Već stoljećima ljudi neumorno traže odgovore na toliko mnogo pitanja koja su s duhovne točke gledišta potpuno nevažna i beskorisna. Da bi proniknuli u tajne svijeta u kojemu žive, znanstvenici su se uputili na dno oceana, vrhove planina, u dubine pećina, pa čak i u svemirski prostor. Logično bi bilo zaključiti da su svi ti skupi i dugotrajni napori zamišljeni s konačnim ciljem – poboljšanjem kvalitete ljudskog života. Ali, koliko se zaista uspjelo u tome? Nije li očigledno da s napretkom tehnologije i industrijalizacije kvaliteta života na zemlji drastično opada? Jedemo hranu zatrovanu kojekakvim kemikalijama; pijemo vodu odvratnog okusa, punu klora; kada se razbolimo – kljukaju nas opet nekakvim kemikalijama (koje nerijetko stvaraju neželjene popratne efekte); udišemo zrak pun ugljičnog dioksida i ostalih otrova. Sve oko nas je zatrovano, uključujući i naša tijela. Stopa mortaliteta je veća nego u srednjem vijeku kada je vladala kuga. Očigledno je da postoji neka ozbiljna početna greška.

Čovječanstvo je poletno krenulo u osvajanje novijih i novijih saznanja, istovremeno zaboravljajući na najosnovnije pitanje. Koliko je zaista onih koji se pitaju: “Tko sam ja?” Izuzetno mali broj. A veliki broj ljudi koji si ipak postave to pitanje, postanu žrtve raznih šarlatana, ‘mistika’ i lažnih gurua koji su tako dobri retoričari da mogu napisati stranice i stranice knjiga a da na kraju ne kažu ništa pametno i konkretno; ili još gore – u lijepo dizajnirane knjige natrpaju gomilu spekulacija i laži, ne bi li stvorili profit na onima koji su u potrazi za samima sobom.

U svijetu ne postoji niti jedna obrazovna institucija pod pokroviteljstvom države koja bi studentima ponudila kvalitetno obrazovanje o samospoznaji. Vede kažu da znanje počinje razlikovanjem duha od materije, ili istine od iluzije. S druge strane, kakva je korist od cjelokupne materijalne znanosti ako nam ne može ponuditi zadovoljavajući odgovor na pitanje “Tko sam ja?” Kada uđemo u ovaj svijet, potpadnemo pod utjecaj iluzije, a materijalne znanosti još i više produbljuju našu iluziju udaljavajući nas od vječne istine koja započinje samospoznajom. Čitava moderna civilizacija vrti se oko lažne ideje da smo mi materijalno tijelo i da nakon smrti ničega nema. Međutim, ta iluzorna filozofija je uzrok apsolutno svih problema koje doživljavamo u svakodnevnom životu.

Zamislite samo kako bi bilo kada bi ljudi znali da su duhovna bića (privremeno utamničena u različitim vrstama tijela). Tada bi imali poštovanje prema drugim vrstama tijela, i bile bi izbrisane sve lažne identifikacije kao što su: Kršćanin, musliman, Židov, Amerikanac, Rus, Hrvat, Srbin, itd. Te lažne identifikacije, uslijed neznanja započinju s rođenjem tijela i nestaju s njegovim uništenjem; ali ono što ostaje vječno (tj. mi sami), razlikuje se od inferiornog materijalnog tijela.

Zanimljivo je primijetiti da u moderno vrijeme postoji iznenađujuće veliki broj ljudi koji vjeruju u reinkarnaciju. Ali samo vjerovanje u reinkarnaciju nije dovoljno dobro za početak samospoznaje, i konačno, povratak u duhovni svijet. Suviše je veliki broj onih koji vjeruju u reinkarnaciju, ali se ipak nikada ne zapitaju “Tko sam odista ja?”, niti ikada poduzmu nešto konkretno na osnovu toga vjerovanja – već nastave živjeti kao i ranije.

U ovom dobu degradacije ljudi su izgubili skoro svu mudrost zbog nesposobnosti da kontroliraju svoja osjetila. Znanje i mudrost su dva posve različita pojma, iako su usko povezani. Npr. neki čovjek može imati teorijsko znanje i vjeru u medicinsku činjenicu da je pušenje štetno i da osim raka pluća, može izazvati čitavu seriju odvratnih bolesti koje lako mogu pretvoriti nečiji život u apsolutnu mizeriju. To je znanje; ali mudrost znači praktična primjena znanja – prestanak pušenja.

Ljudi danas u svijetu imaju na raspolaganju ogromnu količinu znanstvenih činjenica (znanja); ali nisu mudri, jer zbog nereguliranog života i nesposobnosti samokontrole i dalje puše, piju, drogiraju se, zagađuju vlastitu okolinu, itd. Isto je i s vjerom u reinkarnaciju. Čak i neki ljudi koji su doživjeli kliničku smrt (izlazak iz tijela), tj. realizaciju iz ‘prve ruke’ da nisu materijalno tijelo – i dalje nastavljaju živjeti kao i ranije, bez toga da izvuku ikakvu duhovnu dobrobit od te realizacije.

