Zašto sam ovu pjesmu napisao u deseteračkom stihu po uzoru na srpske narodne (epske) pjesme? Zato što sam oduševljen njihovom ljepotom i umjetničkom vrijednošću. Duboko sam uvjeren da za temu koja je opisana u pjesmi Osam Jugovića, nisam mogao izabrati bolji stil od srpske narodne (junačke) pjesme. Prilikom pisanja ove pjesme trudio sam se koristiti autentičnim riječima i izrazima koji su bili u uporabi prije otprilike 500 godina. Ipak, moram priznati da sam u 2–3 navrata namjerno odstupio od toga načela kada sam npr. umjesto riječi zahod, napisao riječ zapad. Također sam odstupio od izvornog stila kada sam na kraju pjesme koristio rimu koja nije svojstvena za ovakvu vrstu pisane umjetnosti.

Da bi vam malo približio značajke srpskih epskih pjesama, prilažem vam ulomke iz teksta preuzetog s Interneta, autora Jovana Deretića; (prilagođeno hrvatskom jeziku).

“Deseteračko, guslarsko pjevanje poteklo je još iz praslavenskih vremena, održalo se, usporedo s feudalnim pjevanjem, u epohi feudalizma, kao oblik prostonarodnog pjevanja, da bi u vremenima po dolasku Turaka i nakon uništenja domaće feudalne klase ponovno preuzelo vodeću ulogu, poprimivši od feudalne viteške poezije mnoge njene crte... Povijesne okolnosti koje su dovele do zastoja naše srednjovjekovne kulture pogodovale su razvoju narodnog usmenog stvaralaštva. Feudalni poredak u srednjem vijeku nije do kraja razorio rodovsko–plemenske odnose i ustanove na našem selu. Oni su se ispod kore feudalnog društva očuvali kroz cijeli srednji vijek, naročito u unutrašnjem, planinskom području, da bi s dolaskom Turaka doživjeli pravi preporod i održali se sve do početka građanske civilizacije u 18. i 19. stoljeću... Najznačajnija zbirka narodnih pjesama prije Vuka Karadžića, u kojoj prevladava deseteračka epika, je Erlangenski rukopis nazvan tako po gradu Erlangenu u Njemačkoj, gdje je otkriven. Pjesme je zabilježio nepoznati Nijemac oko 1720. godine u Slavoniji, negdje na prelazu iz štokavskog u kajkavski dijalekt. Epske pjesme Erlangenskog rukopisa otkrivaju svijet hajdučkih i uskočkih borbi i u njemu jednog drugačijeg, pohajdučenog Marka (Kraljevića). Tek 1814. godine je srpska epska poezija postala poznata u Europi, kroz zbirke koje je prikupio i publicirao Vuk Karadžić. Među obožavateljima srpske epske poezije bili su Goethe, Jacob Grimm, Adam Mickiewicz, Alexander Puškin i Sir Walter Scott.”

 

Rječnik manje poznatih izraza.

Am – dio konjske opreme

Babo – otac

Čakija – nož (uglavnom vojnički)

Ćuprija – most

Depeša – brzojav

Dvori bijeli – dom, kuća

Harač – porez (uglavnom prisilno prikupljen)

Kondir – vrč

Kubura – najranija verzija pištolja (barut se palio kremenom)

Kula – zidine oko gradova, utvrđenje, dvorac

Megdan – junački okršaj

Nišan – muslimanski nadgrobni spomenik

Obaljivati – rušiti

Pomama – pohlepa (uglavnom popraćena nasiljem i ludošću)

Premetnuti se – pretvoriti se

Raja – narod

Sitna knjiga – kratko pismo

Vazda – uvijek

Zadužbina – nasljeđe, stečevina

Ovo nije neka politička pjesma iako se na prvi pogled tako čini. To je pjesma koja u sebi nosi svoju filozofsku poruku sadržanu u zadnja dva stiha. Ispričavam se ako sam povrijedio vaše nacionalne osjećaje. Ukoliko zaista jesam, onda je to siguran znak da se još uvijek nalazite pod čvrstim utjecajem iluzorne (materijalne) energije i da unatoč prethodno pročitanog teksta, niste uspjeli shvatiti tri osnovne poante: 1) Da nismo materijalno tijelo, već vječna duhovna duša, 2) da je lažni egoizam uzročni korijen našeg boravka u svijetu rođenja, bolesti, starosti i smrti, 3) da je Bog jedan, bez obzira kako ga nazivali ljudi u različitim dijelovima svijeta i na različitim jezicima.

U zadnjih nekoliko stoljeća je jako izraženo razvodnjavanje duhovnih standarda i odumiranje istinskih vrijednosti u svim velikim religijskim sustavima širom svijeta (kršćanstvo, islam, hinduizam, budizam i judaizam). Fenomen integracije religije s nacionalizmom je nastao kao rezultat jedne od brojnih posljedica degradacije religijskih vrijednosti. Nije neophodno da ste sociolog, povjesničar ili teolog – da bi ste shvatili kako bi izvorno ciljevi svakog vjerodostojnog religijskog sustava trebali biti: a) Razumijevanje Boga i Njegovih zakona, b) iskorjenjivanje grješnih aktivnosti, c) stvaranje uvjeta za harmonične odnose i sretno življenje u ovom svijetu, d) buđenje ljubavi prema Bogu, e) obrazovanje ljudi o duhovnim realnostima, itd.

Jedna od duhovnih realnosti je ta da se naš pravi, duhovni identitet razlikuje od materijalnog tijela u kojemu smo privremeno zatočeni. Iz tog razloga, gotovo svi veliki religijski sustavi spominju (duhovnu) dušu kao dio svoje filozofske doktrine, iako se mora priznati da se razumijevanje duhovne duše razlikuje od jednog religijskog sustava do drugog.

