Bolje je vidjeti crnu istinu, nego živjeti u ružičastim iluzijama. Jer, tek onaj koji uvijek vidi istinu, ima mogućnost da uzde svoje sudbine drži u vlastitim rukama. Oni koji se voze na kočiji što je vuku razuzdani šareni konji iz snova – neminovno završe u glibu kojega nisu očekivali. Ali tada bude već previše kasno. Mnogo je onih koji ne nauče svoju lekciju čak niti nakon teške i mukotrpne škole života. Za čudo, ogroman broj ljudi misli kako je život ipak lijep. Spremni su vidjeti samo svjetlu stranu života dok provode svoje vrijeme uživajući u brzim sportskim automobilima, sunčajući se na egzotičnim plažama, gledajući ljubavne filmove, itd.

Ali, sječivo smrti neprestano lebdi nad vratom i neizvjesno je kada će zamahnuti. Da li je ovo pesimizam ili realizam? Ako ste zdravi, mladi, lijepi i bogati, reći ćete – pesimizam. Ako pak ležite u bolesničkoj postelji dok vam bolesti razaraju tijelo, reći ćete – realizam. Vrijeme ne bira svoje žrtve; na kraju zadavi svakoga – bilo da smo pesimisti, optimisti ili realisti. Često puta nam vrijeme ne ostavlja priliku da izaberemo kako i kada ćemo ‘otplesati svoj zadnji ples’. Nekima se to dogodi u eksploziji zrakoplova, nekima u automobilskoj nesreći, nekima od ruke kriminalaca, a nekima pak uslijed prirodnih vremenskih nepogoda, itd.

Često puta ljudi pitaju: “Kako to da se vi Hare Krišna ljudi tako lako odričete svjetovnih užitaka?” Znate; jako je teško biti motiviran za uživanje ovozemaljskih zadovoljstava i u isto vrijeme biti svjestan prolaznosti i kratkotrajnosti materijalne sreće, kao i krhkosti materijalnog tijela. Ljudi obično ne vole misliti o tim stvarima; tj. izbjegavaju pogledati istinu u oči. Rat neprestano traje. Ako ne protiv krvoločnog neprijatelja naoružanog opasnim oružjem, onda bar protiv prirodnih nepogoda koje se javljaju kao reakcija na veliku količinu loše kolektivne karme.

Sada na kraju ove knjige, želim vas upoznati s jednim važnim dijelom svoje osobnosti. Ja sam istovremeno veliki optimista i realista. Međutim, moj optimizam nije zasnovan na materijalizmu, već na duhovnosti. Sa zadovoljstvom mogu reći za sebe da sam istinski sretna osoba, jer sam uključen (uglavnom) u aktivnostima koje Krišnu čine zadovoljnim.

Proces bhakti–yoge je izuzetno moćan i ako se pravilno prakticira, ima sposobnost raspršiti i one najtananije iluzije o tzv. užicima materijalnog svijeta. Ono što je važno za mene jest moje vlastito iskustvo da proces funkcionira i da sam na pravom putu da konačno izađem iz začaranog kruga samsare – ciklusa rađanja i umiranja.

Ne bi htio da nakon čitanja ove knjige pomislite kako je proces bhakti–yoge (predano služenje Krišne) nekakav okrutan proces koji zahtijeva ogromna materijala odricanja. Istina je da odricanja ima, ali ona se odnose samo na grješne aktivnosti koje konačno donose samo mizeriju i koje nas sprečavaju da kušamo istinska zadovoljstva što dolaze s duhovne razine.

Krišna nije nekakav okrutan Bog. On ne traži od nas da odbacimo sva materijalna zadovoljstva, već samo neka – ona grješna, a ostala da reguliramo. U krajnjoj liniji, najvažnije je da ponovno probudimo svoju dugo uspavanu ljubav prema Njemu i iz svog srca odagnamo požudu, pohlepu, mržnju, zavist, iluziju, ludilo i nekontrolirani gnjev. Pa ako smo na pravom putu do tog cilja, Krišna nas sigurno neće poslati u pakao ako se ponekada bavimo sportom ili nekim drugim hobijem koji se ne protivi načelima duhovnosti.

Budući da u mojoj poeziji postoji dovoljno velika doza crnila i prividnog pesimizma, vjerojatno ste mogli pomisliti kako sam ja neki mrzovoljni pesimista koji meditira u pećini. Daleko od toga. Osim što ozbiljno prakticiram proces bhakti–yoge, u (rijetko) slobodno vrijeme se bavim streličarstvom, stolnim tenisom i odbojkom. A neki kažu i da imam dobar smisao za humor (kojega baš niste mogli primijetiti na stranicama ove knjige).

Ljudi obično vole kriviti Boga za sve nedaće koje im se događaju u životu, poput onih opisanih u pjesmi Život je lijep. Umjesto vlastitog odgovora na takvu ‘filozofiju’, predstavljam vam prijevod razgovora s gospođom Anne Graham, koji se odigrao tijekom popularne američke TV serije ‘Early Show’. Tema ove emisije je bila: ‘Da li je Bog kriv?’ Ne znam kada se taj razgovor odigrao, ali odgovor gospođe A. Graham je univerzalan i primjenjiv u svako vrijeme.

Pitanje voditeljice programa: “Zašto bi Bog dozvolio da se dogodi takva katastrofa kao 11. rujna u New Yorku?”

