O temi starenja i prolasku vremena već sam napisao nešto u komentaru na pjesmu Čovjek bez adrese. Zbog toga neću ovdje ići u detaljno objašnjenje, ali ću ipak spomenuti nešto dodatno. Ideja za ovu pjesmu potječe od jedne drevne priče opisane u epu ‘Mahabharata’ (najduži ep na svijetu). Priča govori o starom i slijepom kralju Dritaraštri koji je u vrijeme vrhunca svoje psihičke i tjelesne moći imao vrlo ugodan život. Ali bio je toliko vezan za svoje brojne sinove i ugodnosti života, da je zbog toga djelovao vrlo nemoralno, ozbiljno povrijedivši osjećaje velikog broja ljudi oko sebe – naročito petorice sinova njegovog pokojnog mlađeg brata.

Dritaraštrina vezanost za uživanje materijalnih zadovoljstava konačno je prouzrokovala najveći rat u povijesti čovječanstva; rat koji se odigrao prije otprilike 5300 godina na bojnom polju Kurukšetre (koje se nalazi na tlu današnje Indije). On je pripadao slavnoj dinastiji Kurua koja je tijekom osamnaest dana borbe na Kurukšetri izgubila rat. Tom prilikom su poginuli svi kraljevi sinovi. Pa ipak, on je nakon rata živio u palači svojih nećaka, protiv kojih su se borili njegovi sinovi.

Kralj kojega spominjem u pjesmi, nije Dritaraštra, već je to svatko od nas tko slijepo trči za materijalnim užicima i oglušuje se na dobronamjerne savjete duhovno naprednih mudraca, baš kao u slučaju Dritaraštre.

Smrt je posvuda oko nas. Svakodnevno čujemo kako je netko negdje umro ili poginuo. Ali uslijed iluzije, obično ne razmišljamo previše o tome kako ćemo i mi jednoga dana biti primorani izaći iz tijela kojega trenutno koristimo kao instrument za ispunjenje svojih želja. Čak da je netko zaista kralj – ipak si ne može kupiti nepokorivo vrijeme.

Pred Bogom, vremenom i smrću – svi smo jednaki. Ali ipak; nakon smrti odlazimo na različita odredišta, u ovisnosti o svojim željama i aktivnostima tijekom života. Kao što sam već ranije napomenuo, Gospodin Krišna je čovječanstvu dao vedsku literaturu koja nudi mnogobrojne smjernice o tome kako da proživimo ovozemaljski život u maksimalnoj sreći i blagostanju, te kako da sa smrću tijela okončamo svoj boravak u ovom svijetu iluzije i vratimo se u duhovni svijet iz kojega smo jednom davno došli.

Kao propovjednik, imam brojna iskustva o tome kako ljudi na razne načine i pod raznim izgovorima izbjegavaju suočenje s višom realnošću i vječnom mudrosti. Klasični primjeri izgovora su slijedeći: “Baš me briga za ‘tuđu’ religiju!”, “Jednom se živi. Bolje da se prepustim užicima dok sam još mlad/a”; “Neka mudrost i duhovnost sačekaju dok ostarim”; “Vjerujem samo u ono što vidim. Tko se još vratio iz mrtvih da potvrdi zakon reinkarnacije?”, itd.

Međutim, svi ovakvi i njima slični izgovori i argumenti, temeljeni su na velikom neznanju i ponosu koji ne dozvoljavaju takvim ljudima da do njih prodru riječi vječne mudrosti. Srećom, mnogi ljudi ipak promijene svoj stav nakon neke teške doživljene traume, emocionalne drame i slično. Takva promjena po načelu ‘bolje ikada nego nikada’, i nije toliko loša ako se uzme u obzir ogromna većina ljudi koji se nikada ne otvore prema istinskoj duhovnosti, te tako umru u kavezu vlastitih mentalnih predrasuda i spekulacija.

Ep ‘Mahabharata’ se sastoji od niza izuzetno zanimljivih i poučnih životnih drama. Luksuzno uvezani hrvatski prijevod Šrila Vyasadevine Mahabharate na 1008 stranica dostupan je preko web stranice www.udrugalotos.hr. Ukoliko ste obožavatelj intenzivnih osjećaja protkanih kroz niz junačkih priča i intriga – onda je ovo knjiga za vas. Povrh svega; radi se o istinitim događajima odigranim prije otprilike 5300 godina.