Namjerno sam napravio da se u ovoj pjesmi na prilično zbunjujući način isprepliću prošlost, sadašnjost i budućnost. Neki ljudi se mogu sjetiti svojih prijašnjih rođenja, pa čak i govoriti jezik iz nekog od svojih prošlih života ili pak mogu zadržati neko znanje, talente i kvalifikacije koje su stekli u prijašnjim životima. Takvi ljudi se jezikom Veda nazivaju jati–smara (oni koji se mogu sjetiti nekih prijašnjih života). Malo je onih koji imaju tu sposobnost u stanju budne svjesnosti, ali pod utjecajem hipnotičke regresije (u podsvjesnom stanju), pod stručnim vodstvom iskusnog psihoterapeuta – gotovo svatko od nas se može sjetiti mnogih detalja iz prošlih života, pa čak i doživjeti emocije vezane za neka svoja davno proživljena iskustva.

Regresija je vjerojatno najefektivniji način za liječenje fobija, stresova i trauma. Evo kratkog objašnjenja o tome kako regresija funkcionira. Um i inteligencija koje trenutno posjedujemo su isti um i inteligencija koji nas prate kroz sve naše inkarnacije. Um ima daleko, daleko veću mogućnost pohranjivanja informacija nego što to današnji znanstvenici vjeruju. On pamti sva naša prethodna rođenja, uključujući i ona u životinjskim oblicima. Sve te informacije su u stanju podsvijesti duboko usađene u nepreglednu riznicu uma. To je ujedno i razlog zašto nam nekada u snu ‘isplivaju na površinu’ neke osobe iz davne prošlosti ili pak situacije u kojima smo se nekada nalazili. Vješti psihoterapeut može svog pacijenta dovesti do situacije u kojoj je nekada doživio traumatsko iskustvo i onda raditi na izlječenju te traume.

Zašto pišem o regresiji u ovom komentaru? Zato što je regresija povezana sa sjećanjem na neka ‘prijašnja raskrižja puteva’. Da stvar bude još ljepša, nekim osobama čak niti ne treba regresija, već i u budnom stanju svijesti mogu prepoznati neku osobu kao svog partnera, prijatelja ili rođaka iz prijašnjih života. Naša povezanost s nekom osobom iz života u život, može se usporediti s dvije slamke koje plutaju po površini rijeke. Ponekada su jedna uz drugu, a ponekada ih valovi razdvoje da bi ih u budućnosti (možda opet) spojili zajedno.

Ukoliko ste još uvijek vatreni pobornik moderne znanosti, preporučam da si pročitate slijedeće knjige koje potvrđuju znanstveni dokaz reinkarnacije (tj. samo ako znadete engleski). ‘Many lives, many masters’ (Dr. Brian Weiss), ‘Life before life’ (Dr. Jim Tucker) i ‘Children who remember previous lives’ (Dr. Ian Stevenson). Sve tri knjige se mogu naročiti preko Interneta.

Ovu pjesmu sam napisao pod utiscima koje je na mene ostavila knjiga ‘Many lives, many masters.’ Ovdje navodim neke interesantne rečenice Dr. B. Weiss–a koji u svojoj knjizi piše:

“Kroz čitavu svoju povijest, čovječanstvo se odupire promjenama i prihvaćanju novih ideja. Povijest je prepuna takvih primjera. Kada je Galileo otkrio Jupiterove satelite (mjesece), astronomi toga vremena su odbili prihvatiti ili čak pogledati u njih, jer je postojanje tih satelita bilo u konfliktu s prihvaćenim vjerovanjima tadašnje astronomije. Ista stvar je sada s modernim psihijatrima i ostalim terapeutima koji odbijaju ispitati vrijednost velike količine sakupljenih dokaza o životu nakon tjelesne smrti i o sjećanjima na prethodne živote. Njihove oči ostaju čvrsto zatvorene.”

“Godine A.D. 325, Rimski car Konstantin Veliki, zajedno sa svojim majkom Helenom, je jednostavno izbrisao sve tekstove koji su govorili o reinkarnaciji i koji su bili izvorno sadržani u Novom Zavjetu. Za vrijeme drugog koncila u Konstantinopolisu A.D. 553, taj potez Konstantina je bio potvrđen, a koncept reinkarnacije je tada bio proglašen herezom. Vjerojatno su mislili da će taj koncept oslabiti rastuću snagu i utjecaj crkve, dajući čovječanstvu previše vremena u njihovoj potrazi za spasenjem. Pa ipak, izvorni navodi o reinkarnaciji su prethodno postojali; rani crkveni oci su prihvaćali koncept reinkarnacije. Rani gnostici – Klement Aleksandrijski, Origen, St. Jerome i mnogi drugi – vjerovali su da su živjeli već i ranije i da će živjeti ponovno.”

“Mi smo toliko zastrašujuće zabrinuti za vlastitu smrt; ponekada toliko mnogo da čak zaboravimo na pravi smisao našega života.”

“Moja neodlučnost da s drugima podijelim mudrost koju sam dobivao kroz moju klijenticu Catherine, počela je nestajati. Iznenađujuće, mnogi ljudi su bili vrlo zainteresirani i htjeli su naučiti više o tome. Puno njih mi se povjerilo o njihovim osobnim parapsihološkim iskustvima (déjà vu, izlazak iz tijela, klinička smrt, snovi o prošlim životima, itd.) Mnogi od tih ljudi nisu čak niti svojim supružnicima rekli o tim svojim iskustvima. Ljudi su bili uplašeni da će dijeleći svoja neobična iskustva s drugima (čak sa svojom porodicom i psihoterapeutima) – biti smatrani čudacima. Pa ipak, ti parapsihološki doživljaji su prilično česti – mnogo češći nego što to ljudi obično vjeruju. Jedino neodlučnost da se drugima govori o tim parapsihološkim iskustvima, je to što ih čini rijetkima. I što su ljudi više obrazovani (akademski trenirani), time više obijaju dijeliti svoja iskustva s drugima.”