Povijesne činjenice (o kojima se vrlo rijetko govori)

Tekst koji slijedi pojašnjava neke poante koje sam spomenuo u pjesmi Kyrie eleison. Povijesne podatke preuzeo sam iz knjige Misquotng Jesus (autor Dr. Bart D. Ehrman) i s desetak Internet stranica.

Postoje neoboriva svjedočanstva i dokazi da je u ranom kršćanstvu više od osamdeset evanđelja sačinjavalo Novi Testament. Ali u Bibliji kakvu je poznajemo danas – tek nekoliko njih je uvršteno; evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu. Tko je (i zašto) donio odluku koja će evanđelja biti uvrštena a koja izbačena iz Biblije?

Današnja Biblija nije ništa više nego dobro cenzurirani kolaž rimskog cara Konstantina Velikog. U njegovo vrijeme je obožavanje Sunca, Sol Invictus bila službena religija Rimskog Carstva, a Konstantin osobno je bio glavni svećenik. Na njegovu žalost, tri stoljeća nakon raspeća Isusa, broj sljedbenika Isusa Krista je dosegao vrlo visoki postotak ukupnog stanovništva Rimskog Carstva. Konflikti između kršćana i obožavatelja Sunca (tzv. pagana) su rezultirali mnogim međusobnim ratovima koji su prijetili konačnom rascjepu Rimskog Carstva. Konstantin je po svaku cijenu htio spriječiti taj scenarij.

Iz tog razloga je 325. godine sazvao dobro poznati Koncil u Nikei (Nicaea) s idejom da stavi Rimsko Carstvo pod jednu zastavu i jednu religiju – kršćanstvo. Zašto baš kršćanstvo, ako je bio svećenik Sol Invictusa? Zato što je bio izvrstan strateg. Vidio je da je kršćanstvo brzo rastuća religija koja će uskoro zavladati carstvom. Stapanjem paganskih rituala s kršćanskom tradicijom zadovoljio je obje strane – pagane i kršćane, i na taj način stavio točku na međusobne konflikte i ratove. Malo toga je u današnjem kršćanstvu očuvano još od dana prije Koncila u Nicaei kada su promijenjene izvorne doktrine i učenja Isusa Krista. Koncil je trajao dva mjeseca. Na njemu je bilo prisutno oko 300 biskupa koji su uz Konstantinov poticaj raspravljali o promjenama vitalnih doktrina ranog kršćanstva.

Žučna rasprava na Koncilu vodila se između dvije struje – jedne koja je bila na strani Konstantinovih političkih ciljeva – i druge, na čelu s biskupom Ariusom čiji sljedbenici nisu bili voljni praviti bilo kakve promjene u dotadašnjoj kršćanskoj tradiciji. Konačno, Arius i njegovi istomišljenici su izgubili raspravu. Na kraju su samo Arius i još dva biskupa odbili potpisati dokument o zaključnoj odluci zbog čega ih je Konstantin protjerao iz Rimskog Carstva.

Srećom, neka evanđelja koja Konstantin nije uspio uništiti uspjela su preživjeti do današnjeg dana. Tako npr. glasoviti ‘Dokumenti s obale Mrtvog mora’ pronađeni su 1947. godine sakriveni u pećini blizu Qumrana u Izraelu, a dvije godine ranije u Nag Hammadiju (Egipat) pronađeni su ‘Koptski Dokumenti.’ Svi ti novootkriveni dokumenti (neki od njih izvorna evanđelja koja su bila zabranjena proglasom Koncila u Nicaei) govore o jednoj sasvim drugačijoj kršćanskoj tradiciji i filozofiji od one koju poznajemo danas. Vatikansko poglavarstvo daje sve od sebe da onemogući objelodanjenje pronađenih dokumenata. A zašto i ne bi? Dokumenti vrlo očigledno ukazuju na patvorenost Konstantinove Biblije koja se koristi već 17 stoljeća i potvrđuju da je moderna kršćanska tradicija nastala kao proizvod čovjeka koji je imao na umu isključivo političke ciljeve.

