Istraživači kao Galilei, Newton, Hubble i Einstein, pa zatim Bohr i Heisenberger su ocrtali sliku svijeta u kojem mi danas živimo. Eksplozijom zgusute energije, velikim praskom, nastade, u jednom jedinom trenutku i prostor i vrijeme i materija. Današnji znanstvenici se pitaju, kao što su se pitali i drevni mudraci, da li je "veliki prasak" bio početak ili samo prelaz iz jednog svijeta u drugi. Prostor, vrijeme, materija i energija još uvijek nisu dovoljno razjašnjeni entiteti, potraga za izvorištem kozmičke energije još uvijek traje.
Zagrljaj znanosti i mistike postaje sve jači i nježniji u isto vrijeme. Osjetilnost, osjećajnost, etika, estetika, kreativnost, inspiracija i umjetnost su produkti našeg unutarnjeg svemira i nisu izračunljivi i dokazljivi strogim zakonima klasične fizike i matematike. Moderna fizika opisuje i objašnjava svijet, pa i čovjeka u njemu suptilnije, poetičnije, drugačije, nego što je čovjek danas sposoban svjesno spoznati svijet i sebe samoga. Čini se kao da na dlanu znanosti nastaju nove bajke, koje nas pozivaju na razmišljanje o stalno novoizrastajućim dimenzijama stvarnosti. Skladatelji skladaju rapsodije boja, simfonije mirisa, preludije koji povezuju sonate od ljubavi sa nocturnima novih privida. Poetski izričaj se pretače iz uzdrhtalih duša pjesnika tkivo koje gradi sve ljepši i sve veći kristalni zamak kraljice literature. Nižu se anđeoski stihovi, soneti božanskoj geometriji, pjesme pune metafora bezriječja tek naslućene beskonačnosti u konačnosti našeg zemaljskog postojanja. Sanjari pišu nove utopije, mi lutamo bibliotekama sanjajućih knjiga, galerijama slika u kojima se zrcali mašta umjetnika, ogleda njihova duša.
Platonija je bezvremenski kozmos iz kojeg proizlazi naše vrijeme. Platonov svijet ideja se zrcali u kugli našeg postojanja. Sličan je piramidi u čijem se vrhu, u jednoj jedinoj točki, susreću svi djelići univerzuma. U tom carstvu naše svijesti najsitnije strune plešu svoje nijemo kolo i skladaju ritam života, svjetlosnu muziku našeg postojanja. Poslušajmo kako izvire vrijeme iz našeg bezvremenskog svijeta. Osluškujem tonove vremena u sebi, svaki tren odzvanja drugačije i stapa se u tišinu proteklog. Ulazim u unutrašnjost piramide i pričinja mi se da s njenog vrha čujem pokrete zupčanika starog sata sa crkvenog zvonika. U meni živi muzika vremena, njeni tonovi me nose u život, čujem veliko crkveno zvono i moje misli plešu u ritmu njegovih konopa za potezanje. Osjećam podne u sebi, trenuci prolaze i ja uživam u onima koji slijede pa nanovo u sljedećim dok ne uđem u trenutak beskonačnosti. Oko mene se zatvara opna vremena, trenutak traje i ja trajem u njemu.
"Vrijeme je samo iluzija mozga" pomislih slušajući kako odzvanja podne u meni.
"Ti si dio te iluzije koja traje već milijardama godina" zvona utihnuše i ja ponovo začuh tišinu ćelija. Gluho kolo me odnosi u vrtlog stvarnog postojanja. Sada spoznajem da tradicija ne znači uzdizanje iz pepela, nego ponovno paljenje unutarnje vatre. Najbolja muzika ne leži u već napisanim notama, nego izrasta kao uvijek novi doživljaj pravog osjećaja. Tonovi i nijanse boja se sjedinjuju u doživljaj i postajem poetom novonastajućih zvukova. Moj nutarnji dijalog prelazi u srebrenkaste bisere tonova i ja vidim smijeh, blješteći dragulj razgovora. Nema ljepšeg osjećaja od sklada iz kojeg se rađa unutarnje veselje. Sve unutarnje napetosti nestaju, prešla sam granice znanja, ušla u vrtnju nebeskog vretena, u do ovog trena neotkriveni svijet nastajanja.
Rijeka krvi se razlijeva milijardama delti u more mog postojanja. Osjećam plimu i oseku mojih stanja. Slutim ponornice koje se slijevaju u deltu i ponovo vraćaju izvoru. Čujem žubor rijeke života, buku slapova i romor vrulje. Osluškujem i u zrcalnim neuronima vidim kako srce vodi gluho kolo mojih ćelija. Tu odustajem od potrage za vremenom i u maglovitom oblaku misli osjećam kako se u meni budi drevni ritam izrastao sa izvora kozmičke energije.
http://umijece-pokreta.blogspot.com/2007/06/trenutak-radanja-ritma.html
bglavac
edin.kecanovic
