Contemplatio, latinski prevod grčke riječi "theoria" što znači razmatranje, znanost, nauka.

Razmatranje, razmišljanje, duboko poniranje mislima u nešto, umovanje, misaonost koja nema potrebe za praktičnom realizacijom. (Riječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića) 
 

Umijeće razmišljanja se sastoji od nekoliko stupnjeva, a ja ću se zaustaviti na četiri osnovna stupnja ljudskog razmišljanja:  

• obično razmišljanje,
• kontemplacija,
• koncentracija i
• meditacija.

Aristotel, Platon, Loyola, a poslije njih, u svim epohama, je još bezbroj "majstora tog takozvanog opasnog mišljenja" iskusilo "fenomenologiju recepcije", koja je počinjala u trenutku kada je njihovo mišljenje krenulo pravcem privlačenja veće, inicijalno zabrinute, pažnje ka sebi samome, na sebe samoga.

Riječ ''fenomenologija'' proizlazi iz riječi phainomenon (phainomai, pojavljivati se) i logos (um). Sve što se pojavljuje pojavljuje se u određenim doživljajima, nema ''ne-doživljenog'' pojavljivanja.   Cilj fenomenologije je spoznaja i objašnjenje pojavnosti u nekom procesu, pa bih ja "fenomenologiju recepcije" nazvala četverodimenzionalnim samopoimanjem.  

To je vrlo općenita definicija koja nam ništa ne govori o tome na koji se način to istraživanje provodi ili bi se trebalo provoditi, ali ona vrlo jasno ukazuje gdje se može naći polje za fenomenološka istraživanja. No to područje je sigurno u unutar čovjeka, u području doživljaja sebe samoga.

Kao što se na početku razmišljanje pretvaralo u filozofiju, filozofija u znanost, a znanost je postala osnova čovjekove budućnosti, tako ja danas želim, uvodeći moje pacijente u umijeće razmišljanja o sebi samom, u umijeće osjećanja osjećaja koji iz takovog razmišljanja proizlaze, osmisliti pojavnosti u njihovim tjelima i usmjeriti ih ka samoizlječenju od boli.
Stari grčki filozofi su misaonim putem dolazili do rezultata po kojima mi danas izgrađujemo naše znanje. Oni su vježbama takozvanog opasnog mišljenja, kontemplacijom, ulazili u svijet ideja i mislima dozvoljavali da ih uvode u daleki svijet univerzuma.
Katoličanstvo je te vježbe nazvalo duhovnim vježbama. Njima se ulazilo u novu dimenziju postojanja u dimenziju dubokog vjerovanja u Boga.

A. G. Matoš kaže: »... u Lojolinim" Duhovnim vježbama" nalazimo najbolje djelo praktične psihologije i najbolju metodu za podizanje vlastite duševne energije, jer ta duhovna gimnastika nije služila velikom svecu za sterilne ekstaze i kontemplacije, već kao izvor svih energičnih činova...«

Kontemplativno iskustvo danas znači nešto drugo, ono nam više ne nameće odricanje od prolaznih dnevnih zadovoljstava u ime vječnog života, nego nas poziva na integraciju, sjedinjavanje našeg emocionalnog i misaonog uma.  

U praktičnom životu to znači kombinaciju estetske svjesti i teoretske spoznaje sebe samoga. Tako ostvarujemo poliperspektivnost osobnog postojanja i smanjujemo ograničenost svjesne spoznaje uvjetovane povjesnim dualizmom duše i tijela. 

Razmišljanje bez osnova u kontemplativnosti je bespotrebno raspršavanje energije, tek sa dubokim poniranjem u sebe samoga, umijeće osjećanja osjećaja sebe samoga u prostor- vremenu.

 

Znanstvenik koji radi na nekom problemu je u stanju kontemplacije. Kada teoretski fizičar misli o nekom još nedokazanom zakonu, kada matematičar rješava neku još neriješenu zagonetku, oni su u stanju kontemplacije i sve ostalo u tom trenutku za njih postaje nevažno.

   

 

Pjesnik kontemplira cvijet i tada je cijeli svijet skupljen u taj tren preobražen u pjesnika i taj cvijet. Pjesnik kontemplacijom postaje cvijetom. Njegov um, njegova duša, tada vidi taj cvijet poliperspektivno i njegove misli prelaze u stih.