Da čitava stvar bude još složenija, povjesničari i teolozi ne mogu potvrditi ispravnost (korektnost) biblijskih tekstova i ostalih kršćanskih rukopisa koji su nastali i prije neslavnog koncila u Nicaei. Čak naprotiv – vodeći svjetski stručnjaci posjeduju mnoštvo neoborivih dokaza koji govore u prilog činjenici kako su zauvijek izgubljena izvorna učenja Isusa Krista, činjenice o njegovom životu i naravno – izvorne Božje riječi spomenute u Starom Zavjetu. Jedan od tih vodećih stručnjaka, američki teolog i povjesničar kršćanstva Dr. Bart D. Ehrman, napisao je izvrsnu knjigu ‘Misquoting Jesus’ (‘Pogrešno citiranje Isusa’), objavljenu 2005. godine, koja se bavi tematikom nastanka izvorne kršćanske literature. Ovdje navodim neke dijelove knjige ‘Misquoting Jesus’, koji govore sami za sebe.

Baš kao što knjige nisu mogle biti masovno distribuirane (nije bilo kamiona, aviona i željeznice), isto tako one nisu mogle biti proizvedene u velikim nakladama (jer nije bilo tiskarskih strojeva). I budući da su morale biti kopirane ručno, jedna po jedna, sporo i s puno truda – većina knjiga je bila izdavana u vrlo malim nakladama. Čak niti kopije jedne knjige nisu bile potpuno iste jer su pisari koji su kopirali tekstove – neizbježno pravili promjene u tekstu kojega su kopirali, ili nepažljivim kopiranjem ili čak namjerno, po vlastitom nahođenju. Zbog toga, niti jedan čitatelj u stara vremena nije mogao biti potpuno siguran da je tekst knjige koju je čitao, zaista bio izvorni tekst autora. Danas izdavači dostavljaju određeni broj knjiga na tržište tako što ih pošalju u knjižare. Ali budući da u stara vremena knjige nisu bile masovno tiskane – nije bilo ni izdavačkih poduzeća niti knjižara.

Obično bi autor napisao knjigu i vjerojatno bi je glasno pročitao nekolicini svojih prijatelja. To je otvaralo mogućnost za eventualnu lekturu izvornog teksta. Zatim, kada bi autor dovršio konačnu verziju knjige, on/ona bi dao pisarima da naprave nekoliko kopija za svoje prijatelje i poznanike. Ako su oni pak željeli proslijediti knjigu svojim prijateljima ili rođacima – bilo je potrebno napraviti još nekoliko ručnih kopija knjige. Pisari koji su to radili, obično su bili plaćenici koji su od toga živjeli ili čak pismeni robovi kojima je kopiranje teksta bio tek jedan od kućanskih poslova.

Danas, ne samo da ne posjedujemo izvorne rukopise tih knjiga, već nemamo čak niti kopije od kopije od kopije izvornih tekstova. Ono što imamo, kopije su koje su nastale znatno kasnije. U većini slučajeva, raspolažemo kopijama koje su bile zapisane čak nekoliko stoljeća nakon izvornog teksta. Te kopije se razlikuju jedna od druge na tisuću mjesta u tekstu. ... Greške su najčešće nastajale kao rezultat slučajnih pogrešaka – nehotični potez perom, izostavljane riječi, pogrešno napisane riječi, itd.

... Hermas je imao viziju starije žene, neke vrste anđeoskog bića koje je simboliziralo kršćansku crkvu, koja je glasno čitala iz neke male knjige. Ona je zatražila Hermasa da ostalim kršćanima obznani tekst koji je upravo čuo. On joj je odgovorio da nije mogao zapamtiti sve što mu je ona pročitala i zatražio ju je: “Daj mi tu knjigu da napravim kopiju.” Ona mu je dala i Hermas nadalje kaže:

“Uzeo sam knjigu i otišao na drugi kraj livade gdje sam kopirao čitavu knjigu – slovo po slovo, jer nisam mogao napraviti razliku među slogovima...” (Pastir 5–4)

Iako je to bila mala knjiga, mora da ju je bilo vrlo teško kopirati slovo po slovo. Kada Hermas kaže da nije mogao razlikovati slogove – on ukazuje na to da nije bio vješt u čitanju, tj. da nije bio istreniran kao profesionalni pisar.