Duhovna znanost o Krišni (Vaišnavizam) je jedna od izuzetno rijetkih duhovnih, znanstvenih tradicija koja može brzo i efikasno istrenirati ljude da dovedu svoja osjetila pod kontrolu, postanu regulirani, kreposni i mudri. Jedino mudri ljudi ne stvaraju nikakva uznemirenja u svijetu. Zašto su ljudi u svijetu uznemireni i stvaraju toliko mnogo problema unatoč tome što imaju puno materijalnog znanja? Materijalno znanje je u krajnjoj liniji namijenjeno da ljude učini sretnijima; da smanji patnju i poveća zadovoljstvo. Vidimo u svakodnevnom životu da su ljudi ipak nesretni (jer inače ne bi stvarali probleme sebi i drugima) i prilično su isfrustrirani. To je zbog toga jer nisu praktično angažirani u svojoj vječnoj, duhovnoj dužnosti – služenju Krišne.

Ta vječna dužnost svakog živog bića naziva se dharma, a prvi korak u ispunjenju dharme je kontrola osjetila. Iz tog razloga Vaišnave slijede četiri načela za regulirano kontroliranje osjetila i izbjegavaju vršenje grješnih aktivnosti, koje su u potpunoj suprotnosti s istinskim duhovnim životom. Kao što sam već napomenuo u komentaru na pjesmu Dva drveta, ta načela su: 1) Ne jedenje mesa, ribe i jaja. 2) Izbjegavanje svakog oblika intoksikacije (što osim droga i alkohola, podrazumijeva i nekonzumiranje cigareta i kave). 3) Neuzimanje učešća u bilo kojem vidu kockanja. 4) Izbjegavanje grješnih seksualnih aktivnosti.

Ljudi se čude kako smo mi Vaišnave sretni unatoč tome što izbjegavamo ‘tako privlačna zadovoljstva’. Tajna je u tome što su Vaišnave regulirani i samokontrolirani u duhovnom životu, pa zato mogu uživati u vječnoj, duhovnoj sreći koja je na raspolaganju apsolutno svakome tko se iskreno počne baviti procesom bhakti–yoge (i samim time, slijeđenjem naše vječne dužnosti). Znanje o reinkarnaciji je jedna od ključnih oblasti znanosti o samospoznaji, koja započinje kontrolom uma i osjetila.

Ta znanost daje odgovore na pitanja kao što su: Da li se duša u ljudskom tijelu može degradirati u niže životne oblike, ili unaprijediti u više?; Koliko dugo traje tranzitni period prelaska duše iz jednog tijela u drugo?; Gdje, koliko dugo i na koji način su grješne duše primorane ispaštati za svoje grješne aktivnosti?; Mogu li duše u životinjskim tijelima biti unaprijeđene do ljudskog oblika života, ili čak više od toga?; Kako protumačiti mistične događaje kroz koje ljudi prolaze za vrijeme kliničke smrti?; Da li je moguće i kako zaustaviti proces reinkarnacije?; Zašto postoji tek neznatan broj ljudi koji se mogu sjetiti nekih svojih prethodnih života?, itd.

Ukoliko zaista želimo držati uzde vlastite sudbine u svojim rukama, neophodno je poznavati univerzalne zakonitosti o načelima i činiocima koji nas drže utamničenima u svijetu iluzije. Vedska znanost o samospoznaji detaljno opisuje te zakonitosti i daje podrobna objašnjenja o tome kako trebamo djelovati a da se pri tome ne zapletemo u nepokorive zakone karme i reinkarnacije. Radije nego da živimo slučajan život kao drvo koje pluta po oceanu materijalne egzistencije, kojega valovi bacaju od jedne obale do druge (od jedne vrste tijela do druge) – bolje je poznavati univerzalne zakone prirode i imati direktan utjecaj na izbor našeg slijedećeg rođenja (ili još bolje, prestanak svih materijalnih rođenja).

Ljudi često puta s provokacijom pitaju Vaišnave: “Zašto ste napustili ‘svoju vlastitu’ religiju i postali članovi Hare Krišna pokreta?, Zašto mislite da je ‘vaša’ religija bolja od drugih?, Što ona nudi za razliku od ostalih?” Evo odgovora: Vaišnavizam (na zapadu poznat kao Hare Krišna pokret) je jedina duhovna tradicija u svijetu koja aktivno propovijeda znanost o samospoznaji koja je početni, ABC korak u spoznaji Boga. Nemoguće je spoznati Boga (voljeti ga, vidjeti ga i komunicirati s Njime) a da prethodno ne spoznamo sami sebe. Tek kada spoznamo svoju vlastitu prirodu kao vječnog Krišninog sluge – onda možemo uspješno poraditi na uklanjanju svih kontaminacija (zavist, požuda, pohlepa, gnjev, iluzija i ludilo) iz našeg srca i naše svjesnosti; koje nas sprečavaju da stupimo u direktan kontakt s Krišnom.