 

Slikar kontemplira dušu i onda ona postaje umjetničko djelo.

Kontemplacija.   

Kontemplacija je stanje našeg uma, naše duše u kojem je ona i logičn i racionalna i emotivna.
Ono što najviše nedostaje današnjem čovjeku je osjećaj sigurnosti, vjera u sebe, a ona se može steći, jedino u zdravom odnosu sa sobom samim i u skladu sa svemirom čiji smo dio. Čovjek je jedinstven i neponovljiv.  

Mi još uvijek nismo, svjesno, osnovali zajednicu sa univerzumom, a sama želja za uzdizanjem iznad onoga iz čega smo nastali je nerazumna. Ali mi to stalno činimo, zaboravljajući početak, "veliki prasak", ne razmišljajući da je svako začeće isto tako jedan mali"veliki prasak".  

Često živimo po umjetno stvorenim normama i zakonima socijalne zajednice, što je isto važno, ali pri tome zaboravljamo zakone pod kojima smo nastali.    

Što je to prazan um?

 

 

 
Nesigurni u sebe i svoje početke, nošeni željom da se oslobodimo od običnog razmišljanja ulazimo, u za nas daleki svijet, svijet koji nam, svojom mudrosti, govori o praznom umu ne objašnjavajući dovoljno što uopće znači prazan um.

Pa mi danas znamo da praznog prostora nema, mi znamo da je naš um prostor koji mi svojim svjesnim sudjelovanjem u životu stvaramo i znamo da je on ispunjen našom energijom. 

 

Uz kontemplaciju i meditaciju postoji i stanje duše, koje nazivamo koncentracija. Vježbe Joge počinju koncentracijom, pri kojoj nije dopušteno kretanje misli ni u jednom pravcu. Pri stanju koncentracije je dopušteno samo da se bude na jednom mjestu.  

Joginski um razmišlja fokusirano, fiksirano, usmjereno na jednu točku. Konecentracija na jednu temu ili neki problem je početak kontemplativnog razmišljanja.

Osnovni moto kontemplacije je 

 

"Misao je srce svake teorije o nekoj teoriji".

Sposobnost ostvarenja kontemplativnosti odražava potencijale koji se kriju u čovjeku. Misao održava ili neodržava sebi samom dato obećanje. Snaga misli se krije u sposobnosti plivanja uz rijeku osobnih istina.

Mi želimo spoznati sebe sama, ono umno u nama, ono iz kojeg proizlazi sva naša dinamika, sve naše ljubavi i naša kreativnost.  

Praktična primjena kontemplacije je u spoznaji smisla života, smisla te čudesne akcije naše duše, a ne u aktivnostima koje moramo obavljati.

 
Naša pramajka Eva je ubrala jabuku sa drva spoznaje iz dva razloga. Prvi je razlog bila glad, a drugi želja za svemogućim znanjem koje joj je obećala zmija nagovorom da ubere zabranjeno voće. Zamislimo li pokret Evine ruke pri tom, od Boga, zabranjenom činu, stvaramo si automatski brzi, određeni pokret, pokret krađe.  

No, taj pokret može biti i polagan, pun uživanja i težnje ka konačnom cilju, svemogućim znanjem. Da bi razlikovali ta dva pokreta, moramo si predstaviti i izraz njenog lica pri tom činu, možda je njena želja za znanjem ipak bila snažnija od straha od smrti.

Mi odgojeni u kršćanskoj tradiciji smo u zaostatku za čovjekom sa istoka, jer nismo uspjeli u ovih naših zadnjih 2000 tisuća godina sjediniti u sebi filozofiju i religiju, izdignuti se iznad strahova koje nam je nametnula religija i početi ponovo kontemplativno razmišljati.

 

Antropologija se pozabavila i pokušava objasniti pokret ljudskog tijela kao njegovu osnovnu mudrost. Na osnovu tih istraživanja antropolozi su zaključili da, još uvijek, na svodu ljudskog uma, u dubini njegove duše, postoje tamni i neotkriveni sateliti ljudske kreativnosti. 

Pokret tijela  je jedan od prvih oblika čovječje mudrosti, izražen načinom kojim se koristi pokrećući se.

