Kyrie eleison je izraz grčkog porijekla, a znači molitva koja se koristi u različitim liturgijama i misama (u rimokatoličkim crkvama). Obično počinje s riječima: “Gospodine, smiluj se!” (“Gospodine, pomiluj!”)

Kurie, je vokativ od kurios – gospodin. Eleison je aorist imperativ od elein – ukaži milost (od eleos, milost). Zašto sam izabrao baš ovakav naziv za ovu pjesmu? Ovo je moja sarkastična primjedba na riječi ‘Gospodine, smiluj se’. Nije li apsurdno da te riječi izgovaraju mnogi koji već stoljećima sustavno zatiru istinska (duhovna) učenja Isusa Krista i ljuto su zavidni prema onima koji su posvetili svoje živote širenju istinske duhovnosti, baš kao što je to nekada činio Isus Krist?

Ova pjesma je moj revolt protiv laži i licemjerstva koji već stoljećima prožimaju religiju. Religija i duhovnost su dva sasvim različita pojma. Različitih religija već ima mnogo (i previše) – ali duhovnost je samo jedna. Ljudi su stvorili religije, a Bog je stvorio duhovnost. Religije razjedinjuju ljude, a duhovnost ih zbližava. Jednom je netko rekao: “Zidovi koji dijele religije, ne dopiru do neba.” Kakva je korist od religije koja narodu ne može pružiti istinsku duhovnost? Evo jedne pogodne poredbe. Ako ste žedni i želite piti vodu, najvjerojatnije ćete je staviti u čašu i onda ispiti. Razne čaše imaju razne oblike. Možete piti vodu iz čaše koje ima duguljasti oblik, ili iz čaše koja ima zaobljeni oblik, ili iz čaše koja ima ljevkasti oblik, itd. Konačno, nije bitno kako čaša izgleda sve dok je u njoj voda koja vam gasi žeđ. Voda iz ove poredbe može se usporediti s duhovnosti, a različite čaše s različitim religijama.

U suštini, ono što svakome od nas treba je duhovnost (koja nas povezuje s Bogom i drugim živim bićima), a ne religija koja je tek ‘posuda’ u kojoj bi se trebala čuvati duhovnost. Da li ste se ikada zapitali da li vam je uopće potrebna čaša da biste pili vodu, tj. da li vam uopće treba religija da biste bili duhovni? Da biste pili vodu – ne treba vam čaša; najbolje je napiti se direktno s bistrog izvora. Ali do tog izvora vas ne mogu dovesti tek puki predstavnici religije ukoliko nisu zaista duhovni. Do tog izvora vas mogu dovesti samo sveci koji su zainteresirani za vječnu, duhovnu dobrobit svih živih bića i žele ih povezati sa zajedničkim Ocem. Ova pjesma vrlo dobro ilustrira kako religiozni ljudi, lišeni svakog osjećaja duhovnosti – samo prave kaos u svijetu i stvaraju ozbiljnu smetnju istinskim svecima (koji su propovijedali duhovnost) kao što su bili Isus Krist, sveti Franjo Asiški, Muhamed (sallallah alaihi wa salam), itd.

Prirodno, nameće se pitanje: Koja je glavna razlika između religije i duhovnosti? Odgovor: Religija je usmjerena na vršenje rituala, a duhovnost je usmjerena na zadovoljenje Boga i Njegovih želja. Ako bi u velikim vodećim svjetskim religijama bilo dovoljno duhovnosti – u svijetu gotovo da ne bi niti bilo ratova, terorizma, nacionalizma i rasizma. Pa, ako ćemo suditi po rezultatima – očigledno je da vodeće svjetske religije danas ne mogu ponuditi ljudima ništa više od rituala i nacionalizma. Rituali imaju svoju vrijednost samo ukoliko su podređeni duhovnosti. U protivnom, rituali bez duhovnosti su ne samo beskorisni, nego i opasni za čitavo čovječanstvo kada se suoče s ritualima neke druge religije.

Vaišnavska duhovna tradicija također ima svoje rituale, ali oni su isključivo namijenjeni da pospješe širenje duhovnosti. To je jedna od najbitnijih razlika između vaišnavizma i modernih religija. Kažem modernih religija, jer je vaišnavska duhovna znanost (tradicija), najstarija duhovna tradicija u svijetu. Religije su počele nastajati tek nekoliko stoljeća prije nove ere. Kako? Evo primjera. Isus Krist je propovijedao čistu duhovnost i nije uopće bio zainteresiran za religiju i rituale (kao oni koji su ga dali ubiti). Umjesto da se zaokupe striktnim slijeđenjem Isusovih duhovnih učenja – ljudi su izmislili rituale i od Isusove duhovne misije su napravili religiju.

