Ima li išta gore od sakrivene istine? Sve prevare ovoga svijeta temelje se na držanju ove nježne djevojke bijele puti u zatočeništvu zaborava. Ali, da li je zaista moguće utamničiti istinu? Nije! Nju se može jedino držati daleko od onih koji je žele (i to ne zauvijek). Baš kao što crni gusti oblaci ne mogu uništiti Sunce, prekrivač od laži može samo sakriti istinu koja širi svoje blještave zrake kao Sunce neuznemireno nakupinama crnih oblaka.

Tekst koji slijedi je jedan od mojih eseja kojega sam napisao za vrijeme svog školovanja u ‘Bhaktivedanta Collage’–u (Belgija). Ovaj esej se ne bavi tematikom malih svakodnevnih istina, već se bavi spoznajom vječnih istina ljudskog postojanja, prirode i duhovnosti. Iako nije baš jako poetičan, ovaj esej je prilično informativan. Radi lakšeg čitanja teksta, za ovu priliku sam izbacio neke akademske elemente i unio male promjene.

Uvod

 

U posljednjih nekoliko tisuća godina, čovječanstvo pokušava proniknuti u mnoštvo tajni na području psihologije, biologije, nepokolebljivih zakona prirode, vremena, prostora i konačno Boga. Kažem konačno jer za mnoge filozofe i znanstvenike, Bog je samo koncept, ili možemo reći periferno načelo koje ukazuje na mogućnost postojanja inteligencije koja upravlja kreacijom, održavanjem i uništenjem materijalnog svijeta, i dodjeljuje pravdu i ‘nepravdu’ svim živim bićima. Apsurdno je da su u vezi ove tematike najglasniji oni koji uopće ne vjeruju u postojanje Boga, pa ipak, dovoljno su drski da ga definiraju. Vođeni parolom “Vjerujem u ono što vidim”, mnogi svjetski priznati mislioci i znanstvenici koriste se nepouzdanim metodama u svrhu razumijevanja univerzalnih i vječitih realnosti.

 U ovom eseju objašnjavam nedostatke filozofskih i znanstvenih pristupa i metoda za spoznavanje istine. Budući da sam Vaišnava (obožavatelj Gospodina Višnua ili Krišne), predstavljam svoje argumente iz perspektive izvorne vedske znanosti i filozofije. Da bi sačuvao vjerodostojnost vedske mudrosti, Gospodin Krišna se osobno povremeno pojavljuje u ljudskom društvu u obliku različitih inkarnacija, ili šalje svoje opunomoćene predstavnike (kao npr. A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada) čija je misija da šire izvorna učenja vedske literature. Zbog toga je srećom, sve do današnjeg dana vedska literatura sačuvana u svom izvornom obliku.

Pratyakša

 

 Hajde prvo da vidimo koja je vedska definicija duhovnog znanja. Duhovno znanje predstavlja razumijevanje razlike između duše i tijela. Drugim riječima, između duha i materije ili onoga što je vječno i onoga što je privremeno. Transcendentalno znanje koje potječe iz božanskog izvora, daje nam nepogrešiva objašnjenja duhovnog i materijalnog svijeta – dok s druge strane, svjetovno znanje nudi jedino nepouzdana objašnjenja nekih materijalnih objekata i procesa. Tekst koji slijedi, objašnjava zašto.

 

Vedska filozofija priznaje tri izvora znanja, tzv. pramane.

1) Pratyakša (osjetilno opažanje)

2) Anumana (eksperimentalni, iskustveni način za stjecanje znanja)

3) Šabda (zvuk ili svjedočenje svetih spisa)

 

Nedostatak pratyakše je u tome da se promatrač u potpunosti oslanja na svoja vlastita osjetila koja su izuzetno ograničena. Navodim nekoliko primjera koji ilustriraju ograničenost naših osjetila. 1) Ne možemo čuti hiperzvuk ili ultrazvuk (kao što mogu neke životinje). 2) Ne možemo golim okom vidjeti mikroorganizme, ne možemo vidjeti u potpunom mraku niti prepoznati udaljene predmete. 3) Ne možemo vidjeti duhove i druga suptilna bića. 4) Ne možemo instinktivno predvidjeti prirodne nepogode (potrese, poplave...), za razliku od štakora, žaba, pasa, itd. 5) Ne možemo opažati ultraljubičaste zrake, radio valove, ili energetska zračenja (kao npr. ljudske ili životinjske aure).