Osnove svih tehnika o korištenju tijela, vučemo iz vremena naših praroditelja, koje su još pohranjene u našim urođenim refleksima, potisnutim instiktima i nesvjesnom emocionalnom pamćenju.

Ritualni plesovi su proizlazili iz čovjekovih duševnih i fizičkih stanja i bili su u isto vrijeme ventili za oslobađanje od strahova i bolesti. Dok je cijelo pleme plesalo, stvarala se kolektivna svjest iz vjerovanja u pokret kao oslobodioca od zla i nevolje.

Razvoj monoteističkih religija i snaga crkve je utjecala na odbijanje spoznaje tijela kao ugode i dovela do odvajanja duše i tijela. 

 

Kontemplacijom, misaonim promatranjem sebe samoga, unutarnjim dijalogom svaki od nas može doživjeti epifemiju, bogojavljanje u sebi, pa tako spoznati mogućnosti osobne energije i naučiti živjeti s njom.

Filozofija, koja ostaje samo u području znanosti, gubi svoje pravo značenje. Mudrost ne znači samo stvaranje teoretskih saznanja, nego mora voditi u novu svjesnu spoznaju postojanja.  

Filozofija i njene metode bi morale postati prosvjetiteljske za svakog čovjeka, preći u način života i postati osnova novog, sustavnog načina razmišljanja.  

Onda bi mi, rođeni na zapadnom dijelu zemaljske kugle, nasljednici Sokrata, Platona i Aristotela, odgojeni po načelima svetog Augustina, Tome Akvinskog, svetog Franje Asiškoga i Lojole, prihvatili i vježbe kontemplacije kao mudrost života i živeći živjeli i njihove metode.

 

 

 
Na početku ovog našeg "danas" stoji internet. Sve je povezano i umreženo, sve nam je postalo pristupačno u svim mogućim misaonim kombinacijama. Svatko, tko želi može se jednim pritiskom na tastaturu računala uključiti u novu realnost virtualnog svijeta, može sudjelovati, može samostalno stvarati virtualni prostor, može biti u njemu zahvaljujući svojoj virtualnoj i vizuelnoj inteligenciji.   WWW. ponude su bezbrojne, virtualni svijet interneta nema granica, ali on je danas nešto kao nastavak prvoga grijeha, on je ostvarenje čovjekove vječne želje za božanskim znanjem.

Ulaskom u Net, ulazimo u nematerijalni svijet Platonovih ideja, u nematerijalnu sferu misaonog svijeta, u onaj dio univerzuma gdje, još uvijek duboko u sebi smještamo raj i vječnost.  

Digitalno nebo iznad mene i virtualni život u meni bila bi i nova postkantovska definicija današnjice.

No lutanje internetom pojačava osamljenost, lutanje misaonim svijetom koji su za nas stvorili drugi kida vezu s osobnim.   Ne spoznavši osobnu stvarnost prostorno- vremenske dimenzije, ne spoznavši svoj unutarnji prostor u svom vremenu, bez pravog sidrišta i odredišta u svakodnevici, mi ulazimo u virtualni svijet iskonstruirane multidimenzionalnosti i tako živimo tuđi život.

Postmoderni habitus ironije, pojam nastao iz neuravnoteženosti iskustvene i informativne spoznaje, danas pretvara čovjeka u korelat njegove svjesne spoznaje.  

Tijelo, u kojem živi naša duša, kao da ne sudjeluje u našem životu, ono nam samo služi da bi mogli živjeti. Da bi se oslobodili pripadanja habitualnoj ironiji, moramo imati povjerenja u stvarnost, taj čudesni realitet koji nastaje u našim glavama, realitet života koji je jedino moguć osobnim iskustvom i iskustvenom samospoznajom.

Društvene igre su pale u zaborav, čovjek u svojoj usamljenosti igra šah i karte sa virtualnim partnerom, pa kadkada i gubi. Pravila igre određuje aparat koji ne poznaje spontanost i kreativnost.

Samokreativnost, umijeće življenja je izraženo u pronalaženju novih i neobičnih kombinacija, to je sposobnost usmjeravanja osobne energije u nešto do sad nepoznato, snalaženje u izvanrednim situacijama, mišljenje i djelovanje protiv uobičajenih pravila. Energija je u ovom slučaju motivacija, pokretačka snaga, misao na izvoru, osjećanje osjećaja, kreativna misao svakog pojedinca.