Umjesto da obožavaju Isusa kao uzvišenog duhovnog sveca, mnogi ljudi su od Isusa napravili kult–osobu koja im vrlo dobro služi kao izgovor za superiornost nad ostalim religijama i ljudima koji ih slijede. Svaka čast rijetkim izuzecima. Ista stvar se događa i u ostalim religijskim tradicijama; svaka ima svoju kult–osobu.

Što time želim reći? Istinski duhovni ljudi koji nalaze svoju inspiraciju u Isusu Kristu (kao svecu, duhovnoj osobi) i njegovim izvornim, duhovnim učenjima – jednostavno ne mogu u njegovo ime krenuti u rat i prolijevati krv drugih ljudi radi različitih religijskih ili političkih ciljeva. Dok s druge strane, oni koji nemaju ispravno razumijevanje Isusa Krista i njegovih duhovnih učenja; spuštaju Krista na razinu kult–osobe i služe se njime kao izgovorom za zadovoljenje svojih materijalnih ambicija. Prisjetimo se samo načina pokrštavanja ‘pagana’ na novootkrivenim kontinentima.

Što je uopće duhovnost?

 Kao što već rekoh, vodeće svjetske religije, svaka sa svojom (manje ili više prikrivenom) kult–ideologijom – u nemogućnosti su da u svijetu zaustave ratove, terorizam, nacionalizam, rasizam, itd. Zašto? Zbog nedostatka istinske duhovnosti. Tu se konačno nameće pitanje: Što je uopće duhovnost? Vedska literature nudi nekoliko definicija koje sam stopio u jednu (malo kompleksnu). Duhovnost objedinjuje: 1) Razumijevanje našeg vlastitog duhovnog identiteta (duhovna samospoznaja), kao i duhovnog identiteta drugih vrsta živih bića, 2) razumijevanje Boga i Njegovih želja (što On očekuje od ljudskog društva), 3) djelovanje u skladu s našom vječnom dužnosti (dharma), tj. praktična služba (tijelom, umom i inteligencijom) namijenjena za zadovoljenje Njegovih želja, 4) razumijevanje korelacije između Boga, živih bića, prirode, vremena i karme, 5) razumijevanje razlike između materije i duha (prolaznog i vječnog), 6) iskorjenjivanje niže ljudske prirode (pohlepa, požuda, zavist, nekontrolirani gnjev...) i razvijanje božanskih, vrlinskih odlika (ljubav, samilost, tolerancija...) i konačno 7) razumijevanje razlike između grješnog i bezgrješnog djelovanja. (Gdje god piše ‘razumijevanje’ tu se podrazumijeva i praktično djelovanje u skladu s tim razumijevanjem).

Svaka od sedam spomenutih točaka se dalje razlaže na svoje podjele. Kao što vidite, duhovna znanost je vrlo ozbiljna, kompleksna i obimna; i u potpunoj je suprotnosti sa svime onime što danas jeftino prolazi pod nazivom ‘duhovnost’. Nasuprot jeftinoj (komercijalnoj) duhovnosti, vaišnavizam (svjesnost Krišne) – je prije svega duhovna znanost koja je univerzalno primjenjiva na sve ljude, bez obzira iz kakve ‘čaše vole piti vodu’. Ali ipak, jedino radi praktičnih razloga ‘Hare Krišna pokret’ se u javnosti registrira kao religija, pa čak i kao ‘Hindu–vaišnavska zajednica’ – iako vaišnavska duhovna znanost ima tek nekoliko dodirnih točaka s hinduizmom. Hinduizam je zapravo vrlo kompleksan koktel sačinjen od raznih vjerovanja i tradicija koje nalaze svoj izvorni korijen u vedskoj literaturi, pa tako hinduizam objedinjuje sikhizam, šivaizam, šaktizam, jainizam i tko zna što još. Riječ hinduizam je novijeg porijekla i stara je tek nekoliko stoljeća. To je riječ koja se uopće ne spominje nigdje u vedskoj literaturi.

Kako se duhovnost očituje u životu vaišnava? U ponašanju, navikama i svakodnevnoj primjeni univerzalnih načela duhovnosti. Idealni Vaišnava se svakoga dana zapita: “Jesam li ponizan, tolerantan i nenasilan? Kako ću danas kontrolirati svoj um i osjetila? Jesam li svjestan patnje drugih ljudi (i životinja)? Jesam li spreman odreći se vlastite udobnosti da bi pomogao drugima? ”...

