Crni biser u ovoj pjesmi je znamen svjetovne ljubavi. Budući da je ljubav svakako nešto vrijedno, usporedio sam je s biserom; ali budući da je ta ljubav tek puka sjenka vječne ljubavi, on je crne boje. U komentaru na pjesmu Balada o palo duši, već sam donekle dotakao temu ljubavi. Sada dodajem nešto više.

Svako živo biće ima tri osnovne odlike. Jezikom Veda one se zovu sat–cit–ananda [cit se izgovara ćit]. Sat [kratko ‘a’] znači vječnost. Cit znači potpuno (duhovno) znanje, a ananda znači blaženstvo. To naravno nisu odlike našega tijela jer mi nismo tijelo već vječna duhovna duša koja po zakonitostima materijalne prirode prelazi iz jednoga tijela u drugo. Taj proces se naziva samsara ili reinkarnacija. Ananda se odnosi na vječno blaženstvo koje ima svoj izvor u našoj razmjeni ljubavi s Krišnom. Ta vječna, izvorna ljubav je nemotivirana i nije temeljena na tjelesnom zadovoljenju osjetila kao ovdje u materijalnom svijetu.

Uzmimo za primjer slijedeću poredbu. Zamislite jednu staru skupocjenu kinesku vazu na čijem se dnu nalazi neprocjenjivi dragulj. Preko dragulja je nabacano svakakvo smeće – staro željezo, slomljeno staklo, ostaci pokvarene hrane, pepeo, itd. Vaza je naše tijelo (bolje rečeno, svjesnost) a smeće koje je natrpano preko dragulja je niža ljudska priroda koja se sastoji od pohlepe, požude, zavisti, ludila, gnjeva i iluzije. Te negativne odlike nalaze svoj izvor u lažnom egoizmu, i ne dozvoljavaju da sjaj čistog dragulja obasja unutrašnjost vaze. Taj neprocjenjivi dragulj smo mi, naš pravi identitet (duhovna duša) koja emanira svoj izvorni sjaj (čistu ljubav prema Krišni).

Na sanskrtu, jeziku Veda, ta ljubav se naziva bhakti i izvor je intenzivne i konstantne sreće. Bhakti se ne može manifestirati u srcima onih koji su zagađeni negativnim odlikama ljudske prirode. Proces bhakti–yoge dovoljno je moćan da iz naših srca izbaci smeće i omogući nam da ponovno postanemo ono što ustvari jesmo – vječni Krišnini sluge puni duhovnog blaženstva. Ali na žalost, budući da materijalistički način života ne dozvoljava da se probudi bhakti; ljudi ogrezli u materijalizmu traže zadovoljstvo i sreću kroz kontakt materijalnih osjetila s osjetilnim objektima. Seksualno zadovoljstvo je (uglavnom) kulminacija sreće u materijalnom svijetu; ali seks i ljubav su dva sasvim različita pojma iako ih ljudi već tisućama godina izjednačavaju.

Svjetovna ljubav zapravo nije ništa drugo nego požuda; perverzna manifestacija izvorne ljubavi. Tzv. ljubav koja je tako revno opjevana kroz literaturu, filmove, reklame, u svakodnevnom životu, itd. – zapravo je manifestacija sebičnosti. Dvoje ljudi se vole tek toliko dugo dok su zadovoljeni njihovi sebični (požudni i pohlepni) interesi. Iako u ovom svijetu ipak ima nesebične ljubavi, ona je u moderno vrijeme prava rijetkost. A ljubav roditelja prema djeci je jedna druga kategorija ljubavi koja sada nije tema ovog teksta. Svjetovna ljubav je kao Adamova jabuka; slatka je, ali je i puna otrova. Što smo više vezani za nju, time smo više okovani lancima iluzije u ovom materijalnom svijetu.

Evo nekoliko posljedica neobuzdane svjetovne ‘ljubavi’: Abortusi, silovanja, spolne bolesti, razvodi braka, prostitucija, pad društvenog morala, kriminal, nasilje itd. Ako bi neograničeno sladostrašće bilo ono što ljude zaista može učiniti sretnima, onda bi skoro svi ljudi na svijetu bili nevjerojatno sretni. Eto, iz gore navedenih razloga biser ove pjesme je crne boje.