Jedan od problema na starogrčkom jeziku (što uključuje i najstarije kršćanske tekstove poput Novog Zavjeta) je bio taj da prilikom kopiranja pisari nisu koristili znakove interpunkcije, niti je bilo razlike između velikih i malih slova. Čak više od toga (što je sigurno bizarno za čitatelja današnjice) – nije bilo razmaka među riječima. Ova vrsta kontinuiranog pisanja nazivala se scriptuo continua, što je stvaralo poteškoće prilikom čitanja, a naročito prilikom razumijevanja teksta. [Autor B.D. Ehrman ovdje navodi primjer na engleskom: godisnowhere, što bi za vjernika moglo značiti ‘God is now here / Bog je sada ovdje’, a za ateista ‘God is nowhere / Bog nije nigdje’].

 ... Mi posjedujemo izvorni papir na kome je Peatus vježbao pisanje, prilikom čega je 12 puta na starogrčkom jeziku vježbao potpisivanje dokumenata: “Ja Peatus, lokalni pisar, podnosim ovaj dokument.” Čudno je to što je on prva četiri puta korektno kopirao riječi, a peti puta je izostavio prvo slovo zadnje riječi i narednih sedam puta je kopirao istu grešku – što ukazuje da on nije pisao riječi za koje je znao kako se pišu, nego je jednostavno kopirao prethodnu liniju teksta. Očigledno da on nije mogao čitati čak niti jednostavne riječi koje je kopirao. I on je bio službeni lokalni pisar!

Kada bi pisar napravio promjene u tekstu kojega je kopirao – bilo slučajno ili namjerno – te promjene su trajno ostale u kopiranom tekstu (osim ako bi naredni pisar mogao ispraviti grešku). Slijedeći pisar bi zatim kopirao tu grešku misleći da je to izvorni dio teksta i onda bi kopiranom tekstu dodao još i svoje greške, itd. Jedini način da se isprave greške u tekstu bio je taj da pisar prepozna greške svojih prethodnika i pokuša ih ispraviti. ... [Kao u primjeru Codex Vaticanus dokumenta iz 4. stoljeća, gdje je pisar (između dva stupca kopiranog teksta) komentirao greške svog prethodnika: “Budalo i prevarantu, ne mijenjaj izvorni tekst.”] Međutim, ne postoji garancija da je taj pisar napravio ispravnu korekciju. Drugim riječima, mijenjajući ono što je on samo mislio da je greška – mogao je nehotice napraviti neispravnu korekciju. Iz toga slijedi da postoje tri vrste ranih kršćanskih tekstova: izvornik, tekst s greškama i neispravan pokušaj ispravljanja grešaka. Neispravnosti su se tako umnožavale. I to se događalo stoljećima.

U 2. i 3. generaciji kršćana, ne samo da su Isusova učenja bila smatrana svetim pismom, već su također i knjige njegovih apostola. Dokaz za to postoji u posljednjoj knjizi Novog Zavjeta, (2 Petar). To je knjiga za koju najkritičniji teolozi/povjesničari vjeruju da ne potječe od Petra osobno, već od nekog njegovog sljedbenika koji se potpisao lažnim imenom. U tekstu 2 Petar 3, autor ukazuje na lažne učitelje koji su mijenjali značenje Pavlovih pisama kako bi rekli ono što je njima odgovaralo, “baš kao što oni čine s ostalim tekstovima.” (2 Pet. 3:16)

Crkveni otac Origen iz 3. vijeka jednom je napisao slijedeću primjedbu u vezi kopija evanđelja koje su mu bile na raspolaganju:

“Razlike među spisima postale su velike, ili zbog nepažnje nekih pisara ili zbog perverzne drskosti nekih drugih pisara što nisu provjerili ispravnost transkripcije ili su čak dodavali/oduzimali neke dijelove teksta po vlastitom nahođenju.”

