Kišni vjetar otvara vrata

Sanjajući grčeve u svom srcu,
Pitala je u snu, i između dva sna:
"Što bi za mene bila milost, i zašto ja to tražim?"

U njenom srcu su se otvarale dveri,
Kišni je vjetar zavijao preko praga,
A krošnje ječale, gore, pod njenim koracima.

Sanjajući o putu što se penje
do puteva što se križaju na nebu,
Stresla se u snu i zajecala između snova:
"Koliko milja, koliko dana, koliko godina?"

Sunačane pruge
Ispisale su jutru neko ime na podu.
Pokušala je pročitati to ime, ta slova.
"Vjetar zavija kroz vrata" reče ona
"Put ide širom neba" reče ona
"A noć neće nikomu reći koliko milja, koliko dana, koliko godina."

Karl Sandberg

Mnogi ljudi se bude izmučeni ružnim snom, ustaju iz kreveta još zgrbljeni i zgužvani od spavanja odlaze u kupaonu. Taj ritual ljudskog buđenja je sličan i usporediv, no o njemu se rijetko govori i piše. Zaustavimo se u mislima u tom trenutaku između sna i jave.
Pri našem naglom ustajanju iz kreveta je skoro svaki pokret bolan i ljudi jednostavno vjeruju da je tome razlog neizbježivi proces starenja.
To je osnovna zabluda u kojoj mnogi žive, jer proces starenja nesmije biti uzrokom gubitka osnovne pokretljivosti našega tijela.

Istina je mi stareći prestajemo biti virtuozi u sportskim natjecanjima, prestajemo težiti uvijek bržim i brojnijim pobjedama na teniskom igralištu, ali prirodni svakodnevni pokret bi cijeli naš život trebao zadržati svoj obim, oblik, ritam i dinamiku.

Nespoznavajući tu istinu mnogi, zbog bolova, pogureni, ukočenih zglobova ulaze u kupaonu i staju pod tuš.
Naš svakodnevni boravak u kupaoni je tako i tako vrijeme koje koristimo za higijenu tijela, pa iskoristimo ga i za higijenu svih njegovih struktura.
Da bi naše buđenje i pripremanje za radni dan prestalo biti nesvjesno izvođenje pokreta iz navike, pokušajmo jedno jutro osmisliti nekom pričom o nama samima.

Potražimo u našim zrcalnim neuronima neku sliku u kojoj ćemo vidjeti naše tijelo u pokretu, postanimo u mislima dio te slike, oživimo je svojim ritmom i dinamikom i promatrajmo sebe u pokretu svojim unutarnjim očima. Slika do slike će u našoj svijesti napraviti igrani film u kojem ćemo mi igrati glavnu ulogu.

Neka ljubav koju smo noću sanjali bude moto našeg buđenja. Evo mog sna.

Imala je kovčežić
s miliun rumenih šalova za njega.
Davala mu ih je
jedan po jedan ili tisuću po tisuću,
žaleći se kako ih nema dovoljno za njega.
Imala je riječi i dijelove
svojih usana i dio svoga jezika,
područja sa sunčanim brežuljcima i
nepostojanim maglama,
s kućama koje se ruše,
a ona mu je poklonila ružu i rekla
čuvaj ovaj cvijet da te podsjeća na mene.
Da, to mu je rekla.
Čuvaj ga i sjećaj me se, sjećaj,
zadrži me negdje blizu,
tamo gdje vrijeme ne teče.
I vraćaj se uspomenama.
Vjeruj mi
doista postoji mjesto gdje ljubav počinje
ali ja još nisam pronašla mjesto
gdje ljubav prestaje,
jer ljubav netraži ništa
ona ne poznaje mane,
ne poznaje uvrijede,
ljubav je samo LJUBAV.

LJUBAV ta čudesna energija me budi i ja prvo uključim CD- Player da odslušam Feelings i sretna pozdravim dan. Onda se još snena u krevetu rastežem zamišljajući da je moje tijelo dugačka savitljiva zmija koja puže po pijesku. Tako već prije ustajanja, osjetim i spoznam tijelo, osvjestim malene kuglice zglobova kralježnice i stvaram prostor u kojem ću pokretima započeti dan.

