Crna leptirica iz ove pjesme je Krišnina iluzorna energija. Ja sam je zamislio kao izuzetno atraktivnu djevojku s crnim leptirovim krilima. Ta Krišnina iluzorna energija se na sanskrtu naziva maya, što znači ono što nije. Maya je jedna od Krišninih energija i ima za cilj da prekrije savršeno duhovno znanje onih kod kojih se razvila želja da uživaju neovisno od Krišne. Ona takvim dušama omogućuje da zaborave svoj izvorni identitet i da se poistovjete s tijelom u kojemu su zarobljene. Na taj način buntovne duše postanu uvjetovane zakonima materijalne energije. Jedno od tih zakona je načelo dualnosti koje utječe na sve uvjetovane duše i baca ih od jedne krajnosti do druge. Kada doživljavamo mržnju, bol, nesreću, tugu i sl; onda smo podložni patnji, a kada doživljavamo materijalnu ljubav, materijalnu sreću, materijalno zadovoljstvo, itd; onda se vežemo za te pozitivne (ali još uvijek materijalne) emocije koje nam stvaraju privid da ima sreće u ovom svijetu.

Zbog toga se čvrsto vežemo za iluzornu nadu o neprekidnoj sreći koja je tu negdje ‘tek iza ugla’. Da; ima sreće u ovom svijetu, ali ona je jako kratkotrajna i promjenjiva. (O tome sam napisao nešto više u komentaru na pjesmu Crni biser). Može zvučati apsurdno, ali realnost pokazuje da su patnje i nesreće povoljne kao izvor inspiracije za posvećivanje istinskom duhovnom životu. Imam desetak prijatelja koji su se toliko napatili tijekom ne tako davnog rata u bivšoj Jugoslaviji, da su očajnički poželjeli pronaći odgovore i rješenja za sve tegobe materijalnog života. I tako su se u potpunosti i s velikom iskrenošću okrenuli duhovnosti iako su neki od njih ranije bili tvrdokorni ateisti. S druge strane, onima koji žive okruženi materijalnim blagostanjem i lagodnim životom, ili niti ne pada na pamet da se bave duhovnim stvarima, ili su iluzijom uljuljkani u prakticiranje svjetovne religije koja se uglavnom svodi na slijeđenje određenih rituala koji su u vrlo tankoj vezi s pravom duhovnosti.

Ironija je da su čak i oni koji su svjesni mayine moći ipak vezani za njezine čari. U suštini, svatko od nas se nalazi pod utjecajem maye zato što to sami želimo. Mnogi koji se pokušavaju baviti duhovnim životom, kažu mayi: “Pusti me na miru i idi od mene!”, ali su zapravo oni ti koji je čvrsto drže i ne puštaju je da ode. Nije ni čudno; vezanosti za svjetovne užitke su ogromne i dugotrajne.

Evo jednog slikovitog primjera koji objašnjava kako iluzija funkcionira. Prije četiri godine sam vidio na televiziji jednu jednosatnu australijsku dokumentarnu emisiju o simuliranim realnostima. Pokazali su kako postoje specijalne električne naočale (tj. dva mala ekrana) koje su povezane s računalom na kome se puštaju razne video–igre. Bilo je osmoro ispitanika koji su učestvovali u demonstraciji eksperimenta. Svatko od njih je bio u svojoj sobi s po dva znanstvenika koji su pomoću određenih električnih spravica ispitaniku mjerili puls, bio–ritam, aktivnosti mozga, itd. Interaktivna igra koju su puštali ispitanicima preko računala bila je vrlo vjerno simulirana ratna situacija u polurazrušenom gradu. Svaki ispitanik imao je svoju ulogu, tj. predstavljao je lik jednoga vojnika. Cilj igre bio je probiti se kroz neprijateljske položaje i pobjeći na slobodu. Imali su svoje dobre razloge da se u roku od 45 minuta dočepaju slobode. Novčana nagrada za ‘dolazak na slobodu’ bilo je ako se ne varam, nešto više od 500 australijskih dolara. Dvojica su uspjela.

Svatko od njih je imao video–naočale i ispred sebe instrumente s komandama koje su u igri pokretale njihovu ulogu; kretanje lijevo–desno, trčanje, puzanje, nišanjenje, pucanje, itd. Budući da su nosili video–naočale, oni nisu mogli istovremeno gledati u komande, ali su bili prethodno istrenirani (bez naočala) kako koristiti komande ne gledajući u njih. Ideja eksperimenta je bila u tome da ispitanici ne vide oko sebe ništa osim ‘sebe’ u ratnoj situaciji. Poanta čitave priče je da su tijekom 45 minuta igre, ispitanici prolazili kroz intenzivna stanja; strah, iščekivanje, zabrinutost, itd. Dvojicu ispitanika su znanstvenici morali prekinuti u igri već nakon dvadesetak minuta jer su zapali u kritična emotivna stanja, što su ispitanici kasnije priznali i slikovito opisali. Na kraju je svatko od njih potvrdio kako se vjerno poistovjetio sa svojom ulogom i kako je intenzivno doživljavao emocije, uglavnom veliki strah. Bitno je napomenuti kako su za vrijeme igre, ispitanici u potpunosti zaboravili na svoj identitet. Prolazili su kroz strahove iako njima samima nije prijetila nikakva opasnost budući da su bili udobno smješteni svatko u svojoj sobi.

Eto, po tom načelu funkcionira Krišnina iluzorna energija, maya. Svaka uvjetovana duša se poistovjeti s određenom ulogom u simuliranom svijetu prividne realnosti. Svatko ima svoje ‘naočale’ tj. oči kroz koje promatra ‘igru’, i komandne instrumente – ruke, noge, glavu, itd; pomoću kojih se kreće po materijalnom svijetu.  A ‘ispitanik’, (tj. mi, duhovna duša) boravi u tijelu, ne radi skoro ništa i nema apsolutno nikakve veze s onim što se uokolo događa. Simulirane realnosti dobro profiltrirane kroz vrlo ograničena materijalna osjetila, stvaraju duši određene lažne impresije koje pomoću utjecaja maye i lažnog ega, ona prihvaća kao stvarnost. Svaka duša uvjetovana iluzornom energijom umotana je u ljusku suptilnog materijalnog tijela koje se sastoji od lažnog ega, inteligencije i uma. Budući da je duša vječno neovisna i ima svoje pravo izbora, jedina njezina aktivnost je ispoljavanje želja.

Ukoliko duša želi uživati neovisno od Krišne, maya joj nametne vještački identitet koji se zove lažni ego. Lažni ego je najsuptilniji materijalni element zbog kojega neke duše misle: “Ja sam pas”, “ja sam svinja”, “ja sam čovjek”, katolik, musliman, Židov, Hrvat, Srbin, Irac, itd. Međutim, ako se duša odluči osloboditi iluzornog stanja u kome se nalazi, onda ona može uključiti osjetila, um i inteligenciju u procesu predanog služenja Krišne (bhakti–yoga) i na taj način može ‘istopiti’ svoj lažni ego.