Pitanje može li pojedinac kontrolirati um razumnim odabirom misaonog procesa ukazuje na ulogu pojedinca da sam razlučuje što hoće – ako to ne čini, događa se po inerciji ono što neće – posljedica je zaustavljen proces koji može voditi u bolesno stanje, osjećaj nezadovoljstva i nesreće. Ako uzmemo za premisu podatak da um bez kontrole, kao satelitska antena, prima informacije iz naše okoline i fizičkog tijela – da pritom ne uključuje ostale razine svijesti, stvara preduvjet da postanemo žrtvom primljenih energija koje značajno mogu uznemiriti naše duhovno biće i narušiti jedinstvo s fizičkim tijelom, što dovodi do stvaranja opće neravnoteže i neselektivnosti energija (misli) koje dolaze iz naše okoline, sjećanja na našu prošlost i iskustva koje smo pohranili u podsvijest kao znanje o emotivno-refleksnoj obrani tijela.
Usredotočimo li se na sebe i pustimo razum da analizira kakvi obrasci mišljenja prevladavaju u našem umu, kakva sjećanja nosimo kao znanje o porodici, postanemo li svjesni sela, grada i države u kojoj živimo, pohranjenih informacija o iskustvima koja pripadaju nižim razinama naše svijesti, opetovano se pitamo da li mi razumom vladamo svojim umom ili svjesno odabiremo situacije koje naš um treba riješiti, poput dvojbi o pojavama koje bilježi niža svijest kao osjećaj krivice. Od uma očekujemo da otkloni nejasnoću tko u biti upravlja događajima koji se smjenjuju tijekom našeg života. Ovakve situacije su pogodne za pronalaženje i imenovanje kreatora takvih pojava, poput roditelja, djece, pojedinaca koji su se ušuljali u naše živote, bračnih partnera, poslovnih partnera, poznanika i, u konačnici, samog sebe – dok je vlastiti um kreator, čije zakonitosti u svom razvoju još nismo ni usvojili. U ovom je slučaju najdjelotvornije prisjećanje kada smo izgubili majčinski princip ljubavi da bi spoznali gdje leži problem nepovjerenja u samog sebe, jer snagom majčinskog principa ljubavi pomažemo sami sebi da nesputano rastemo u svijesti od trenutka kada je naš rast prekinut, a što se najčešće dogodilo u našoj ranoj mladosti. Otklanjanje problema je višestruko značajno za pojedinca jer se sjeća situacija kada je izdan od majke, oca ili staratelja, ali ne i kada smo izdani od samoga sebe. Doprijeti do te samoizdaje je najsloženiji proces u spoznaji vlastita duhovnog bića, tako da je u njegovu osvjetljavanju potreban izniman oprez – iz vlastitoga iskustva preporučujem suradnju sa stručnim osobama radi mogućih autodestruktivnih obrazaca koje može pokrenuti osoba na nižoj razini samospoznaje, jer se tu suočavamo s uvjerenjem usvojene krivice. Koga Vi smatrate krivim za svoje sadašnje pozitivno ili negativno emotivno stanje? Spoznaju da nema krivca za našu dosadašnju nesreću nije lako prihvatiti kao istinitu.