Katedralna župa organizirala je u subotu 10. studenoga 2012. hodočašće u Blato na Korčuli u Svetište blažene Marije Propetog Isusa Petković koja se posebno štuje u Dubrovačkoj katedrali, gdje se priprema i postavljanje duhovnoga kutka s njezinim likom. Uz ovogodišnje hodočašće pedesetak osoba, članova Katedralnog zbora, Bratstva Presvetoga Sakramenta i Župnoga pastoralnog vijeća, upriličen je i pohod župi Pupnat i grobu zaslužnoga svećenika, rektora Dubrovačke katedrale msgr. Pava Poše.

Program hodočašća obuhvatio je molitveni dio u svetištu blažene Marije u kojem je s. Hijacinta Šimunović koju je od najranije dobi odgajala naša Blaženica, govorila o životu i djelu blažene Marije Petković i svjedočkim žarom i zahvalnim riječima nizala nezaboravne i drage uspomene na buduću sveticu. Molitva krunice i pjevanje Katedralnoga zbora namijenjeni su za Družbu Kćeri Milosrđa, njezin podmladak i nastavak plodnog apostolata diljem Domovine i svijeta, a posebno u našoj Dubrovačkoj biskupiji gdje sestre djeluju u Blatu, Smokvici, Cavtatu, u Dubrovniku u Katedrali, samostanu Sv. Josipa u Lapadu, u Biskupskome dvoru i Svećeničkom domu. Program je nastavljen razgledanjem riznice i muzeja te pohodom župnoj crkvi i susretom sa župnikom don Nikolom Berišićem te objedom u hotelu Lipa.

Pupnaćani su u velikom broju dočekali Dubrovčane pred župnom crkvom oko dva sata popodne iako je toga sunčanog dana većina otočana bila u branju maslina. Hodočasnici su najprije pohodili mjesno groblje i grob don Pava Poše te molitvom i pjesmom zahvalili Bogu za dar zaslužnoga i dobrog svećenika.

Misa u župnoj crkvi započela je pozdravom mjesnoga župnika don Mata Aračića, a u koncelebraciji su sudjelovali don Mirko Maslać, don Ivan Penava i don Stanko Lasić koji je održao i prigodnu propovijed. Pjevao je zanosno Katedralni zbor, a crkva je bila dupkom puna.

Don Stanko se prisjetio dvaju važnih datuma iz 1975. godine, kad je propovijedao na zlatnoj Misi don Pava Poše i 1990. godine kad je za cijeli otok Korčulu bila upriličena središnja proslava pobjede na prvim demokratskim izborima i njemu pripala čast da održi prigodni govor. Pupnaćani su ponosni što u župnoj crkvi počivaju zemni ostatci njihova mještanina franjevca fra Marka Tvrdeića koji je u Riminiju umro na glasu svetosti te ga u pučkom govoru nazivaju „blaženi Marko“, a 24. kolovoza cijeli otok Korčula hodočasti na njegov grob i moli za njegov zagovor. Ispred župne crkve 12. lipnja 2010. podignuta je bista don Pava Poše, rad akademskog kipara Iva Didovića iz Lumbarde, na kojoj piše da je bio hrvatski domoljub i mučenik za vjeru.

U Bratimskoj kući pokraj crkve Dubrovčani su bili počašćeni jelom i pićem koje su pripremile domaćice pod vodstvom župnika i mjesnoga Bratstva. Uz pjesmu druženje je potrajalo duže od predviđenog, a Dubrovčani su pozvali Pupnaćane da pohode Dubrovnik.

Don Pavo Poša rođen je u Pupnatu 14. studenoga 1900. gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je nastavio u Dubrovniku, a studij teologije u Ljubljani. Služio je kao svećenik godinu dana na Grudi, osam u Blatu, osam u Lumbardi, a od 1943. do smrti l980. u Dubrovniku. Bio je predzadnji upravitelj Popovskog zbora od 1943., rektor Dubrovačke katedrale od 1950. do 1965., nastavnik na Sjemenišnoj gimnaziji, dekan Dubrovačkog dekanata, kancelar Dubrovačke biskupije od 1965. do 1974. Monsinjorom je imenovan 1952., kanonikom 1961. i prepozitom Stolnoga kaptola 1971. i tu je službu obnašao do smrti.

Don Pavo je živio tako skromno da nikad nije koristio grijanje, ni po najljućoj zimi, i sve što je stekao dijelio je siromasima. Uživao je ugled učenoga i pobožnog svećenika, urednog i odgovornog djelatnika, a u Dubrovačkoj katedrali za njegova upravljanja sve je bilo tako raspoređeno i obavljano da su brojni suradnici kanonici, svećenici, pjevači, ministranti, članovi Bratstva Presvetog Sakramenta djelovali kao dobro uvježbana ekipa.

Ono po čemu je don Pavo zapamćen, a o čemu nikada nije govorio jest fizički napad u režiji Udbe koji je doživio putujući na Mljet koji je tih godina bio bez stalnoga svećenika. Na blagdan Male Gospe 1953. godine unaprijed pripremljeni i nagovoreni pojedinci poslani iz Dubrovnika nisu ga pustili da se iskrca u Sobri pa je brodom produžio do Korčule gdje je dočekan s pogrdnim povicima i prijetnjama linčem da bi cijelu noć proveo u šumi iznad samostana sestara dominikanki i sljedeće jutro na povratku prije ulaska u brod napadnut i oblijepljen jajima i gnjilim rajčicama. Na mulu u Gružu je dočekan jednako okrutno od podivljale rulje, pretučen i bačen u more. Zapriječen mu je povratak doma nego je sav mokar od mora bačen na palubu istoga broda gdje su se iživljavali nad njim. U Herceg Novomu su ga iznijeli s broda te su ga dva vojnika na mrtvo pretukla polomivši mu više rebara. Jedan ga je milicionar preveo u vojničku bolnicu „Meljine“ odakle je poslan brodom u bolnicu u Split da umre, ali je ipak preživio. Njegovo svjedočanstvo, koje je očuvao Tomislav Macan (1905.-1971.), objavljeno je u katedralnom listu Naša Gospa, br. 41/2009., str. 76-86.

Dubrovčani su pohodom Blatu i Pupnatu simbolično povezali dva velika imena otoka Korčule koji su bili vršnjaci, osam godina plodno surađivali i cijeloga života ostali duhovno povezani. Jedna od njih blažena　Marija Petković dobila je naslov　prve dubrovačke blaženice, a drugi don　Pavo Poša zasluženi naslov domoljuba i mučenika.