Osim toga, svatko od nas opaža materijalne objekte i procese na drugačiji način. Npr. ono što je za nekoga gorko, za nekoga drugoga je slatko. Da bi proširili spektar dosega naših materijalnih osjetila, znanstvenici su izumili različite instrumente (mikroskope, teleskope, razna računala, robote, itd.) Ali budući da su ta pomagala konstruirali ljudi sa svojim nesavršenim osjetilima, u njih je automatski ‘ugrađeno’ puno nesavršenstava (ograničenosti). Zbog toga razloga znanstvenici su prinuđeni da tehnička i optička pomagala usavršavaju postupno, korak po korak. To je dokaz da su znanstvenici i rezultati njihovih izučavanja nesavršeni. Unatoč tome, velikom mjerom pomognuti modernom znanošću, mnogi filozofi očekuju od nas da vjerujemo da svijet u kojem živimo izgleda onako kako oni vjeruju da izgleda.

Ono što je savršeno (kao duhovno, transcendentalno znanje), nikada ne treba poboljšanja. Uz ograničena osjetila ljudi posjeduju još tri nesavršenosti: Skloni su činjenju grešaka, varaju druge i podložni su iluziji. Fizičko opažanje je zapravo sposobnost svjesnosti. Vedska filozofija kategorizira materijalnu svjesnost u tri vrste, tzv. gune (ili mješavine triju osnovnih guna). Sanskrtska riječ guna znači odlika ili svojstvo. Tri gune materijalne prirode su: 1) neznanje (tamas), 2) strast (rajas), i 3) vrlina (sattva). Prirodno, ljudi s različitim vrstama materijalne svjesnosti, doživljavati će isti objekt (ili proces) na različite načine.

Nečistoća svjesnosti ogleda se u trima gunama materijalne prirode koje nas vezuju za ovaj svijet iluzije. Ta iluzija počinje s postavkom “Ja sam tijelo.” Ali mi nismo tijelo. Mi nismo materijalna bića s duhovnim iskustvom, već duhovna bića s materijalnim iskustvom. Primjeri nečistoća uzrokovanih gunama materijalne prirode (koje nas sprečavaju da objektivno opažamo svijet u kojem živimo) su: Pohlepa, požuda, nekontrolirani gnjev, ludilo i iluzija. Naše pravo ja (duhovna duša) je čvrsto povezano za materijalno tijelo pomoću nečiste svjesnosti (citta), koja ima svoj izvor u lažnom egu (ahankara).

Doživljavajući svijet kroz nevidljivi filtar od nečiste svjesnosti i nesavršenih osjetila, mi možemo dobiti samo iskrivljene slike realnosti. Pravi ego koji opaža objekte, procese i emocije je zapravo duša. Materijalna osjetila nemaju moć opažanja bilo čega bez prisustva svjesnosti. Osjetila su jednostavno neživi, ali kompleksni tjelesni mehanizmi. Ako to ne bi bila istina, onda bi leševi mogli vidjeti, čuti, osjetiti mirise, itd. Zbog navedenih razloga pratyakša je ograničena samo na naše nesavršene impresije, koje su pogrešno interpretirane materijalnim osjetilima.

Anumana

 

Anumana se može prevesti kao logičko razumijevanje ili empirijsko znanje. Za razliku od prethodnog poglavlja koje se bavi tematikom osjetila, ovo poglavlje razmatra tematiku ljudskog uma. Um je vrlo složeni procesor koji obavlja funkcije mišljenja, donošenja odluka, osjećanja emocija i pamćenja. Međutim, da li je taj procesor dovoljno pouzdan u smislu donošenja savršenih zaključaka? U skladu s Vedama, otkrivanje znanstvenog područja o duhovnom postojanju, Bogu i vječnoj realnosti – počinje s otkrivanjem našeg vlastitog jastva. Taj proces se zove samospoznaja.

Da bismo spoznali svoj vlastiti (vječni) identitet – kontrola uma i osjetila je apsolutno neophodna. Samospoznaja zahtijeva disciplinu, odvojenost (od nekontroliranih svjetovnih zadovoljstava) i malo prakticiranja strogosti. Problemi nastaju kada čovjek pokušava s nečistim (nekontroliranim) umom razumjeti stvari i procese koji se događaju izvan domašaja osjetilnog opažanja.

