Kada su se 1989 godine hrvatski filozofi opraštali na Mirogojskom krematorijumu od pokojnoga Vanje Sutlića njegov zagrebački kolega Branko Despot oprostio se sa samo jednom recenicom: ‘’Hvala ti Vanja što si nas naučio filozofirati!’’. I mi sada 25 godina kasnije čitajući Uvod u povijesno mišljenje vidimo što je Despot naučio od svoga profesora jer na stranici 17 na primjer stoji zapisano:’’ Čitavo formalno, slobodno pravo ima jednu temeljnu kategoriju, a to je kategorija vlasništva . Onaj tko nema ništa, nije slobodan čovjek, on može posjedovati duh, kako je to u subjektivnom duhu utvrdila psihologija, ali u objektivnom svijetu, svijetu društva, države, zajednice, on nije ništa. Čovjek bez vlasništva, u strogom smislu riječi, nije čovjek’’
Pa ja nisam siguran da ovo mišljenje vrijedi podjednako za Hegela kao i za Sutlića. I ako je nama njihovim studentima išta bilo jasno u filozofiji onda jest istina da novovjekovno mšljenje koje otpočinje sa Descartesom ističe barem dva fundamentalna načela , prvi da su svi ljudi jednaki samo što se razlikuju po načinu na koji koriste svoj razum i drugo da čovejk u novom vremenu nikako nije moguće odrediti privatnim vlasništvom. Ovaj drugi momenat kojim je otpočela Kantova era posebno je vidljiv kod Rusoa na primjer. Odatle interes Hegela da razmatra pitanja privatoga vlasništva ali sasvim drugačije od stajališta njegovih interpreta koji su ga i ovom prilikom gurnuli u pravcu Hegelove desnice mada je Hegel posebno razmatrao ovu problematiku povezanu sa Platonovom filozofijom. I on kaže da je Platon vjerovao da je zabranjivanjem vlasništa, porodičnoga života, da je ukidanjem slobodne volje pri izboru staleža, da je dakle svim tim odredbama iskorijenio sve strasti, mržnju i sporove među ljudima. On je sa pravom uvidio da je propadanje grčkoga života proizašlo iz toga sto su pojednici počeli da ističu svoje svrhe, svoje sklonosti,svoje interese, interese koji su zagospodarili zajedničkim duhom. Odatle Hegel zaključuje: ‘’Pravednost međutim zahtijeva za pojednica isto tako njegovo pravo kao što ona zahtijeva uzvišenije riješenje toga prava i njegovu harmoniju sa onim što je opće.’’ (Povijest filozofije II, grčka filozofija).
Ono što stoji u suprotnosti spram Platonova principa jest princip svjesne slobodne volje pojedinaca koji je docnije naročito istakla francuska filozofija sa Rusoom i to na prvom mjestu da je nužna slobodna volja pojedinca kao pojedinca, da je nužno njegovo slobodno izražavanje .
Nasuprot ovome stoji ono što je opće, što je zamišljeno a ne mora biti upravitelj ili običaj već postoji kao zamisao odnosno subjektivnost i pojedinačnost. ’’Ljudi su morali ono što je umno proizvesti iz sebe sa svojim interesom.’’(ibid) onako kako se ono javlja u stvarnosti blagodareći nevoljama, prilikama i povodima. Dakle država se ne definira niti ljudi u njoj privatnim vlansištvom nego slobodnom voljom , da čovjek ima slobodnu volju jer sloboda predstavlja ono što je kvalitativno u čovjeku.
Odreći se svoje slobode znači priznati da nisi čovjek. Ne biti slobodan znači odreći se svih dužnosti i svih prava. (Društveni ugovor). Zato je Hegel onda razmatrajući Schellingovu filozofiju došao do istine da se ‘’ glavna odredba cjelokupnog izvođenje države sastoji u tome da se sloboda pojedinca mora ograničiti općom slobodom. Te se dvije slobode svagda uzajamno negiraju umjesto da se ‘’država shvati kao realiziranje slobode.’’ (ibid) To je dakle sva istina spomenute problematike za razliku od Despotovih nebuloza od kojih se čovjeku diže kosa na glavi. Žali Bože tolikoga Vanjinog truda.
Zlatan Gavrilović Kovač