U ovoj pjesmi se nekoliko puta spominje rečenica: ‘‘Dragi moj Gospodine, danas ti ne mogu pjevati...” Budući da sam zaređeni monah, dio moje svakodnevnice je pjevanje određenih molitava na sanskrtskom jeziku. Te molitve se pjevaju uglavnom ujutro i uvečer. Ali eto, jednoga jutra (na dan kada sam počeo pisati ovu pjesmu) prožele su me neke emocije nepovoljne za duhovni život. Malo su me zbunile, natjerale na razmišljanje i poremetile tijek mojih svakodnevnih duhovnih aktivnosti. (Srećom, nije dugo trajalo).

Da; činjenica je da se još nikada u ovom životu nisam zaljubio i osjetio onu strast zbog koje je Romeo popio otrov. Obično ne razmišljam često o svjetovnoj ljubavi, ali tog jutra su me osjećaji odveli u jedan svijet mašte, u potragu za imaginarnom vilom duge, plave kose.

Krišna je vječni dobronamjernik i prijatelj svih živih bića. On posjeduje sve osim ljubavi onih koji mu se ne žele predati. Ali On strpljivo čeka da se jednoga dana probudimo iz iluzije i shvatimo da je ovaj materijalni svijet mjesto bijede i raznih vrsta nesreće. Ono malo sreće koju doživljavamo kroz osjetilno zadovoljstvo, samo je mamac koji nas još uvijek drži u materijalnom svijetu i pruža nam lažnu nadu da će jednoga dana nestati sve naše nevolje i da ćemo postati neprestano sretni.

Što je sreća? Vede daju vrlo interesantnu definiciju: Sreća je privremeno odsustvo nesreće. Da objasnim; pored rođenja, bolesti, starosti i smrti, postoje još tri vrste nesreće koje doživljavamo između rođenja i smrti. One se nazivaju: 1) adibautika–kleša (nesreće koje proističu od drugih živih bića). Npr. sve od ugriza komarca pa do ratnih strahota. 2) adidaivika–kleša (nesreće koje su uzrokovane elementarnim nepogodama materijalne prirode), kao npr. suše, poplave, potresi, prekomjerne vrućine, hladnoće, itd. 3) adyatmika–kleša (nesreće uzrokovane vlastitim umom i tijelom), kao npr. (umom): Depresije, emotivni stresovi (kada nam umre netko drag), fobije, itd; (Tijelom): Kao npr. muke koje proživljavamo zbog raznih bolesti vlastitog tijela. Dakle, srećom se nazivaju oni trenuci kada ne patimo niti od jedne gore navedenih nesreća.

Ali budući da je to tako rijetko, ljudi onda posežu za nekim sadržajima koji će im odvratiti pažnju od nesreće; npr. filmovi, sportski događaji, razne igre, prekomjerne seksualne aktivnosti, pa sve do alkoholizma i konzumiranja droga. Ova posljednja dva ‘rješenja’ gora su od samih početnih problema. Kada se netko odluči za njih, upada u začarani krug neprestane mizerije. Sreća koja dolazi izvana, od osjetilnih objekata, vrlo ja privremena i treperava; dok je za razliku od nje, duhovna sreća potpuno intenzivna i neprestana. Možemo reći i ovako – materijalna sreća dolazi uglavnom izvana, a duhovna sreća je ona koja se manifestira ‘iznutra’, u srcu.

Možete se onda zapitati: Kako to da sam nakon toliko godina prakticiranja bhakti–yoge poželio posegnuti za materijalnom srećom? Odgovor je u tome da još nisam postigao duhovno savršenstvo. Proces pročišćenja još uvijek traje, i zato nije čudo da još uvijek povremeno isplivaju na površinu nekakve sebične želje. Ali ipak, mogu sa sigurnošću izjaviti da sam za posljednjih dvadeset godina napravio neke krupne korake prema duhovnom savršenstvu i da duhovno zadovoljstvo polako, ali sigurno spaljuje u pepeo moju nižu prirodu. Budući da Krišnini bhakte uživaju Njegovu zaštitu, definitivno mogu reći da svakodnevno osjećam Njegova ohrabrenja i vodstvo u pravom smjeru.

Jedan dio ove pjesme glasi: “... doseći Tebe, a ne spoznati sebe”. Nemoguće je spoznati Krišnu a da prvo ne spoznamo sami sebe. Prvi korak u duhovnom životu je teorijsko razumijevanje da nismo ovo tijelo, a procesom bhakti–yoge dolazimo do postupne i praktične realizacije tog znanja. To se zove samospoznaja. Moja mentalna potraga za crnim biserom nije bilo ispoljavanje nekih mojih sumnji, već manifestacija Krišnine iluzorne energije.