Odgovor: Uvjerena sam da je Bog bio jednako tužan zbog toga baš kao i svi mi ostali. Mi već toliko mnogo godina govorimo Bogu da ne zabada nos u naše želje; neka se gubi iz vlade i naših života. S obzirom da je On vrhunski džentlmen, On se tiho povukao. Kako možemo očekivati od Boga da nam dade svoje blagoslove i zaštitu kada smo ga tražili da nas ostavi na miru?

Videći nedavno toliko mnogo terorističkih napada, ubijanja u školama, itd. – ja vjerujem da je sve počelo kada se Madeline Murray O’Hare (koja je kasnije bila ubijena), pobunila protiv toga da se u američkim školama upućuju molitve Bogu, kao što se to običavalo ranije. A mi smo se složili s njenim prijedlogom. Zatim, netko odozgor je predložio da se u školama više ne čitaju nikakvi sveti spisi – spisi koji nam kažu da ne smijemo ubijati, krasti i da trebamo voljeti druge kao sebe i bližnje svoje… i mi smo se opet složili!

Onda je Dr. Benjamin Spock rekao da ne smijemo tući svoju djecu kada se loše ponašaju, ‘jer će njihova osobnost u razvitku postati izopačena, što će rezultirati izuzetno štetnim pomanjkanjem samopoštovanja’ (Njegov sin je kasnije izvršio samoubojstvo). I onda smo mi rekli: ‘Ekspert na ovom polju psihologije sigurno zna što priča’… i opet smo se složili.

Zatim je netko rekao da nastavnici u školama ne smiju kažnjavati (disciplinirati) našu djecu kada ona učine nešto loše. I tako je donesen zakon da učitelji više ne smiju intervenirati kada djeca učine nešto loše. Onda je opet neki ‘ekspert’ rekao da naše kćerke slobodno mogu abortirati ako žele. I to smo prihvatili bez pogovora, kao i kada su nam ‘eksperti’ rekli da svojoj djeci trebamo dati toliko mnogo kondoma koliko oni žele ‘kako bi se mogli zdravo i prirodno zabavljati’. Nakon toga je netko rekao da trebamo publicirati pornografske magazine jer je to ‘zdrava stvar’, cijenjenje ženskog tijela (a sada već i muškog).

Onda je netko napravio korak dalje pa je publicirao slike gole djece koje su kasnije završile i na Internetu. “To je OK da ljudi vide kako neki manijaci imaju seks s djecom!” Na to smo mi rekli: “OK. To je demokracija; svatko ima pravo učiniti što želi, kako bi mogli izraziti svoje emocije. Religija i spiritualnost ne smiju zabadati nos u nečiju privatnost, jer ljudi moraju imati slobodu da učine ono što žele.”

Narode, krajnje je vrijeme da se obratimo onome koji boravi u našim srcima. Mi se pitamo zašto većina ljudi nema savjesti i ne znaju napraviti razliku između dobra i zla; zašto bez problema mogu ubiti druge ljude koji im se jednostavno ne sviđaju, druge učenike iz svog razreda ili sami sebe... Ako ozbiljno analiziramo problem, možemo doći do logičnog zaključka: Žanjemo ono što smo i posijali!

Žalosno je vidjeti kako ljudi olako svaljuju krivnju na Boga i uporno odbijaju shvatiti kako čitav svijet klizi prema paklu upravo zbog njihovih vlastitih aktivnosti. Žalosno je kako smo spremni vjerovati onome što nam kažu novine ili televizija, ali sumnjamo u ono što pišu sveti spisi. Žalosno je čuti nekoga kako kaže: “Ja vjerujem u Boga”, a istovremeno se nastavlja povoditi za svojim umom i željama. Nije li čudno to kako smo spremni suditi drugima (čak i samome Bogu), a mrzimo kada drugi sude nas?

Kada elektronskom poštom pošaljemo neke šale drugima, one se za kratko vrijeme rasprostrane kao požar – a kada probamo poslati nekome nešto o Bogu, ljudi se plaše da to podijele s drugima. “Nemam vremena to čitati!”, “Kakva dosadna stvar!” Žalosno je vidjeti kako se nemoral, gadosti i vulgarnosti slobodno šire Internetom; a javne diskusije o Bogu, Njegovoj filozofiji, o smislu idealnog ljudskog života – brzo postaju potiskivane i zabranjene teme u školi ili na poslu.

Nije li to čudno? Žalosno je kako ljudi tijekom nedjeljne mise u crkvi pjevaju pjesme u slavu Boga i Njegovih izaslanika, a ostatak tjedna njihova vjera postane nevidljiva. Mislite da je to smiješno?

Eto kako se ljudi ponašaju kada dođe do praktične primjene spiritualnosti; radije želimo zauvijek izbrisati ovu temu s lica Zemlje. Žalosno je što nam je više stalo do toga što drugi misle o nama, nego o tome što Bog misli. Zar ne?

Odakle dolazi ta čudna sila koja nas čini zablokiranima kada želimo ispoljiti svoju vlastitu božanstvenost prema svijetu oko sebe, prema onima koje navodno ‘volimo’? Što se desilo vašoj izgubljenoj duši? Evo zašto smo neprestano nezadovoljni: Potiskujemo Boga iz svoga srca i sakrivamo Ga od samih sebe.