Slijedećih nekoliko primjera ilustrira kako eksperimentalno, iskustveno znanje, uvelike pomognuto nesavršenim logičkim rasuđivanjem – može dovesti do katastrofa širokih razmjera. 1) Moderni farmaceutski lijekovi su puni različitih kemikalija koje vrlo često dovode do ozbiljnih popratnih efekata, anomalija, pa čak i smrti na tisuće ljudi širom svijeta. Zar znanstvenici koji su ih proizveli nisu mogli shvatiti da njihovi lijekovi imaju izrazito ograničeni spektar pozitivnog djelovanja zbog vrlo jednostavnog razloga što se ljudi biološki (genetski) u potpunosti razlikuju od zečeva, štakora, majmuna, hrčaka, itd. na kojima se prave znanstveni pokusi? 2) Ljudima koji su konstruirali nuklearni reaktor u Černobilu bilo je potpuno nelogično da će reaktor jednoga dana naprsnuti i izazvati katastrofalne posljedice. 3) Isto se odnosi i na one znanstvenike koji su napravili Columbia Space Shuttle. Sve je izgledalo precizno izračunato do posljednjeg detalja, ali logičko rasuđivanje je ‘još jednom’ zakazalo.

Tijekom tisuća godina ljudske povijesti, nesavršeno logičko rasuđivanje je prevarilo mnoge političare, filozofe i znanstvenike te je rezultiralo različitim katastrofama koje su odnijele ogroman broj ljudskih života i uzrokovalo nepopravljive ekološke katastrofe. To isto nesavršeno (znanstveno, eksperimentalno) rasuđivanje primorava ljude da vjeruju kako je na početku povijesti postojala ‘masa praiskonskih supstanci’, koja je konačno eksplodirala (teorija velikog praska) i bez vodstva više inteligencije kreirala kompleksni svijet u kojemu živimo. (Uzmite samo u obzir složenu strukturu DNK molekule ili pak strukturu jedne obične stanice jetre).

Nesavršeno empirijsko rasuđivanje znanstvenika također nas uvjerava kako su prije ‘puno’ milijuna godina, primitivne molekule evoluirale u jednostavna živa bića (alge, bičaše, mekušce itd.), koji su kasnije evoluirali u još složenije organizme, i konačno u ljude. (Pitam se samo zašto se nisu svi majmuni pretvorili u ljude). Znanstveno rasuđivanje temeljeno na brojnim eksperimentima koje vode nečisti i ograničeni umovi – svode se samo na veliku kockarsku igru u kojoj rijetko tko dobiva. Kada su znanstvenici u nemogućnosti da daju valjane dokaze za svoje tvrdnje, tada pribjegavaju teorijama i hipotezama kako bi nas uvjerili da je istina onakva za kakvu oni vjeruju da je.

Unatoč opsežnim znanstvenim ispitivanjima, znanstvenici i filozofi nas iz dana u dan guraju na rub jedne velike katastrofe, konačnog kolapsa prirodnih bioloških i ekoloških sustava. Simptomi nadolazeće katastrofe (možda klimatskog kaosa) postoje u izobilju: Globalno povećanje temperature, prolijevanje nafte u more; zagađenje vode, zraka i zemlje; krčenje tropskih šuma; nuklearni otpaci; ozonske rupe; izumiranje na tisuće vrsta flore i faune; itd. Sve te (i još mnoge druge) nevolje su jednostavno rezultati nečijeg ‘logičkog’ razmišljanja, filtriranog kroz nesavršena osjetila i druge nečistoće ljudskih bića koja uporno iznova i iznova započinju s pogrešnom formulom: “Ja sam tijelo.”

Iz prethodno spomenutih razloga, vedska, a naročito vaišnavska filozofija – ne prihvaća pratyakšu i anumanu kao mjerodavne i pouzdane izvore za dosezanje apsolutnog, savršenog znanja. U ovom poglavlju sam dao prilično kritički osvrt na modernu znanost i znanstvenike; ali ipak, važno je istaći da nisu baš svi znanstvenici takvi. Postoji manjina tzv. progresivnih znanstvenika koji su u svoj znanstveni rad ubacili nezanemarivi faktor duhovnosti s Bogom na čelu.

 

Šabda

 

Šabda je naziv za zvuk koji dolazi od nepogrešivih božanskih izvora kao što je vedska literatura. Vedsko znanje sadrži sve neophodne informacije koje inteligentnim živim bićima omogućuju udoban i sretan život u materijalnom svijetu u suradnji s prirodom i njezinim, bolje rečeno, Krišninim zakonima. I naravno, znanje koje je potrebno za dostizanje oslobođenja od iluzorne egzistencije. Konačni zaključak vedske mudrosti je ponovno buđenje naše uspavane ljubavi prema Bogu pomoću procesa predanog služenja, bhakti–yoge.