U skladu s ovakvim kriterijima, vaišnavska tradicija prepoznaje Isusa Krista kao sadhua (svetu osobu). Zapravo i više od toga; mi Vaišnave smatramo Isusa Krista avatarom, tzv. šaktyaveša–avatarom, što znači inkarnacija specijalno opunomoćena od samoga Boga, s misijom da širi duhovnost među čovječanstvom (u skladu s mjestom, vremenom i okolnostima). Zbog toga je Isus propovijedao univerzalne poruke o ljubavi prema Bogu i ljubavi prema drugim ljudima – što je iznad svakog sektaštva i sebičnosti.

Ali koliko ljudi (koji se danas smatraju kršćanima) zaista striktno slijedi Isusova izvorna učenja? Zar nije čudno kako je često puta mnogo lakše boriti se za načela vlastite religije, nego ih uistinu poznavati i slijediti? Isus je govorio apsolutnu istinu materijalističkom društvu i riskirao je vlastiti život za svoju misiju. Zanima me kako bi njegov beskompromisni stav prema hipokritima (licemjerima) danas bio primljen u društvu. Npr. ako bi se on sada osobno pojavio na Balkanu, možda ga ljudi ne bi htjeli slušati sve dok se prvo ne izjasni da li je katolik ili pravoslavac. Ali on nije bio ništa od toga; nije bio čak niti kršćanin – bio je svetac koji je ljubav prema Bogu i Božje poruke prenosio onima koji su ga htjeli slušati. To je zapravo ono što Vaišnave čine već tisućljećima – iznad pripadnosti bilo kojoj religiji ili sekti. Upravo zbog tog razloga sam postao Vaišnava – da bi širio poruke bezvremenske duhovnosti, baš kao što je to nekada činio Isus Krist.

 

Besmrtna slava Isusa Krista

Postoji standardno mišljenje među mnogim kršćanima da je Isus otpatio (ili još uvijek pati) zbog njihovih grijeha. Na neki način, ja to nisam mogao prihvatiti čak niti još dok sam imao 15 godina. To mi nije imalo nikakvog smisla, ali sam za svaki slučaj ipak mislio: “Pa dobro, ako odrasli tako kažu – onda ću barem djelovati tako da svojim grijesima ne nanosim novije i novije krvave rane na izmučeno Isusovo tijelo.” Međutim, kada sam postao upućen u vedsku/vaišnavsku književnost – shvatio sam da je takvo mišljenje tek uvriježena spekulacija. Istina je da je svatko od nas (ljudskih bića) odgovoran za svoje aktivnosti (pobožne i grješne) i da smo zbog toga podložni nagradama i kaznama u skladu sa zakonima karme. “Kako siješ, tako ćeš i žnjeti!” Ali čak i da je istina da Isus pati na račun grijeha koje čine oni koji se smatraju njegovim sljedbenicima – zar to ne bi trebao biti razlog više da oni koji se smatraju kršćanima, prestanu grješno djelovati i zadavati Isusu bolne rane (ukoliko ga zaista vole)?

Kada sam se pridružio hramskoj zajednici kao dvadesetdvogodišnji mladić, bio sam impresioniran time što je svaka aktivnost hramskih monaha (Vaišnava) bila ponuđena Bogu s ljubavlju. Svaka riječ je bila izgovorena (posredno ili neposredno) u Njegovu slavu. Svaka pjesma je bila namijenjena za Njegovo zadovoljstvo i svaki ples za Njegove oči. Sva hrana je bila s devocijom pripremana i ponuđena za Božje (Krišnino) zadovoljstvo. U pozadini svih tih aktivnosti bila je drevna duhovna filozofija koja mi je dala odgovore na više pitanja nego što sam ih mogao postaviti.

Ali ono što me je najviše oduševilo u vezi Krišninih bhakta, Vaišnava – je to što sam vidio njihovo svakodnevno življenje u skladu s učenjima Isusa Krista, iako oni sebe nisu nazivali kršćanima. Organizirali su se u male grupe, pjevali su i slavili Boga svirajući s cimbalima i bubnjevima. Nosili su jednostavnu, lepršavu odjeću, napustili su sve vezanosti za materijalni svijet i propovijedali su na javnim mjestima. Ovo je baš kao i opis ranih kršćana. To me je oduševilo, jer je to isto radio Isus Krist sa svojim sljedbenicima. Koliko danas ima kršćana koji su spremni učiniti isto?