U vrijeme nastanka ranih kršćanskih knjiga, preko 90% stanovništva Rimskog Carstva je bilo potpuno nepismeno. Zbog tog razloga bilo je vrlo teško naći dovoljan broj kvalificiranih pisara, ali zbog velike potražnje često puta su kao pisari bili upošljavani nepismeni ljudi koji su kopirali tekstove slovo po slovo, baš kao prethodno spomenuti primjeri Peatusa i Hermasa. Zamislite kako bi to izgledalo ako bi vam netko dao da kopirate izvorni tekst s kineskim slovima. Koliko god da se trudili, sigurno biste napravili nehotične greške, koje bi slijedeći pisar kopirao i njima dodao još i svoje greške. Najvjerojatnije bi npr. deseta kopija teksta bila prilično nerazumljiva čak i za najučenijeg Kineza, jer bi u tekstu bilo puno nesuvislih rečenica koje bi bitno izmijenile značenje poruke.

To je samo jedan od razloga zašto je današnja Biblija prepuna besmislica kao npr. da je Sv. Ivan Krstitelj jeo skakavce, da je Isus pio vino, jeo meso i narodu dijelio ribe, itd. Osim grešaka (i namjernih izmjena) koje su stoljećima kopiranja znatno izmijenile izvorno značenje ranih kršćanskih knjiga – ne smijemo previdjeti greške koje su se potkrale čak i u izvornom tekstovima autora. Nerijetko bi autori diktirali tekst pisaru koji bi pogrešno čuo ili napisao određene riječi. Dr. Bart D. Ehrman navodi u svojoj knjizi primjer Pavla koji je diktirao svoje pismo pisaru (Gal. 6:11). Nadalje, autentičnost knjiga na kojima se temelji kršćanstvo već skoro 2000 godina – vrlo je diskutabilna i zbog trenda lažnog potpisivanja tekstova, kao što Dr. B.D. Ehrman navodi primjer nekoga tko je proizvoljno napisao tekst kojega je potpisao autoritativnim imenom Pavla. Ovakvih primjera u ranim kršćanskim tekstovima ima i previše. Neki od tih lažno potpisanih tekstova su puke izmišljotine ili su tekstovi koji su bez dozvole autora (koji je možda umro prije nekoliko stoljeća) naknadno bili uneseni u izvorne knjige. Evo jednog upečatljivog primjera. Dr. B.D. Ehrman navodi svima dobro poznatu priču o preljubnici koju su farizeji doveli pred Isusa s idejom da je kamenuju, tj. da testiraju ispravnost Isusovih odluka.

Unatoč briljantnoj priči, ovdje postoji jedan ogroman problem. Ispostavlja se da ta priča izvorno nije bila zapisana u Ivanovom evanđelju; točnije – nije bila dio niti jednog od evanđelja. Dodao ju je netko od kasnijih pisara. ... Priča nije zabilježena niti u jednom od najstarijih spisa Ivanovih evanđelja koji su nam danas na raspolaganju. Stil pisanja je izrazito drugačiji od svih ostalih Ivanovih tekstova (uključujući priče koje se spominju neposredno prije i poslije ubačene priče o preljubnici). Tekst te priče uključuje veći broj riječi i izraza, što potpuno odudara od stila Ivanovog evanđelja. Zaključak je neizbježan: taj dio teksta nije dio izvornog evanđelja.

Kako je taj tekst bio naknadno ubačen? Postoje mnoge teorije u vezi toga. Većina teologa/povjesničara smatra da je to bila široko poznata priča o Isusu koja se prenosila usmenim putem i koja je u jednom trenutku bila ubačena uz rub kopiranog Ivanovog teksta. Od toga trenutka je neki pisar pomislio da je priča namijenjena kao dio kopirane knjige, tako da ju je u svojoj kopiji ubacio u tekst (Ivan 7:52). Interesantno je to da su istu priču neki drugi pisari ubacili u neke druge dijelove Novog Zavjeta – neki su je ubacili nakon teksta (Ivan 21:25), a neki drugi čak u (Luka 21:38). U svakom slučaju, to nije priča koju je izvorno napisao Ivan.