Vedski zvuk se milenijima prenosio usmenim putem od vjerodostojnih duhovnih učitelja (gurua) do njihovih kvalificiranih učenika, koji su kasnije i sami postali gurui i prenijeli znanje svojim učenicima. To se odvijalo sve dok su ljudska sposobnost pamćenja i osobine kao poštenje i istinoljubivost počeli ozbiljno gubiti na kvaliteti. Da bi sačuvao tu riznicu savršenog znanja i učinio je dostupnom budućim generacijama, Gospodin Krišna se pojavio u obliku Šrila Vyasadeva i zapisao vedski zvuk u obliku svetih tekstova prije oko 5300 godina.

Vjerodostojnost duhovnih informacija može se testirati pomoću tri ključna faktora: 1) guru, 2) sadhu i 3) šastra. Šastra literarno znači oružje (za borbu protiv iluzorne energije), ali zapravo se odnosi na svete spise koje su zapisali Šrila Vyasadeva i drugi autorizirani predstavnici Boga. Riječ sadhu odnosi se na bilo kojeg autoriziranog predstavnika Gospodina, uključujući i vlastitog gurua. Da bi netko bio guru ili sadhu, on/ona ne smije pogrešno tumačiti značenje izvornih vedskih tekstova. Pored toga, Božji predstavnici se mogu smatrati autoriziranima toliko dugo dok bez devijacija slijede instrukcije zapisane u Vedama i dok bez promjena prenose stečeno znanje i duhovne realizacije drugima.

Takve osobe moraju poznavati znanost o Bogu i držati svoja osjetila pod kontrolom. Ako guru počne govoriti nešto što nije zapisano u vjerodostojnim svetim spisima i nije potvrđeno od strane sadhua – onda on/ona prestaje biti kvalificirani predstavnik Gospodina. Na žalost, danas u svijetu postoji jako puno lažnih gurua čiji je jedini interes da žive udobno na račun svojih učenika i drugih naivnih ljudi.

Pored gore spomenutih faktora, šabda ima svoje potpuno značenje samo ako je primalac zvuka (ili vjerodostojnog svetog teksta) kvalificiran. Tri najznačajnije odlike kvalificiranog učenika su: Poniznost, iskrenost i želja za napretkom. Ponos i arogancija odmah diskvalificiraju osobu od primanja savršenog znanja (ili bilo čega drugog u duhovnom životu). Gospodin Krišna to potvrđuje u ‘Bhagavad–giti’ (18. 67.) “Ovo povjerljivo znanje se nikada ne treba objasniti onima koji ne vrše strogosti, nisu mi odani ili uključeni u predano služenje, niti onima koji mi zavide.” Ovo objašnjava zašto je svjesnost Krišne najotvorenija tajna u svijetu. Puno ljudi je čulo o tome, ali svijet vječne sreće i savršenog znanja otvara se samo onima koji su kvalificirani da uđu u njega.

 

Zaključak

 

Iz prethodnog teksta može se zaključiti da se moć duhovnih zvučnih vibracija može manifestirati i iskusiti samo pomoću šabde. Vede ne odbacuju pratyakšu i anumanu, već ih priznaju tek kao pomoćne metode za saznavanje istine. Vedski zvuk je vječna realnost koja se nalazi u kontrastu sa znanstvenim hipotezama i teorijama. Svatko može vidjeti Krišnu, čuti ga i govoriti s Njim; ali to zahtijeva specijalne kvalifikacije. Njega se može shvatiti jedino devocijom, ljubavlju i stavom služenja. Ali takvo visoko duhovno iskustvo zahtijeva iskrenost, upornost, poniznost, pravilnu motivaciju i regulirani život.

Ja osobno imam praktična i mistična iskustva koja su daleko nadišla moja očekivanja. Ovo ukazuje na činjenicu da vjerodostojnost vedskog zvuka nije samo teorija, već se može iskusiti praktično (što je uostalom i cilj bhakti–yoge). Bhakti–yoga je izuzetno efikasan duhovni proces koji brzo pročišćava (spiritualizira) materijalna osjetila i um. Opažanje duhovnih istina je nemoguće pomoću materijalnih, nesavršenih osjetila, uma i svjetovne logike.

Produhovljena osjetila i um mogu također omogućiti puno bolje opažanje i razumijevanje svijeta u kojem živimo. Zar to nije jedan od ključnih ciljeva svjetovne znanosti? Na kraju ovog eseja mogu reći da je jedan od najvećih problema kada nismo svjesni da imamo problem. Dva vrlo krupna problema koja bi htio istaći su: Zaborav o našem pravom identitetu i neznanje o tome kako možemo doživjeti vječnu sreću koja je duhovno nasljeđe svakog živog bića.