Divno je pisati poeziju, uroniti u dubine svoje duše i izreći sve ono
tajanstveno, ali i tako prisno u nama, koje spava iza svih oblika,
tamo na granici jave i sna. I dok pjesma sazrijeva u nama poput
malog sjemena.... a onda nabubri i izađe.... pršteći na sve strane,
a mi je pomalo začuđeno gledamo, kad smo je porodili, ne
prepoznajući je uvijek kao svoju, jer u sebi ona nosi ono vječno,
ono nespoznatljivo, koje se nikada neće moći riječima izreći, jer su
one uvijek nedostatne.... i uvijek sanjamo o nekoj novoj pjesmi...
najboljoj od sviju.... u koju ćemo moći sažeti bogatstvo cijele
svoje duše...

 
Ako ste pratili moje Čuvare sna...u ovoj knjizi pred vama se otvara
KNJIGA VJEČNOSTI...nevidljivo je na dohvat ruke....SVEMIRSKA
PLESAČICA pleše pred vašim očima svoj beskrajni ples....NEBESKA
MILJENICA snove vam odnosi prema beskraju....ZVJEZDANI SIJAČI
rasipaju zvijezde noćnim nebom...a ja IMAM KORIJENJE U DVA
SVIJETA......držeći u ruci crvenu ružu kao poklon svom
anđelu....koji me sigurno čeka, želeći mi dati plava krila kojima ću
lakše pronaći svoju dugu što me spaja sa samim nebom.

 
PANDORINA KUTIJA ostaje prazna, u njoj leži skrivena samo nada
u bolje sutra i ne preostaje nam drugo nego da je potražimo i sa
njom našoj djeci i unucima poželimo ljepšu budućnost na ovoj
prekrasnoj planeti koja nam je darovana od naših praotaca a mi
je svakim danom sve više uništavamo.

 
Promiješajte sa mnom KARTE koje ste i vi rođenjem dobili... jer
crne i bijele razlikuju se samo za nijansu....

 
Dodajem vam KLJUČ SVEMIRA kojeg sam pronašla među svojim
sjećanjima i kojeg sam davno izgubila...a pronašla sam ga tek
onda kad sam ušla u SJEĆANJE NA PROŠLE ŽIVOTE

 
Zastanite na trenutak na ODMORIŠTU DUŠE...možda ugledate
vašeg anđela čuvara, koji će i vama stih šapnuti kao što je
nekad meni....

 
I kao što čitate neku zanimljivu knjigu, zaboravljajući na sve
oko sebe... prolistajte i ovu moju KNJIGU VJEČNOSTI.....
srest ćemo se sigurno na nekoj stranici!
 
  Emilija Dević

 

  

  
    
PJESNIČKA MJERA ZA VRIJEME I UDALJENOST

 

EMILIJA DEVIĆ: KNJIGA VJEČNOSTI

 
Poezija na internetu . 2011.

 
Čovjek je osobni kozmos i kozmosu najsličniji, kao što je suza po obliku
kaplja, a po sadržini more. Ako se čovjek o tome zamisli shvatit će kako
mu je sve nadohvat. Ali, za to je potrebno imati Vjere i Mjere.

 
U svojoj pjesničkoj Knjizi Vječnosti, kao mjeru, Emilija Dević uzela je samog
čovjeka i njegovom senzibilitetu i samosvijesti dostupan svijet. Ono što
njegovoj spoznaji dostupno jest.

 
Nepoznato je, je li čovjeku uopće moguće pojmiti vječnost kao vremensku
kategoriju i beskonačnost kao udaljensot. A blisko jest u nedostatnosti
čovjekovih znanja i bilo kakve mu poznate i dostupne mjere.

 
Emilija Dević pitanju prilazi kao pogledu u Mjesec/Žutu lunu. Očigledan i
čovjekovom pogledu cijelog života blizak, u tmini obasjava svijet i
tajanstvo puta. To je mjera koja i povratno funkcionira. Time je daljina
dobila pouzdanu, makar pjesničku odrednicu.

 
Vječnost je za čovjeka nepojamna vremenska kategorija. Vječno nasuprot
svemu što od ljudskog života, pa nadalje, tako kratko traje.

 
Emilija Dević Vječnost je pojmila kao svemirsku plesačicu, plavu sanjačicu
u kobaltnoplavoj dubini neba. Slikovno, metaforički, dakle.

 
Kako da ne. Mjerena trajanjem ljudskog života, vječnost je nemjerljiva.
Ali, shvatanjem ljudskog života kao bljeska, iskre i varnice - može se
dobiti rječita i prihvatljiva misaona i pjesnička slika.

 
Plesačica u srmenoj odori i sama blješti i bljescima odražava postojanje i
sasipanje nebroja ljudskih života i svega što se u srmi može odraziti.
Možemo shvatiti kako se u srmi odražava svaki, pa i intelektualni sjaj, ali
svaki sjaj u sljedećem trenutku vremena jeste: kraj. No, sjaj srme
sugerira nove odbljeske.

 
Baš tako i toliko naspram vječnosti traju ljudski životi. Činjenica da ipak
obezbjeđuju vlastiti kontinuitet, nije naročito utješna za ljudski živi
kontekst pojedinačno, ni u cjelini.

 
Emilija Dević ne ostaje na ove dvije globalne kategorije od kojih polazi.
Emilija je kozmopolita, u njezinom srcu i razumu ima mjesta za cijeli svijet
i kozmički prostor u kojem obitava. Emilija Dević pripada tom svijetu, ali
i taj svijet njoj. Ona je meditativno refleksivna osoba i pjesnikinja.

 
Tako piše o Glazbi tišine. Na neobičan način to biva komplementarno u
postupku i ishodu. Jednako kao i bjelina papira koja krije sve slike svijeta,
tišina postoji kao zasićeno poimanje svekolikog zvukovlja i konkretnih
sazvučja u prostoru i sluhu.

 
Možemo istovremeno emitirati veći broj najkvalitetnijih muzičkih djela i
dobiti konfuzno zvučanje - kakofoniju. Iz tišine sluhom i darom možemo
izdvojiti pojedinačne zvukove, muzička djela i orkestracije. Tišina čak
biva uvjetom za realizaciju takve mogućnosti.

 
Literarno estetski dosezi Emilijinih pjesama su empirijski artikulirani,
provjerljivi i evidentni. To ovu poeziju u jednom nivou čini pomalo
okultnom, iznjedrenom u osami Emilijinog života, jednako u čitanju i
pisanju, obraćanju mogućnostima pjesme. Pitanja su stvarna, životna i
realno nasilna prema Pjesnikinji, ali su odgovori fleksibilno stihovani i
otvaraju jedan novi svijet u Emilijinoj duši i dušama čitatelja.

 
Emilija Dević piše u katrenima, strofama od po četiri stiha, neopterećena
naročito rimom, metrom i ritmom, ali poetički - vrlo posvećena iskazu
cjelovite pjesničke zamisli.

 
  Listopada, 2011. Atif Kujundžić