Osjećam poduku u ljubavi spram književnosti u kojoj se kriju misli koje postaju eliksir samospoznaji, most ka fenomenologiji percepcije. Uranjam u jedinstvenost književnog senzibiliteta, trajno vizualiziranje susreta sa jednim od pisaca po kojima će se dvadeseto stoljeće dugo pamtiti. Osluškujem snagu šaptača, ezoteričnog reformatora, elitnog sugovornika, stvaraoca nelinearne spoznaje literature i vidim snove dragog mi autora. Doživljavam misaoni dijalog sa Borhesom, iluziju koja postaje moć sadašnjeg trenutka, snaga njegova uma. Stvorio je književnu državu u kojoj se vrijeme grana racvjetanom krošnjom čitaoca. Kao cvrkut nebeskih ptica odzvanjaju odjeci njegovih misli. Susrećem se sa rascijepljenosti osobnosti i skupljam svoje dojmove u zagrljaj energije i materije i u kristalnom zrcalu mjesečeva sjaja i dugina spektra prepoznajem svoje trojstvo, tri lica iste duše u treptaju oka vječnosti i konačnosti fizičkog tijela. Odjek stalne dvojnosti postaje metafora trojstva, a Paracelzusova ruža, jednom jedinom riječi izranja iz pepela i postaje kozmički cvijet svijesti. U labirintu snova vidim modre tigrove kako se umnožavaju, a onda nestaju u magli podsvjeti. Hvatam ih poput škotskog profesora i poklanjam prosjaku u katedrali spoznaje, mom neznanju. Knjiga od snova živi mnoge odsanjane sne i ostvaruje se paralenim razinama svijesti u koje me je pisac pozvao. U njoj nema kronologije, jer istovremenost izranja iz izvora, iz alepha i prelama se u Kohinoru svijesti u trenutak u kojem se sjedinju prošlost i budućnost i jedna i druga postaju neopoziva istina. Estetski užitak trenutka je nezamjenjiv, on traje snagom koja izranja iz kozmičkih zakona, iz dinamike nebeskog vretena, iz ritma vremena. Tu spoznajem igru treptaja oka, vječnost u platonizmu, vraćanje u Nietzscheovu filozofiju i nezaustavljivu vrtnju kotača svevremena. Knjiga od snova ne spada u klasično poimanje literature, ona je kristalni labirint zrcala u kojima se grle san i java.
Crni labud je rođen u zemlji Aboridžina, u prostor- vremenu nama dalekog svijeta, u beskraju naših tek naslućivanih istina. Leprša na zastavi i krasi grb jedne od država tog dalekog kontinenta jer tamo živi slobodan, sjedinjen sa prirodom iz koje je iznjedren. Prenešen k nama, zatvoren u parkove i gradske vrtove da svojom bojom i porijeklom privlači poglede posjetilaca i slučajnih prolaznika. Dugo je bio za nas nepoznanica, a danas nazvan pticom tuge i žalosti se ugnjezio u svijest, postao misaona slika u galeriji spoznaja, tajnovita ptica metaverzuma koja odnosi Boginju sreće na putovanje svjetskom logikom. Znanje se, pojavom te ptice, zatvarilo obručom istine u kojoj spoznah da uvijek postoji nešto dušom ne dotaknuto, da lepršava svijest još uvijek nije doletjela do kraja slijepe ulice spoznaje, da se još uvijek nalazi na svjetlosnom mostu koji sjedinjuje znanost i vjerovanje. Bili smo uvjereni da postoje samo bijeli labudi, a onda iznenada, iznjedren sa novog kontinenta, crni labud postade metafora kojom vjerodostojnost samouvjerenja gubi snagu. Kako predvidjeti budućnost kada u nekoj, ljudskoj svijesti trenutačno nedohvatnoj daljini, možda ipak postoje još neviđena živa bića, možda su to Pegazi i Jednorozi, našim očima nevidljivi, u ovom sretnom trenutku vjerovanja, dušom ipak spoznatljivi. Je li to budućnost u kojoj će me Pegaz, u jednom sudbonosnom treptaju oka, uistinu povesti na putovanje do zvijezde na kojoj sam rođena ili su tek moje sanje? Crni labud je svojim postojanjem dokazao da uvijek postoji nešto sretnom trenutku spoznaje nedohvatno. Sanjam, da još uvijek sanjam, krilatog vranca koji me ponekad posjeti u snovima i otvori vrata nekog novog snoviđenja i ostavi Eratho i Kaliope, muze poezije i lirike, na mome uzglavlju. Znam da su to lijepe iluzije, ali sjećajući se iznenadne pojave crnog labuda postajem nesigurna. Možda to ipak nisu samo snoviđenja?
Nastavit će se:
http://umijece-vremena.blogspot.com
bglavac
edin.kecanovic