Kada ustanem, moje tijelo postaje trska na vjetru koja raste ka suncu i ja rastući odlazim u kupaonu. Stojeći pod tušem zamišljam da je moja zdjelica vodoskok iz kojeg suklja umjesto vode moja životna energija, a vodu koja se kotrlja mojim tijelom zamišljam kao valove i čestice te enrgije.
Tada tijelo uistinu gubi svoje čvrste oblike i ja osjećam svakim udahom novu duljinu mojih leđa i širinu moga prsnog koša, još jednom spoznajem kuglice u zglobovima između kralježnice, prsne kosti, rebara i njihove male pokrete.
Moja stopala postaju gumeni čamci na vlažnom dnu kade. Voda koja se slijeva nogama se pretvara u more i ja osjećam titranje u mišićima stopala na kojima uspješno balansiram.
Dok tijelo mažem gelom za tuširanje osjećam sve njegove zavijutke i izbočine, spoznajem duljinu ruku, nogu, vrata, trbuha i osjećam širnu lica, čelo, bradu.
Kada zatvorenih očiju ponovo osjećam kako se kapljice vode kotrljaju tijelom ja spoznajem njegovu unutarnju ravnotežu i sjedinjujem je s vanjskom. Tijelo je slično trski na kiši i raste ka nebu, a ja osjećam kako moja glava gubi težinu,postaje lagana poput balona, lebdi nad tijelom i nosi me u visine.

Pri brisanju ručnikom pokušavam istrljati kožu, da bih je kasnije tako dobro prokrvljenu lakše namazala losionom za tijelo. Cijeli ritual higijene traje pet minuta, ali to sigurno nije izgubljenih pet minuta.

Pranje zuba i šminkanje koristim da stojeći na cijelim stopalima stabiliziram zdjelicu, moj vodoskok iz kojeg sada suklja još više energije, i rameni pojas koji postaje rastežući okrvir oko slike mojih ramena, da bi pokreti mojih ruku uistinu polazili iz ramenog zgloba, a ne iz prsne ili vratne kralježnice. Gledam se u ogledalu i pokušavam u tih par minuta osmisliti moje držanje za cijeli dan.

Dok perem zube ja u isto vrijeme opuštam i mišiće lica koji su se spavanjem poprilično skratili. Dok četkica nošena, laganim pokretima iz ručnog zgloba, klizi zubima ja pokrećem čeljusni zglob u svim mogućim pravcima, rastežem i skupljam usnice, otvaram i zatvaram oči.

Nanoseći kremu na lice zamišljam da me dodiruje ruka anđela čuvara koji moju kožu oživljava eliksirom vječne mladosti. Zrak oko mene postaje more i moje ruke tada plutaju njegovom površinom nošene nevidljivim gumenim obručima.

Na kraju širim ruke i dodirujem liniju Leonardove kružnice, zatim liniju kvadrata. Zamišljam tijelo kao pentagram, a oko mene se uvijek zatvara kugla u kojoj se počinjem osjećati ugodno. Svakim svjesnim udisajem je širim, a izdisajem sužujem.

Prsna kost je brod koji uplovljava u luku mojih snova uz pomoć rebara koja se pokreću kao vesla. Kormilar je moja misao i moja želja da uistinu spoznam te pokrete koji proizlaze i iz svakog svjesno izvedenog udisaja i izdisaja.
Pokušavam te tri minute pred ogledalom pretvoriti u ispovjest tjela njegovoj slici u ogledalu, otplesati moj misaoni jutarnji tango da bih osjetila lakoću pokreta u stopalima, koljenima kukovima, zdjelici, kralježnici, ramenima i zglobu glave.

Slične misaone slike me vode u pokretima pri kuhanju prve jutarnje kave ili čaja, pri odlasku na posao, pri obavljanju svakodnevnih zadataka, pri odmoru, čitanju, pisanju, slušanju i razgovaranju, pri gledanju televizije, predstave u teatru i konačno ponovo pri odlasku na spavanje.

Sjedinjujem pokrete, kojima se služim da bih pravilno funkcionirala u radnom danu, s misaonim slikama, pokušavam u svaki pokret ritmom sjediniti prostor i vrijeme i tako nikada ne gubim vrijeme, istovremeno održavam strukturalnu higijenu tijela. 

Samoodgovornost je osnova našeg života, ona počinje ritualom našeg svijesnog buđenja i traje do trenutka u kojem ponovo tonemo u san i sanjamo ljepotu postojanja.