U svijetu postoje i druge religijske tradicije koje poznaju zakon karme i reinkarnacije, ali budući da ne sadrže znanost o samospoznaji u svojim religijskim učenjima, ne pridaju joj veliku važnost ili rijetko javno govore o toj temi. Kakav apsurd! Ne bi li cilj svake religijske tradicije trebao biti dovođenje ljudi s nižih razina svjesnosti na više, duhovne razine na kojima se može probuditi naša uspavana ljubav prema Bogu? Ako neka religija nema to kao svoj cilj, što onda uopće ima? Kakva je korist od religije koja u svojim sljedbenicima ne može probuditi ljubav prema Bogu i svim živim bićima i konačno zaustaviti proces rađanja i umiranja?

Pored toga, kada netko izjavi “ja sam katolik”, “ja sam pravoslavac”, “ja sam Židov”, “ja sam musliman”, itd. – to podrazumijeva da osoba misli “ja sam ovo tijelo.” Ako ne bi bilo tako, onda više ne bi bilo niti religijske netrpeljivosti niti ratova temeljenih na religijskim razlikama. Jer izvor religijske netrpeljivosti je lažni prestiž koji ide uz iluzorno mišljenje ‘ja sam ovo tijelo’, ‘moja religija je bolja od drugih’, itd. Međutim, ako netko kaže “ja sam Vaišnava” – to znači da ta osoba izjavljuje “ja sam duhovna duša, vječni Krišnin sluga, privremeno zatočen(a) u materijalnom tijelu ljudskog oblika.”

Eto, za razliku od svih ostalih svjetskih religija, vaišnavizam je temeljen na duhovnoj znanosti radije nego li na lažnom poistovjećivanju s privremenim materijalnim tijelom. To je ujedno moj argument na izjavu nekih mojih rođaka i poznanika koji me optužuju što sam odbacio kršćanstvo. Ali ono što sam zaista odbacio, zapravo je obmanjujuće poistovjećivanje s materijalnim tijelom, kao i sve poroke koji idu zajedno uz takvo poistovjećivanje.

Znanost o samospoznaji se jednostavno ne može shvatiti na razini jeftine svjetovne religioznosti. Za prvi korak prema Bogu (znanost o samospoznaji) neophodno je doći na razinu istinske duhovnosti koja briše apsolutno sve razlike među živim bićima, priznaje tek razlike u njihovim privremenim tijelima i poučava da je Bog jedan i nepristrano blagonaklonjen prema svakome od nas, bez obzira kakvu vrstu tijela i boju kože trenutno nosimo. Religiozni ljudi mogu, kao što se vidi u svakodnevnom životu, praviti ozbiljne probleme u svijetu – ali tek duhovni ljudi nude praktična rješenja za sve te probleme. Ukoliko neka religija ne može dati valjane i filozofski jake argumente vjernicima ‘zašto bi se trebalo ponašati prema drugima onako kako bi oni htjeli da se drugi ponašaju prema njima’ i ukoliko nema vjerodostojne duhovno–znanstvene metode da u vjernicima probudi ljubav prema Bogu i ostalim živim bićima – onda je takva religija nesavršena.

Prvi, glavni i jedini uzrok svih problema u svijetu je (ponavljam) nedostatak znanosti o samospoznaji koja je početak istinske duhovnosti. Kada bi ljudi znali da su odgovorni za sve svoje postupke i da će u skoroj budućnosti (slijedećem životu) biti nagrađeni ili kažnjeni za sva svoja dobra djela, odnosno nedjela – onda bi se sasvim drugačije ponašali. Bez razumijevanja da nismo ovo tijelo, nemoguće je razumjeti što je grješno a što bezgrješno djelovanje. Evo jednog primjera koji ilustrira kako grješne aktivnosti prolaze kao nešto sasvim normalno. Zbog nedostatka duhovnog znanja, ljudi svakodnevno ubijaju u klaonicama na tisuće životinja, da bi na kraju mogli jesti njihove leševe. Gotovo sve svjetske religije danas to prihvaćaju kao nešto ‘normalno’. Ali s duhovne točke gledišta, to ne samo da nije normalno, nego je krajnje necivilizirano i grješno, što neminovno dovodi do ogromnih karmičkih reakcija širokih razmjera (u obliku raznih bolesti, katastrofalnih prirodnih nepogoda, ratova itd).

Da na kraju ponovim: Svjesnost Krišne nije neka svjetovna religija, iako je mnogi prihvaćaju kao takvu, već je duhovna znanost o Bogu koja potječe od Njega samoga (u beskonačnoj prošlosti), daje praktična rješenja za prestanak svih nesporazuma i problema u svijetu i postupno nas vodi do vječnog savršenstva za kojim svi čeznemo. Prvi korak na tom putu započinje malim, ali značajnim pitanjem: “Tko sam ja?” Od ove univerzalne znanosti svatko može imati dobrobit, bez obzira kojoj vjeroispovijesti se priklanja.