Prirodno se nameće pitanje: Da li je ta priča uopće autentična (kao i bilo koja druga spomenuta u Bibliji)? Na to pitanje navodi činjenica da u Bibliji ima puno kontradiktornih izjava, tj. priča koje dva ili tri autora opisuju na sasvim drugačije načine, spominjući sasvim drugačije (kontradiktorne) detalje. Nemoguće je da su obje verzije mnogih biblijskih izjava i priča istovremeno istinite. Evo dva primjera. 1) Marko piše da je Isus bio razapet dan nakon što je završio Posljednju Pashu (Marko 14:12), a Ivan piše da je Isus umro prije Posljednje Pashe (Ivan 19:14) 2) Luka piše da su se Josip i Marija vratili u Nazaret tek nakon mjesec dana svog dolaska u Betlehem (i izvršili rituale pročišćenja) (Luka 2:39); međutim, Matej piše da su oni umjesto povratka u Nazaret – pobjegli u Egipat (Matej 2:19–22). Takvih primjera ima još puno. Vjerojatno je nepotrebno da sada detaljno dovodim u pitanje ispravnost Ivanovih povijesnih činjenica koje oštro odudaraju od navoda drugih apostola.

Ogromna većina kršćanskog svijeta zbog lojalnosti tradiciji u kojoj su rođeni – bez pitanja i sumnji prihvaća kao apsolutne istine sve što je zapisano u Bibliji i ostalim ranim kršćanskim tekstovima. Zaista je malo onih koji se potrude da Bibliju stave ‘pod mikroskop’ i temeljito prostudiraju vjerodostojnost biblijskih priča i kršćanskih doktrina. Takav ozbiljan propust može drastično utjecati na duhovni napredak vjernika; pogotovo ako se zanemare (ili čak ismijavaju) npr. zakonitosti reinkarnacije koja je nekoć bila integralni dio ranih kršćanskih doktrina. Ukoliko mislite da pretjerujem, potrudite se malo uroniti u knjige nekih kršćanskih teologa i povjesničara. Za početak vam mogu preporučiti izvrsnu knjigu ‘Misquoting Jesus’ (ako razumijete engleski).

Nije li apsurdno da je čitava jedna religija s milijunima ljudi koji je slijede širom svijeta – temeljena na namjerno ili slučajno izopačenim tekstovima koji osim diskutabilnih pričica ne nude ljudima suštinu duhovne filozofije? Zašto se takva tradicija održava sve do danas (17 stoljeća nakon ozbiljnog oskrnavljenja izvorne kršćanske ideologije, filozofije i religije – proglasom nekog rimskog cara koji je na umu imao isključivo političke i financijske ciljeve)? Možda je u pitanju profit, pozicija i moć kontroliranja? Ne bi bilo čudno; religija može biti vrlo unosan posao (pogotovo ako imate mjesečna primanja koja vam mogu pružiti mnoge ovozemaljske užitke).

Vjerujte mi, nisam ja protiv kršćanstva, ali me užasno smetaju laži, kriminal i nepravde koje se već stoljećima u ime Isusa Krista provlače kroz čovječanstvo zaodjenute u lažno ruho duhovnosti.

Križarski ratovi protiv Katara ili još poznati kao Albinežanski ratovi vodili su se u periodu između 1209. i 1229. godine u francuskoj pokrajini Languedoc. Albinežanski ratovi su nastali kao posljedica kampanje koju je rimokatolička crkva pokrenula protiv kršćanske ‘sekte’ Katara, koji su živjeli uglavnom u gradu Albiju i njegovoj širokoj okolini. Katari nisu prihvaćali autoritet crkve jer se vjeruje da su bili sljedbenici biskupa Ariusa koji je nakon izgnanstva iz Rimskog Carstva (nakon Koncila u Nicaei) nastavio propovijedati izvornu doktrinu ranog kršćanstva. Iako su Katari bili striktni sljedbenici Isusa Krista i njegovih izvornih učenja, crkva (na čelu s Papom Innocentom III) ih je smatrala hereticima. Oni su uživali otvorene simpatije nekoliko crkvenih biskupa iz južne Francuske, koje je Innocent III dao smijeniti postavljajući na poziciju nekolicinu biskupa koji su bili odani crkvi i Vatikanu.

