Mnogi moji  prijatelji pitali su me kako sam nakon svega uopće ostao pri sebi, kako nakon puno toga neugodnog i ponižavajućeg za mene što sam doživio, a vjerojatno nisam trebo jer sam u suštini bilo pokretač nečijeg života. Samo sam svojom snagom uma i voljomi uspio isplivati iz tuge i očaja...
Nije bilo lako....
Lom u meni trajao je do prije neki dan......jer kad je već netko "slijep" pored vlastitih očiju što ja tu imam ispravljati itd.....
Upravo zato što sam porušio sve mostove koji su me vraćali na početak kojima nikako da dođe kraj.....
Došo sam na svoje........
nikad ne odustajem, nikad od sebe, sebe izgrađujem, cijenim...onoliko koliko sam sposoban razumijeti druge oko sebe... 
jer ako razmišljam da smo svi u biti jedno onda nema te sile koja bi me mogla baciti u blato osim mene samog svojim nepoimanjem svijeta.
hoće li u mojim očima sjati sunce ili grmiti nevere....ovisi o meni samom...
izabra sam život, dakle......svima koji su me "povrijedili" ponizno se "klanjam" jer su me poučili da samo srce bez trunke jada može rasti.
i oni će jednog dana ako nisu dosad naučili,naučit će, a zasigurno ne od srca punog jada već srca poput moga 
tu je sva mudrost.....
idem dalje, rastem, učim i vraćam se....svome srcu.