Ukoliko neka religija svojim vjernicima šalje poruke kao npr: “Ti si Hrvat (Srbin, Iranac, Izraelac, Vjetnamac…)”, “Budi ponosan na nacionalnu tradiciju svojih praočeva!”, “Naša religija i nacija je bolja od drugih” – onda pak takva religija ne samo da ne vrši svoju svetu zadaću (obučavajući ljude o njihovom pravom, duhovnom identitetu), već ih baca u ralje iluzije tjerajući ih da se poistovjećuju s materijalnim tijelom, religijom, nacijom i državom u kojoj su tijelo dobili. Ako religija svojim vjernicima ne može ponuditi ništa bolje od nacionalizma, onda je takva religija komercijalna; lišena istinskih duhovnih vrijednosti. Kakvu duhovnu dobrobit vjernici zaista mogu dobiti od takve jeftine nazovi–religije?

Izvrsna ilustracija za ovo što pokušavam objasniti je ruska pravoslavna crkva koja narodu ispire mozak primoravajući ih da budu ponosni na svoje pravoslavlje i ‘ruskost’, te da omalovažavaju i bore se protiv svega što nije rusko/pravoslavno. Upravo zbog toga razloga desetak tisuća Vaišnava u Rusiji gotovo da i nemaju nikakva prava. Ne samo muški članovi, već žene i djeca, tretirani su od većine ruskog društva (s crkvenim starješinama na čelu) na sličan način kao što su bili tretirani Židovi u nacističkoj Njemačkoj.

2003. godine vlada im je buldožerima srušila hram u Moskvi. Sve do današnjeg dana su mnogi Vaišnave primorani živjeti u improviziranim limenim ‘kućama’ bez wc–a i grijanja. Ruska vlada i gradsko vijeće Moskve, poduprti crkvenim poglavarstvom – ne popuštaju čak niti pod pritiskom međunarodne zajednice. Ovakvo ponašanje ne samo da je kriminal, već je i grubo odstupanje od izvornih učenja Isusa Krista.

Ovdje prilažem senzacionalnu vijest koja je izašla u javnost 04. siječnja 2007. godine. Članak sam ‘skinuo’ s web stranice http://www.dandavats.com/?p =2622 i preveo na hrvatski jezik.

Moskva: Tijekom arheoloških istraživanja u jednom starom gradiću ruske Volga regije, nedavno je pronađen idol Višnua koji dovodi u pitanje uvriježeno mišljenje o nastanku i povijesti stare Rusije. Idol pronađen u gradiću Staraya Maina, datira iz VII–X stoljeća nove ere. Staraya Maina nalazi se u oblasti Ulyanovsk i prije 17. stoljeća bio je grad s velikim brojem stanovnika. Taj grad je bio puno stariji od Kieva, za kojega se do sada smatra da je nekoć predstavljao kolijevku nastanka svih ruskih gradova.

Vođa odjela za arheologiju s Ulyanovsk Nacionalnog Univerziteta, Dr. Alexander Kozhevin izjavio je slijedeće državnoj televiziji Vesti: “To se može smatrati nevjerojatnim, ali mi imamo neoborive dokaze da potvrdimo kako je regija srednje Volge bila izvorna zemlja starih Rusa. Ovo je do sada samo hipoteza, ali ipak, hipoteza koja zahtijeva temeljito ispitivanje.” Dr. Kozhevin, koji već sedam godina vodi arheološka iskopavanja u Staroj Maini, kaže da je svaki kvadratni metar u okruženju tog drevnog grada, nekoć smještenog na obalama Samare koja utječe u Volgu – prepun raznih antikviteta.

Prije nego što je ekipa Dr. Kozhevina pronašla idol Višnua, pronađeni su stari novčići, privjesci, prstenje i dijelovi oružja. Dr. Kozhevin vjeruje da je današnja gradić Staraya Maina sa svojih 8000 stanovnika, u drevna vremena imao barem 10 puta više stanovnika. Odatle su se ljudi počeli kretati prema rijekama Donu i Dnjepru i otprilike u to vrijeme su drevni Rusi počeli graditi Kiev, sadašnji glavni grad Ukrajine.

Nešto kasnije ove godine će se organizirati međunarodna konferencija kako bi se prostudiralo nasljeđe drevnog grada, što bi moglo radikalno promijeniti povijest drevne Rusije.

Ovaj arheološki pronalazak (baš kao i mnogi drugi širom svijeta) potvrđuje činjenicu kako je drevna vedska civilizacija i kultura nekoć bila rasprostranjena po cijeloj Zemlji. Iskreno se nadam da će ovo otkriće donijeti značajan preokret u Rusiji i da će ruske vlasti i javnost konačno priznati vjerodostojnost i značaj vaišnavizma kao i vedske literature koja je bila okosnica te drevne civilizacije.

U ovom prijevodu sam ostavio izraz ‘idol’ koji autor članka pripisuje Božanstvu Gospodina Višnua. U komentaru na pjesmu Bengalske vatre, već sam objasnio što je to Božanstvo. Evo da vas ukratko podsjetim: “Budući da Boga i Njegove vjerne pratioce iz duhovnog svijeta, ne možemo vidjeti svojim ograničenim, materijalnim vidom; Oni se pristaju pojaviti u oblicima sačinjenim od materijalnih elemenata (metal, mramor, drvo, itd). Takvi oblici Boga i njegovih bliskih pratioca nazivaju se Božanstva. Obožavanje Božanstava je jedan od najistaknutijih aspekata vedske/vaišnavske duhovne tradicije.”