku na spavanje.   Sjedinjujem pokrete, kojima se služim da bih pravilno funkcionirala u radnom danu, s misaonim slikama, pokušavam u svaki pokret ritmom sjediniti prostor i vrijeme i tako nikada ne gubim vrijeme za održanje strukturalne higijene tijela.

 

Koreografija svakodnevice, slično koreografiji klasičnog baleta i plesa, vječno teži nadopunama i ispravkama i s malo osobne kreativnosti može postati ugoda i ljepota pokreta, dio estetike svakodnevnog komuniciranja, prvo sa samim sobom, a onda s okolicom u kojoj živimo.