Papa je vojnicima križarima ponudio iste nagrade kao i onima koji su se borili u Palestini (u prethodnim križarskim ratovima) – oprost svih grijeha, što je garantiralo odlazak u raj; zatim, sav ratni plijen i zemlju okupiranu u pokrajini Languedoc. Takva primamljiva kombinacija ovozemaljskih i rajskih nagrada okupila je ogroman broj viteza i seljaka uglavnom iz sjeverne Francuske, da ‘služe Isusa’ pod zastavom križa.

U skladu s pisanim svjedočanstvom Caesara od Heisterbacha, koji je tada bio Papin predstavnik – Arnaud Amaury (Papin ministar) je izjavio: “Caedite eos! Novit enim Dominus qui sunt eius”, što s latinskog prijevoda znači: “Pobijte ih sve! Bog će prepoznati svoje.” To je bio odgovor na pitanje nekih katoličkih kraljeva križara – “Kako ćemo razlikovati Katare od katolika?” Budući da Innocent III nije imao ništa protiv takve vojne taktike, Albinežanski ratovi su se pretvorili u najkrvavije masakre koji su bili izuzetno surovi čak i po standardima srednjeg vijeka. Tako npr. u gradu Beziersu je tada živjelo samo oko 500 Katara, ali je ipak bilo pobijeno preko 10.000 stanovnika, uključujući žene i djecu.

S obzirom da se katoličko stanovništvo odbilo boriti protiv svojih susjeda (i prijatelja) Katara – oni su svi zajedno propatili zvjerstva jednog od najbrutalnijih ratova srednjega vijeka. Pored organiziranih vojnih akcija, papina križarska vojska je sustavno izgladnjivala stanovništvo spaljivanjem usjeva, uništavanjem vinograda i ubijanjem stoke. (Katari nisu jeli meso, ali su držali stoku radi mliječnih proizvoda). Francuski križari su sakatili zarobljenike; kopali su im oči i rezali usne. Klali su žene i djecu. Kamenovanjem su ubili uzvišenu katarsku sveticu Guiraude.

Preživjeli očevidci su zapisali da su križari stvorili takvo krvoproliće u gradu Marmande da su mozgovi, tjelesni udovi, jetra i srca plovili ulicama nošeni rijekama krvi. Nitko nije bio pošteđen; od viteza do novorođenčeta. Papa i njegovi biskupi su bili vrlo dobro svjesni počinjenih masakra, ali kao što kaže povjesničarka Zoe Oldenbourg: “Niti jedan crkveni koncil nikada nije osudio zvjerstva koja su počinili vojnici Isusa Krista, niti se crkva ikada izjasnila da bi takvo ponašanje u budućnosti apsolutno trebalo zabraniti.”

S pogromom Katara pokrajina Languedoc je došla pod čvrstu kontrolu kralja Francuske. Unatoč okončanim Albinežanskim ratovima, lov na preživjele Katare se nastavio što je udarilo temelje inkvizicije 1229. godine. Uz blagoslove tadašnjeg Pape Gregora IX, inkvizicija je dobila gotovo neograničenu moć za suzbijanje svih elemenata koji su se protivili ukusu vatikanskog poglavarstva.

Ubrzo je inkvizicija proširila svoje polje djelovanja, i osim Katara okomila se na Židove i muslimane koji se nisu htjeli pokrstiti na kršćanstvo, gnostike, slobodne mislioce, znanstvenike, filozofe i naravno – ‘vještice’. Tijekom tri stotine godina lova na ‘vještice’, crkvena inkvizicija je spalila na lomačama na stotine tisuća nedužnih žena. Inkvizicija je terorizirala Europu (i kolonizirane zemlje na ‘novim kontinentima’) ukupno šest stotina godina. Djelovanje inkvizicije je službeno okončano tek tijekom godina Napoleonove vladavine 1808 – 1812.