Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i pogledima plivam preko polja livada i voda

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta 
i bezbroj puta uskrsnem

O Bože daj da me umorna od mijena

preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu 
što s dalekog će neba noću sjati 
u crne muke noćnih očajnika.

A.B.Šimić

 

 

Čujem sonatu od snova koja guši opijelo pokori koje slušah koračajući postajama križnoga puta u zarobljenim tminama bezdana. Padala sam i uzdizala se pod težinom križa kojeg dobih kao znamenje griješnika. U kataleksi elegije ispisane tihovanjem duše izostavih kraj jer započeta katarza je kovitlala zastranama i pretakala ih u pehar pročišćenja. Živjela sam vlastitu golgotu, svjesno se uspinjala ka vrhu Golgote i čutila znoj umornog srca. Kada je boginja buđenja najavila praskozorja renesanse prirode, kada povjerovah da sam na kraju križnog puta dobih trnoviti vjenac na dušu, osjetih ubod sudbonosnog koplja u srce, ali začuh šapat Njegovih zadnjih riječi, zaustavih dah da ne proplačem osvetom. Još uvijek koračam putem pokore, ali se oslobodih nutarnjeg križa, onog teškog bremena koje me dugo mučilo. Zaustavljam se u ovom ovdje i u ovom sada počinjem snivati novi san, san o snazi trenutka, o tragu suze sa lica vremena koju mogu u radosti skrivati, o simfoniji srca koja postaje tihi, najtiši šapat žuđenog buđenja u dušozorju završetka katarze. Promatram dim koji se uzdiže iznad obrednog ognja i njegovu igru sa vjetrom koji ga uzdiže ka svodovlju nebeskog svetišta. Razilazi se i skuplja u obličje Fenixa, uzlijeće i slijeće u pepeo iz kojeg izranja oplemenjen suzama pradjedova.Širi se mirisom prastarih čempresa kroz čije se krošnje provlači stvarajući iluziju nepostojeće osamljenosti u tišini samoće tih čuvara svetišta. Slijedim Fenixov let i uranjam u krijes ljubavi. Osluškujem šapat plamenih jezika i tihovanje dimnih oblaka. Grle me nježni zvukovi, dušom se šire himne, ode, rapsodije, sonate, fantazije i šapati prohujalog vremena.  Mlada svjetlost puni sve, iz tmine prošlosti, zaostale duševne praznine i svojim titrajima objavljuje slavlje čulnosti na gozbi osjetila. Možda ću uskoro uspjeti ispuniti kataleksiju tihovanjem ispisane elegije i baciti je u rijeku zaborava. Možda…

 

http://sretan-trenutak.blogspot.com