Isus je propovijedao samo tri godine, i onda je bio razapet zbog toga. Dao je sve od sebe, a prijatelj ga je izdao. Vjerujem da mnogi od vas imaju iskustvo kada vas je nekada izdao netko u koga ste imali povjerenje. Zamislite samo kako bi se vi osjećali ako bi vas ‘prijatelj’ zbog izdaje poslao u smrt. Da li se u vašem umu pojavljuje riječ oprost? U skladu s vaišnavskim/vedskim standardima, sposobnost opraštanja je jedna od najznačajnijih odlika civiliziranog čovjeka. Civiliziranost se mjeri stupnjem duhovnih (vrlinskih) odlika – a ne ekonomskim ili znanstvenim napretkom.

Isusov primjer je od velike važnosti za sve nas koji želimo iskreno prakticirati duhovni život. Kada pogledamo na Isusovo iskustvo tijekom njegovog traumatičnog uhićenja, osude i raspeća – možemo vidjeti sveca koji je u sebi imao savršeni mir sa sobom i sa svijetom oko sebe.

Osudili su ga i dali razapeti sljedbenici religije, dok je on bio zainteresiran isključivo za širenje istinske duhovnosti. Bio je osuđen zbog svog duhovnog entuzijazma i zbog toga što je bio viđen kao prijetnja društvu u kojem je živio. Zašto? Zato što društvo nije razumjelo njegovu uzvišenu misiju. U manjoj mjeri, ja sam to isto doživio u svojem životu. Bio sam osuđivan zato što sam ‘Hare Krišna’, što sam drugačiji od većine (‘normalnog’) stanovništva i što sam teško pojmljiv. Ismijavali su me i pljuvali, nazivali heretikom, ali srećom ne i razapeli.

Ja ne znam čega se sve Isus Krist morao odreći u svojim ranim tridesetim godinama, da bi ja u svojim ranim dvadesetim postao njegovim primjerom inspiriran slijediti Božji put sve do današnjeg dana. Mogu vidjeti sebe u Isusu, mogu suosjećati s njegovim životom, njegovim iskušenjima i njegovom patnjom. Ja zapravo vidim u njemu nekoga tko je transcendirao (nadišao) sav materijalizam ovoga svijeta.

Gotovo svatko od nas može lako dobiti religijski respekt. Drugi nas mogu nazivati po našim religijskim titulama. Možemo relativno lako naučiti da kažemo pravu stvar u pravo vrijeme, da nosimo prigodnu odjeću i pjevamo prigodne himne u svim religijskim svetkovinama. Ali uzoriti primjer Isusa Krista i ostalih sličnih svetaca – postavlja izazov svoj našoj dvoličnosti i neiskrenostima u srcu. Oni su pokazivali drugačiji standard vjere; standard koji se zove duhovna ljubav. Njihova ljubav je bila iznad potrebe da uvijek budu u pravu u vezi svega, da budu u dominantnoj poziciji nad drugima i da se drugi primoravaju vidjeti svijet na isti način kako su ga oni sami doživljavali. Isus i njegovi striktni sljedbenici kao Sv. Franjo Asiški su bili istinski ponizni – za razliku od mnogih koji su danas odjeveni u svećeničke odore.

Za nas je vrlo teško da kategoriziramo Isusa kao kršćanina ili kao Židova. On je jedino govorio o svom Uzvišenom Ocu, i nije bio zainteresiran za politiku, religiju ili bogatstvo. Služba za Boga je bila njegov život, njegova ljubav i njegova religija. Nameću se pitanja: Može li Vaišnava voljeti Isusa? Da li je potrebno biti kršćanin da bi ste voljeli Isusa i slijedili njegov primjer? I kome uopće Krist pripada?

Sanskrtska riječ acarya (čita se ačarja) znači onaj koji poučava vlastitim primjerom. Za Vaišnave, Krist je acarya. Njegov primjer je svjetlost za svakoga od nas u ovom svijetu tko želi ozbiljno prakticirati duhovni život. Njegove poruke se ne razlikuju od poruka koje su u drugim vremenima i na drugim mjestima propovijedali Gospodin Caitanya (Bog osobno, u odori običnog smrtnika) i Njegovi sljedbenici – Vaišnava acarye.

Bila bi velika šteta da dozvolimo materijalizmu i dvoličnosti koji su se već odavno uvukli u svjetske religije, da budu smetnja na našem putu slijeđenja primjera i duhovne mudrosti tako velike duše kao što je bio Isus Krist.