 

Naš prvi virtualni svijet je svijet ranog djetinjstva, svijet koji je nastajao u našim glavama dok su nam čitali Andersenove bajke, priče iz 1001 noći, Alisu u zemlji čudesa, Maloga princa i Lafontenove basne. Živjeli smo u svijetu priča, voljeli dobre vile, voljeli junake svih bajki i basni, sudjelovali u njihovim srećama i nesrećama i tako se širio naš životni horizont.

 

   

Djevojčice su postajale princeze na zrnu graška, djevojčice sa žigicama, lutale zemljom čudesa, pratile Petra Pana na njegovim putovanjima u vilinski svijet, vjerovale su u taj svijet, postajale Wendy, a dječaci su bili vitezovi okruglog stola, Winetou, gusari, Gouliver, bili su hrabri i pokretni i maštoviti.

Misaona gimnastika je u tom vremenu gomilala kreativne potencijale, pa smo spremni krenuli u školu i nastavili s misaonim treniranjem mozga, ali smo s vremenom napuštali svijet mašte i predavali se samo činjenicama realnog života. Misaoni, kognitivni um je zavladao našim tijelom.   No u svakome od nas postoji rudiment djeteta, zatomljen u nesvjesnom pamćenju, pripitomljen društvenim normama koje smo živeći prihvatili.

Morali bi naučiti drukčije misliti, naučiti misliti dušom i tijelom da bi stvarno bili gospodar u njemu. Mi posjedujemo pet vanjskih osjetila, mi vidimo, čujemo, imamo osjetilo mirisa, okusa i dodira, posjedujemo i šesto čulo, osjetilo dubokog senzibiliteta kojim spoznajemo stanje i pokrete našeg tijela.  

 

 

 

Naš utjelovljeni um, naša čudesna duša  je ostala bez osjetila za samu sebe. Ona je tu, pohranjena u najintimnijem dijelu našeg bitka, sakrivena iza naših misli i emocija, moćni vladar naše svjesti, nepoznati mudrac u našim htjenjima, željama i odlukama.

Univezum uma, naša tjelesnost, naša duša je, najveća zagonetka našeg vremena, zatomljena u čarobnom svijetu djelovanja našeg mozga, nepoznata energija koja bdije nad nama, koja gradi i razgrađuje naše stavove, oblikuje karakter i određuje smjer života.   Dok ju stvarno nespoznamo, dok joj ne damo oblik koji ćemo pamtiti, dok ju doista ne prepoznamo u svom unutarnjem zrcalu, živjet ćemo i dalje samo tijelom, a ne u njemu.

 

 

Kada razvijemo u sebi osjetilo za tjelesnost, kada svojom samokretivnosti osjetimo i svoju dušu, razumjet ćemo i logiku srca u kojem još uvijek tražimo emocije.  

Tek tada ćemo shvatiti da je emocija materijalizirana misao, da i ona počinje u još neotkrivenoj dubini našeg stvarnog postojanja.

 

Ideal kontemplacije leži izvan granica naše ekonomske, društvene i političke involviranosti, njega susrećemo u sloganu "Nemoguće učiniti mogućim", u utopijama koje prestaju biti utopije, u potencijalima umjetnosti, koji otkrivaju, pronalaze novo, razvijaju mogućnosti i sposobnosti misli i djelovanja, ostvaruju do sada neostvareno. Kontemplaciom ulazimo u neiskustveni svijet postojanja i spoznajemo da se utopije doista kriju u nama samima, da je čudesna, tajnovita i vječno tražena Atlandida onaj dio naše duše koju još nismo do kraja upoznali.

 

 

 

Kontemplacija je umjetnost izvan granica konvencionalne umjetnosti, estetika svakodnevice, kreativnost postojanja, sloboda misli, svijesnost osjećaja, sjedinjenje misli i emocija u istinu o životu.

Kontemplacija je akcija naše duše koja nam dokazuje da naš UM NIJE I NIKADA ne može biti prazan nego je ispunjen najvrednijom energijom univerzuma, energijom svijesnosti o postojanju u božjem snu.